>
|
Otvorivši paket koji je na njezinu adresu stigao toga jutra, Sanja je pljesnula i ushićeno uzviknula. Iz paketa je brzo izvukla taj lijepi predmet koji je do tada vidjela samo na slikama.
Dreamcatcher. Asabikeshiinh. Snovolovka … Zamka za snove!  U krug savijena vrbova grančica, krug ispunjen isprepletenom mrežom, ukrasi od perlica, perja ... osobni mali predmeti kao simboli onoga za koga je dreamchatcher izrađen. Indijanci vjeruju da klopka za snove ima moć filtrirati snove. Mrežica, razapeta u krugu, u spavačev san propušta samo dobre snove, a one zle zadržava. Što li se događa sa zlim snovima? Ostaju li zauvijek zarobljeni u okcima mreže snovolovke, ili se na dnevnome svjetlu smežuraju i nestanu? upitala se. Upitala se i tko li joj šalje tu snovolovku. Na paketiću nije bilo ni imena, ni adrese pošiljatelja. U prvi je mah pomislila na Vladimira, svoju nekadašnju i jedinu ljubav. Bili su kratko zajedno, naravi im se nisu uklopile. Ne možeš stalno živjeti u snovima, Sanja ... često joj je prigovarao. Trgni se, stani čvrsto nogama na zemlju ... A kad su se rastajali rekao joj je: Neću nikada zaboraviti te tvoje plave sanjalačke oči ...Oprosti mi, Sanja ... i zaboravi me ... Vjerojatno je on brzo zaboravio mene ... mislila je Sanja ... zbog nekih crnih, vatrenih očiju ... Ona njega nije zaboravila, Vladimir je ostao jedini muškarac njezinih snova ... i njezine jave. Ali, ne ... na paketiću nije bilo Vladimirove adrese, a ni njezina adresa nije bila ispisana njegovim rukopisom koji bi Sanja prepoznala među tisućama drugih. *** Sanja u tom trenutku nije znala da joj Vladimir nije mogao poslati taj paketić. Jer, dok je Sanja paket otvarala, Vladimir je ležao na autostradi ... Kotači njegova harleya još su se okretali, a vozač je tonuo u tamu i ništavilo ... Dok mu je vječni san sklapao kapke, Vladimiru je pred očima, kao posljednji prizor, zablistao jedan safirno plavi pogled ... *** Sanja je odmahnula glavom, otjerala pomisao na Vladimira i pažljivije pogledala ukrase na snovolovki ... Perlice su bile plave ... a plavo je bila njezina boja ... Plava je bila i mrežica, a okca na njoj bila su sitna ... Snovolovka je bila ukrašena bijelim percima ... no jedno, ono najveće, bilo je crno i sjajno. Nije bilo nikakvih drugih ukrasa. Morat ću smisliti ... pomislila je .. što dodati snovolovki kao osobni simbolički predmet. I odmah se dosjetila, skinula je s ruke prsten od kojeg se godinama nije razdvajala, svezala ga na končić i objesila o okvir snovolovke. Prsten joj je darovao Vladimir, govoreći kako je pripadao njegovoj baki. Prsten je bio od bijeloga zlata s velikim, lijepo brušenim tamnoplavim safirom, a Vladimir joj ga je poklonio dan nakon što su prvi puta spavali zajedno. Kamen je tamnoplav, tako tamnoplav kao što su bile tvoje oči u trenutku kad si mi se otvorila i predala ... rekao joj je Vladimir, ljubeći je. Sanji je to bilo prvi puta i uživala je, iako ju je jako boljelo to njegovo snažno prodiranje u njezino nedirnuto tijelo. Vladimir nije ni znao koliko je duboko prodro i u njezinu dušu ... nije ni znao da je, odlazeći, sa sobom odnio dobar dio njezine duše. A ono što je preostalo ... počelo je venuti i sahnuti ... Sanja je pažljivo zagledala snovolovku: u sredini mrežice bio je veći otvor. Kroz njega, vjerojatno, prolaze dobri snovi, a oni loši ostaju zapleteni u mrežici. Još je neko vrijeme razmišljala tko li joj je mogao poslati tu snovolovku. Nije se mogla domisliti ... Jer Sanja je živjela sama, nije imala obitelji ni rodbine, nije imala prijatelja ... samo nekoliko poznanika i kolegica s posla. Snovolovka joj se svidjela. Pomislila je kako je to, vjerojatno nenamjerno, ironičan poklon. Naime, Sanja je patila od nesanice. Spavala je slabo, san joj je bio plitak, isprekidan, gotovo uvijek bez snova. Ili je, možda, ipak i sanjala ... no snova se, probudivši se, više nije sjećala. Posljednji snovi kojih se jeste sjećala bili su snovi iz djetinjstva. Te je večeri objesila dreamchatcher u prozor. Sanjina je postelja bila pod prozorom, pa joj je snovolovka visila nad uzglavljem. Legla je po običaju kasno, s uobičajenim strahom kako opet neće moći zaspati. A te je noći bila sigurna da joj nema sna, jer bila je to noć punog mjeseca. Mjesečina je osvjetljavala prozor na kojem se ocrtavala kontura snovolovke. Sanja se nasmiješila gledajući kako mesečeve zrake struje kroz plavu mrežicu. Nasmiješila se ... i zaspala s osmjehom na licu. Prve su sunčeve zrake ulazile u sobu, kad se probudila, a njezin je prvi pogled pao na snovolovku. Uspravila se u krevetu i dodirnula je. Osmjehnula se. Snovolovka je funkcionirala! Spavala je cijelu noć, ne budeći se ... i sanjala, sanjala ... Sanjala je! Uz to, san je bio prelijep. U snu je šetala zelenom livadom prepunom bijelog cvijeća i plivala u dubokoj rijeci ... Jedva je čekala da dan prođe, da padne noć, da ponovo legne, da zaspi ... i da sanja. Hoću li moći zaspati ... i, hoću li opet sanjati? Zaspala je i prije no što joj je glava dotaknula jastuk. I sanjala je, o kako je samo sanjala. Sad je Sanja sanjala svake noći i sjećala se svojih snova. Sjećanje je bilo tako živo kad bi se ujutro probudila, da bi joj se činilo kako nastavlja sanjati i na javi. Snovi su, međutim, bili tako slični jedan drugome da je pomislila: Sanjam li ja to isti san, svake noći? Uvijek je to bila livada. Trava svježih, zelenih, dugih vlati, prekrivenih kapima rose. U travi su blistali sitni bijeli cvjetići, livada ih je bila prepuna. Livada je vodila do obale rijeke. A rijeka je bila velika, druga joj se obala jedva nazirala. I tekla je mirno, postojano. Sanja bi u snu obično dugo sjedila na obali i gledala kako rijeka teče. Bistra je voda tekla i odnosila sve brige, sve strahove. A tada bi Sanja svukla spavaćicu. U snu je uvijek bila u onoj spavaćici u kojoj bi i legla spavati. Zagazila bi u vodu ... i zaplivala. Plivala bi prema sredini rijeke, no rijeka je bila tako široka da nikada ne bi stigla ni do sredine. Kad bi se umorila, okrenula bi se i otplivala natrag, na obalu. Legla bi, još uvijek gola, u travu i gledala nebo. Bilo je savršeno plavo, to nebo u njezinu snu. Plavo i puno velikih bijelih oblaka. Sunce je sijalo i grijalo ali nije neugodno peklo Sanjinu blijedu kožu. Dok bi joj, u snu, tijelo prožimala ugodna toplina, Sanja bi u snu zaspala. I u tom bi se trenutku stvarno probudila. U tim Sanjinim opetovanim snovima sve je uvijek bilo isto ... No, kad bi odsanjane snove budna analizirala, shvatila bi kako ipak nije sve isto. U svakom bi novom snu trava livade bila tamnije zelena, bijelih je cvjetova bilo sve više, rijeka je bila sve dublja ... a suprotna obala kao da se postupno približavala... I nebo je bilo sve modrije, a oblaci sve veći, bjelji ... Sanja je počela shvaćati kako postaje ovisna o tim snovima. Lijegala bi sve ranije, ne paleći više ni televizor, ni računalo. Ujutro bi se budila sve kasnije, a dojmovi sna pratili bi je cijeloga dana. Snovi su postajali sve sadržajniji, sve intenzivniji. Dok bi Sanja koračala visokom travom, blagi bi vjetrić zanjihao zelene vlati. U čaškama bijelih cvjetova zujale su pčele i leptiri. U plićaku rijeke, uz obalu, procvali su lokvanji, a kad bi Sanja zaplivala, učinilo bi joj se da se suprotna obala približava, u svakom novom snu, sve bliže i bliže. Bijeli su oblaci koje bi gledala, ležeći u travi nakon plivanja, bili sve veći a rubovi bi im se zarumenjeli. Visoko gore među oblacima zapjevala bi ševa. A Sanja bi pomislila: Sljedeći puta ... sljedeći će mi puta poći za rukom ... preplivati rijeku. Zamišljala je kako je tamo, na drugoj obali, očekuju nečije ruke ... nečiji zagrljaj ... Kada se Sanja te subote probudila, gotovo u podne, opet je, po već ustaljenom običaju, pogledala snovolovku. Učinilo joj se da se središnji otvor u mrežici snovolovke smanjio, a da su okca mreže postala veća ... I svjetloplave niti mrežice sada su bile tamnomodre. Iako joj je postalo jasno da sad već provodi i više od dvanaest sati dnevno u snu, Sanja se nije zabrinjavala. Kao da je ona ogromna rijeka iz sna odnijela i sve njezine dnevne brige. Više je nije ljutila ljudska glupost niti žalostila ljudska zloća, nisu je više brinuli neplaćeni računi, prestala je čitati loše vijesti u novinama ... a pošto nije obnovila pretplatu na dnevni list, novine su prestale stizati ... Sanja bi s mukom ustajala, odijevala se, odlazila na posao. Činilo joj se besmislenim uvijek iznova baviti se katalogizacijom knjiga koje su pristizale u odjel za obvezni primjerak u knjižnici u kojoj je radila. Knjižnica je bila malena jer Sanja je živjela u malom provincijskom gradu. Ona je bila jedina od četiri zaposlene knjižničarke koja je radila na katalogizaciji, ostale su kolegice bile na posudbi knjiga. Sanja je radno vrijeme provodila u stražnjoj sobi, otvarajući pristigle pakete, listajući pristigle knjige, unoseći signature i uvodeći naslove u katalog u programu računala. U pauzi bi popila kavu s kolegicama. Sanja, Sanja ... govorila bi joj uvijek starija kolegica Mirjana ... dokle ti misliš samovati? Godine ti prolaze, draga moja ... dodala bi Jasna ... nisi svaki dan mlađa ... što čekaš, princa na bijelom konju? Naravno da im se pridružila i treća, Gordana: Sve smo mi sanjale o princu na bijelom konju ... no, sad smo sasvim zadovoljne i s konjima ... ha ha ha! Obično bi tada sve tri zadovoljne matrone prasnule u glasan smijeh, dok bi se Sanja kiselo smješkala i šutjela. Vremenom su joj počeli smetati ti njihovi sitni razgovori o spremanju stana, o svađama s muževima, o kupovini novih cipela, dosadila joj je ta razmjena recepata, onih kuharskih i onih životnih. Ona je u tim razgovorima najčešće bila samo slušatelj. A stan je ionako prestala spremati, od kada je snovolovka stigla u njezin život. Sve su kutove i dovratke premrežile paukove mreže, a prašina se slijegala po namještaju. Sanja to nije zamjećivala jer više nije danju podizala zastore. Recepti joj nisu trebali jer je prestala kuhati. Gotovo da više nije ni jela. Popila bi čašu mlijeka, ponekad bi u mlijeko usula malo žitnih pahuljica. Na kraju se izgovorila kako joj kava škodi želudcu ... i prestala je ići na pauzu. S kolegicama bi se pozdravila, dolazeći na posao i odlazeći ... a ponekad bi kraj njih samo prošla, bez riječi. Dok bi odlazila, čula bi njihove glasove kako šapuću: Je si li vidjela na što liči ... kost i koža ... blijeda poput prikaze ... Neće to dobro završiti ... Trebala bi se liječiti, sirotica ... Ma, trebala bi se s nekim dobro pojebati ... zaključila je uvijek vulgarna Gordana. Sanja je bila sve bljeđa, ali su njezini snovi bili sve sjajniji. Zelene su vlati trave blistale smaragdno zeleno ... a Sanja je primjetila kako su vlati te trave iz sna sve višlje ...sad su joj dosezale do koljena. I bijeli su cvjetovi narasli, pa su njihove čaške bile poput velikih bijelih čaša. Bile su pune prozirnoga soka, a kad bi ga Sanja kušala, sok je bio sladak i osvježavajući, poput nektara. Već bi je nekoliko gutljaja zasitilo pa je Sanja prestala jesti na javi jer se ni jedno jelo ni piće nije moglo mjeriti s ovim napitkom iz sna. Sanja je prestala odlaziti na posao. Nije otvarala vrata onima koji su zvonili, nije gledala poštu koja je propadala kroz otvor za pisma i gomilala se na podu, pa tako nije, među opomenama zbog neplaćenih računa, uočila rješenje o otkazu. Sanja je noć i većinu dana provodila u snu. Budila bi se tek nakratko i hodala poput mjesečara svojim zapuštenim stanom. Najčešće ne bi ni ustajala iz kreveta, a prestala je oblačiti spavaćicu. Što će joj? I tako bi joj samo smetala dok se sunča na livadi ...Ionako će je skinuti, kad bude opet zaplivala rijekom iz sna ... A Onome koji je čeka na drugoj obali, najradije bi naga potrčala u zagrljaj ... Hodajući gola, bolje je osjećala ugodne dodire visokih vlati trave koje su joj sad već dosezale do ramena. Sad se morala propinjati da bi savila stapke cvjetova, da bi se napila cvjetnoga nektara ... Pitala se: Jesu li trava i cvjetovi narasli ... ili se to ona smanjila? A onda se prestala pitati, prestala je misliti ... Dok bi u snu ležala na začaranoj livadi i gledala oblake bila je sretna, bez misli, u nekoj bjeličastoj omaglici, poput nirvane ... U rijetkim budnim trenutcima sjedila je u krevetu i gledala snovolovku nad uzglavljem. Gledala ju je i dodirivala, ne primjećujući da se središnji otvor u sada već crnoj mrežici potpuno zatvorio. A već u slijedećem intervalu sve kraće jave Sanja se više nije mogla uspraviti u krevetu, ruke su joj postale preslabe da bi posegnula za snovolovkom .... * * * Postarija susjeda Marica, s kojom bi Sanja ponekad razgovarala kad bi je zatekla kako stoji u svojem dovratku i sačekuje prolaznike da bi s njima pročavrljala, alarmirala je policiju. Marica je i onako, kutreći svijet sa svojeg dovratka i prozora, od jutra do večeri, znala kad tko od susjeda liježe i ustaje ... i tko s kime liježe ... i kome poštar donosi razglednice i pakete, a kome samo račune ...Zamijetila je da Sanja više ne izlazi, da ne podiže zastore i ne otvara prozore ... A znala je da nije otputovala, jer bi Sanja sigurno njoj ostavila ključ od stana, da se riješila putovati. A kome bi drugome i ostavila ključ, Sanja nije imala nikoga. Sanju su u besvjesnom stanju prebacili u bolnicu, a nakon neuspjelih pokušaja reanimiranja smjestili su je u odjel za komatozne i katatonične bolesnike. Ležala je, blijeda, gotovo prozirna, prepuna cjevčica ... No, Sanja nije bila tu, u bolničkom krevetu. Ona je, ulovljena u crnu mrežu snovolovke, šetala predjelima svojih snova. Koračala je livadom, razmičući visoke vlati trave, a visoko gore nad njezinom glavom njihale su se bijele čaške cvjetova, pune nektara .... Zakoračila u rijeku i počela plivati prema suprotnoj obali. Znala je, ovoga će puta i stići tamo ... na suprotnu obalu. * * * U napuštenom Sanjinom stanu još uvijek je na prozoru visjela snovolovka. Niti mrežice opet su bile svjetloplave, a u sredini mrežice ponovo se pojavio veći otvor. A prsten s plavim safirom netragom je nestao. |
 Izašavši iz trgovine za ribiče, odložio je kutije s mamcima u prtljažnik, uz pecaljke, priručni hladnjak, pakete s namirnicama, uz boce vrhunskog vina i bocu burbona, uz putnu torbu s odjećom, čizmama i patikama ... uz kartonsku kutiju punu konzervi pseće hrane. U prtljažniku njegova džipa ležao je i laptop. U džepovima njegova sportskog prsluka bili su novčanik, mobitel... i ključ vikendice. Na suvozačkom je sjedištu sjedio veliki haski. Evo me, Volfe ... rekao je ulazeći u džip. Pas ga je pogledao svojim plavim očima, pogledom nalik na vučji. Mahnuo je repom i oglasio se čudnim zvukom nalik na režanje. No, to je režanje bilo prijateljsko. Krenuo je, samo u Volfovu društvu, u vikendicu na Dunavu. Prepustili su mu je bliski i dragi prijatelji, a oni su odmor odlučili provesti na krstarenju Sredozemljem. Stigavši u malo mjesto, na kiosku je izvadio ribolovnu dozvolu u trajanju od 10 dana, u trgovini je kupio boce s vodom, papirne maramice, baterijsku svjetiljku ... Ribič? upitao ga je momak na blagajni. Imate sreće, nema gužve dolje na obali, voda je u opadanju, sprema se blaga kišica ... mogle bi dobro gristi. Nisam vas viđao ... Prvi ste puta ovdje? Ma ne, često sam ovdje ... ovdje sam jednom ulovio soma od 25 kilograma ... odgovorio je. Ovolikog? nasmijao se pjegavi blagajnik i raširio ruke. Upravo tolikog ... odgovorio je, nasmijavši se. Ustvari, j a sam novi ovdje ... rekao je momak. I sam sam strastveni ribič, pa me privukao Dunav. Preko tjedna radim tu, na blagajni ... a svaki slobodni trenutak i vikende provodim na Dunavu ... Onda se za vikend možda sretnemo dolje ... rekao je Silvestar, pozdravljajući se. Već izlazeći, ponovo se obratio momku za blagajnom: Kažete da nema gužve ... kako to? U ovo vrijeme obično je sve puno ... Momak je ustao sa svojeg mjesta za blagajnom, prišao mu i tiho rekao, gotovo šaptom, iako je trgovina bila prazna: Nestali su neki ribiči ... prije dva tjedna ... Našli su na obali njihov šator, s netaknutim stvarima ... i čamac na obali ... a oni kao da su u Dunav propali, bez traga ... još im traže tijela ... * * * Do vikendice njegovih prijatelja trebalo je još 40-ak minuta vožnje. Usporio je i pozorno gledao udesno kako bi uočio odvojak ceste koja se spuštala prema Dunavu. Evo ga, Volfe, još malo pa smo stigli ... Njegov džip s lakoćom je savladavao makadamsku cestu a zatim i završni dio strmog i vodom izlokanog šumskog puta. Parkirao je iza vikendice, u hladu velike stare trešnje, pa oslobodio Volfa koji je, veselo lajući, pojurio do obale. Vikendica je bila uz samu obalu, prilično velika, s natkrivenim trijemom i šlinganim zavjesicama na prozorima, opremljena restauriranim seoskim namještajem, ukrašena starinskim predmetima. Zidovi su bili prepuni akvarela s dunavskim motivima. Iako akvareli nisu bili rad akademskog slikara, ipak se vidjelo da ih je naslikala talentirana ruka. Ušavši, Silvestar je upalio svjetlo i navukao zavjesice. Spuštao se prvi mračak. Na stolu, u velikoj prednjoj prostoriji koja je služila kao predsoblje, kuhinja i blagovaonica, stajala je lijepa velika petrolejska lampa. No, iako napunjena petrolejem i spremna za upotrebu, bila je samo ukras. Vikendica je imala priključak na struju i tekuću vodu, malu, ali komfornu kupaonicu s tuš kabinom, umivaonikom i wc školjkom, u jednoj od triju soba bio je televizor i DVD, a u kuhinji veliki hladnjak i ledenica, misker, mikrovalna pećnica, električni sokovnik ... Uz plinski štednjak i mikrovalnu pećnicu, bila je tu i velika zidana peć, pa je u vikendici i zimi bilo ugodno. Na stolu, utaknuta pod postolje petrolejke, ležala je ceduljica: Dragi Silvestre, znajući te, napunili smo ti hladnjak ... u frizeru su komadi somovine, zadnji Adamov ulov, a ja sam ti zamrznula i nekoliko svojih specijaliteta ... U plavoj kutijici su išleri, nadam se da ćeš cijeniti trud, pekla sam ih za tebe, dok smo se pakirali ... Eva P.S. I Adam te pozdravlja ... Ostani koliko god želiš. Ključevi čamca su ti na poličici .... Uživajte, ti i Volf .... Silvestar je oduvijek poznavao Evu. Odrasli su zajedno, roditelji su im bili prijatelji. Potom su zajedno išli u gimnaziju, a i studirali su zajedno. Bio je s njom, dok su studirali, u kratkoj vezi. To nije bila ljubav, čak ni strast. Bio je to samo dobar seks, kojim su dopunili dugogodišnje prijateljstvo. Toga apsolventskog ljeta ona je prekinula dužu burnu ljubavnu vezu ... a on ju je tješio. Trajalo je tjedan dana, a zatim su od ljubavnika ponovo postali prijatelji, prirodno i bezbolno. Nakon promocije, dok su četvrtaste kape s kićankama letjele u zrak, rekla mu je kako odlazi na jedno njemačko sveučilište, na postdiplomski studij. On se spremao u USA da tamo doktorira, dobio je stipendiju, kao izvanserijski uspješan student. Ostao je, nakon doktorata, na tom američkom sveučilištu kao profesor, gotovo deset godina. Odlučio se vratiti u domovinu kad je njegov neuspješni američki brak propao. Ona je bila lijepa, no zanimale su je samo isprazne stvari, njima je punila vlastitu ispraznost. Strasti je nestalo, a ljubavi vjerojatno i nije bilo. Dosadilo mu je to stalno kupovanje, ta njezina nezasitna potreba da stan puni nepotrebnim stvarima koje su ih sve više razdvajale. Razveli su se. Ona je dobila stvari, a on slobodu. Eva i Silvestar opet su se susreli, po njegovu povratku. Eva se vratila prije njega, radila je na sveučilištu u metropoli, istom onom sveučilištu koje je njega sada sa zadovoljstvom zaposlilo, kao poznatog stručnjaka. U međuvremenu on bi se i Eva čuli telefonom i stalno su se dopisivali. A sad su se našli, kao kolege, na istoj katedri. Eva se u međuvremenu zaljubila. Nekim zgodnim slučajem, Eva se zaljubila u Adama. Silvestra je zamolila da joj bude vjenčani kum. Pitao se, zna li Adam za Evinu i njegovu kratku mladalačku vezu. Svakako da zna, no Adam i ja smo toliko zaljubljeni, da nam prošlost nije važna ... Uostalom ... nasmijala se ... ne misliš valjda da Adam ulazi u brak kao djevac ... Adam se svidio Silvestru, pa su se brzo sprijateljili. Za glavu niži od njega, preplanuo, dežmekast i bradat, širokih ramena i ogromnih stopala i šaka, Adam je izgledao pomalo kao dunavski alas, a ne kao profesor fizike. Adam i Silvestar dijelili su ribičku strast, pa je u sljedećih petnaestak godina Silvestar često bio gost u Adamovoj i Evinoj vikendici. Kako su godine odmicale, sve češće su u vikendicu odlazili samo on i Adam, bez Eve. Eva je pobolijevala od raznih ženskih bolesti, njezini i Adamovi pokušaji da brak okrune djetetom konačno su propali. Ona je povremeno padala u depresiju, postarala se i udebljala. Silvestar bi pomislio kako sve više liči vlastitoj majci. Vitka djevojka koju je oduvijek poznavao prometnula se u krupnu matronu. Iako su bili Silvestrovi vršnjaci, Adam i Eva djelovali su mnogo starije. Oboje su izgledali starije od svojih godina, dok je on zadržao mladalački izgled. Adam i Eva su prema Silvestru vremenom razvili nekakav čudan zaštitnički odnos. Prekorjevali su ga što se ne ženi ponovo, pozivali ga na večere, Eva je stalno prigovarala kako je mršav i nagovarala ga da prestane pušiti. Na njezino je instistiranje odbacio cigarete i prešao na lulu. Eva mu je javila da je stan do njihovoga na prodaju, pa se tako doselio u istu zgradu. Sada su stanovali vrata do vrata, a on je često bio kod njih. Kao mnogi parovi bez djece, i Adam i Eva nabavili su kućnog ljubimca i njime nadomještavali prazninu koju su osjećali. Volf je k njima stigao kao štene. Haski iz vrhunske uzgajivačnice brzo je rastao i zavolio svoje gospodare. No, ubrzo su oni, uz tračak ljubomore, ustanovili su da je Volf izabrao Silvestra za predmet obožavanja. Kada mu je štenac prvi puta prišao, obojica su znali da se između njih razvio poseban odnos. Kad god bi Silvestar došao Evi i Adamu, a to je bilo svakodnevno, Volf bi legao uz Silvestrova stopala ... i gledao ga kao da je božanstvo. Silvestar je bio ranoranilac, pa bi on šetao Volfa svakoga jutra. Protrčali bi zajedno nekoliko kilometara, a zatim bi Silvestar, koji je imao ključ od Evina i Adamova stana, Volfa tiho pustio u njihovo predsoblje, dok su oni još spavali. Adam i Silvestar, obojica ribiči iz hobija, često bi pecali na Dunavu gdje su Eva i Adam izgradili vikendicu, nalik na staru slavonsku kuću. Ukrcali bi ribički pribor u čamac i krenuli već u cik zore. Dok bi čamac plovio Dunavom, Volf bi sjedio na pramcu. Isprva je i Eva išla s njima, a kako su godine odmicale sve je radije ostajala u vikendici. Sjela bi na obalu i slikala akvarele s dunavskim motivima. Rado je i kuhala, za njih dvojicu, a s godinama je postala vrsna kuharica. Posljednjih godina Eva je prestala dolaziti s njima u dunavsku vikendicu. Jedva čekam da se malo odmorim od vas trojice mojih najdražih dečkiju ... rekla bi im, smijući se, kad bi je nagovarali da ipak krene s njima. Tih je godina Eva bila kronično umorna, no oni su mislili kako je to samo početak menopauze. Bilo je posve prirodno da Eva i Adam, krenuvši na krstarenje, Volfa ostave Silvestru na brigu. Iako se Silvestar veselio odmoru na kojem će biti sam, Volfovo društvo bilo mu je više nego dobrodošlo. U posljednje je vrijeme i on osjećao umor. Starim ... pomislio je. Više me ništa ne raduje, ne uzbuđuje ... sve je prestalo biti izazovom, ništa više nema raniji intenzitet ... starim, starim ... Prije odlaska, sasvim neočekivano jer mu to inače nije bio običaj, Adam je krenuo u jutarnju šetnju sa Silvestrom i Volfom. Eva ne zna da ću ti ovo reći ... A ti ne smiješ pokazati da znaš. Krstarenje Sredozemljem bit će posljednje Evino i moje putovanje ... Onaj polip koji je otklonila... uopće nije bio polip. Uznapredovali rak grlića maternice ... Nakon zračenja i kemoterapije, Eva je trenutno u remisiji ... no izgledi su ... nikakvi ... Htio sam da znaš, Silvestre ... Dok je čitao Evinu ceduljicu i sjećao se razgovora s Adamom, Silvestar je osjetio oštar bol. Jednjak mu se bolno grčio dok su mu pred očima prolijetale slike Eve kao djevojčice, kao vitke apsolventice, kao debeljuškaste majčinske prijateljice ... I posljednje slike izmršavjele Eve koja ga je uvjeravala da je konačno pronašla onu pravu dijetu, a on ju zabrinuto pitao zašto je prenaglo skinula petnaestak kilograma ... Ništa više neće biti jednako ... bez Eve ... pomislio je. Izišao je iz vikendice i sjeo na dok, puneći lulu. Volf mu se smjestio do nogu. Sjetio se kako je taj dok gradio zajedno s Adamom. Sjetio se kako je iz vikendice dopirao zvuk tranzistora. Eva je kuhala za njih dvojicu i plešući svaki čas izvirivala na verandu da vidi kako napreduju. Mlada, lijepo zaobljena od prve trudnoće. Dijete je izgubila u spontanom pobačaju i nikada više nije uspjela zatrudnjeti. A sad je umirala ... Volf ga je gurnuo njuškom i stavio mu šape u krilo, osjetivši njegovu tugu ... A Silvestar se osjetio utješenim, dok je gladio krupnu pseću glavu i tapšao Volfa po leđima. Hajdemo na spavanje, Volfi ... ustajemo u zoru. Čamcem ćemo do onog spruda oko kojeg krstare smuđevi ... * * * Maglica je sakrivala obale dok je čamac tiho klizio Dunavom. Volf je stajao na pramcu, njuškajući rječne mirise. Silvestar je čamac ukotvio nad sprudom, bacio udicu ... Vrijeme je bezbolno proticalo ... Nakon nekih pola sata, magla se počela dizati. Krajičkom oka, u kutu vidnoga polja, Sivestar je uz obalu, pod granama vrbe koje su se spuštale do vode , zamijetio pokret. Pred njim se ukazao neočekivani prizor. U vodi do bedara, stajala je mlada žena. Duga joj se plava valovita kosa rasula po ramenima i leđima, gledala je u njega velikim jasnoplavim očima. Bila je naga, pramenovi njezine duge kose uvijali su joj se na bujnim grudima, dlanom je stidljivo prekrila venerin brežuljak. Kada su im se pogledi susreli, ona je ispružila ruke prema njemu ... i nasmiješila se. Njezina ljepota, nagost, plavetnilo njezina dozivajućeg pogleda, osupnuli su Silvestra. Nagnuo se preko ruba čamca, no ona je u tom času zaronila i nestala u valićima Dunava ... U jednom se trenu ponadao da će ona izroniti, uhvatiti se za rub njegova čamca ... No, nestala je netragom. Nekoliko se trenutaka pitao o identitetu te prekrasne kupačice, a zatim je odbacio prsluk, izuo čizme, skočio u Dunav i zaronio. Pretražio je, više puta zaranjajući, prostor između čamca i obale, no njoj nije bilo traga. Konačno se, mokar, popeo u čamac ... Dugo je sjedio, pitajući se u nedoumici nije li to bila samo njegova halucinacija. Bilo je to priviđenje ... ili možda dio sna ... Zadrijemao sam, načas ... i sanjao ... uvjeravao je Silvestar sam sebe. Nakon nekoliko sati, pošto riba nije grizla, izvukao je i složio udice. Okrenuo je čamac, upalio motor i krenuo natrag. Dok se približavao vikendici, pred očima mu je još uvijek titrao čudesan prizor – oble dojke rumenih bradavica, zaobljen trbuh, nježna ramena po kojima se prosula plava kosa... i plavi pogled koji ga doziva. Kakav san ... pomislio je ... To je morao biti san, jer Volf bi se sigurno oglasio na prisutnost nepoznate osobe. A onda je shvatio, Volf se oglasio. Iz psećeg grla dopiralo je tiho režanje, isto onako prijateljsko kakvim je pas pozdravljao njega. A njega je prizor toliko zaokupio da se toga prisjetio tek sada ... Još ću nakraju povjerovati da sam ugledao dunavsku Rusalku ... rekao je Volfu, u nedostatku drugog sugovornika. * * * Danas je moguć i bežični pristup internetu, pa je, vrativši se u vikendicu i stavivši jedan od Evinih zamrznutih obroka u mikrovalnu pećnicu, otvorio svoj laptop, otišao na Net i u tražilicu otkucao: Rusalka ... In Slavic mythology, a rusalka (plural:rusalki) was a female ghost, water nymph, succubus or mermaid that dwelled in a waterway. According to most traditions, the rusalki were fish-women, who lived at the bottom of rivers. In the middle of the night, they would walk out to the bank and dance in meadows. If they saw handsome men, they would fascinate them with songs and dancing, mesmerise them, then lead the person away to the river floor, to live with them. The stories about rusalki have parallels with the Germanic Nix and the Irish banshee. See Slavic fairies for similar creatures … Nasmijao se. He he he, ostadosmo oboje bez ulova … i Rusalka i ja. Ona se vratila na dunavsko dno praznih ruku, a moje udice također ostadoše prazne ... Te je noći sanjao Rusalku. Izišla je iz Dunava i pjevala i plesala na livadi, naga i prekrasna, pod mjesečinom. Probudivši se, učinilo mu se da čuje njezin pjev. Jutro je bilo kišno, a kiša se tijekom dana pojačala. Gusta je zavjesa kišnih kapi zastrla Dunav. Sjedio je na trijemu, s Volfom do nogu, pušeći lulu i otpijajući gutljaje burbona iz velike čaše. Nije mu se gledala televizija, nisu ga privlačili DVD-i s filmovima, nije mu se radilo, iako je ponio laptop u čijem su ga disku čekali nedovršeni članci. Sjedio je i zurio u kišnu zavjesu. Kiša je prestala i kišna se zavjesa razmaknula tek kad je pao mrak. Oblaci su se razišli, na nebeskom svodu podigao se mjesec. Bio je pun i čudno plav a njegova je svjetlost obasjavala Dunav, dok i o njega privezan čamac. Odjednom, Volf je tiho zarežao. Izronila je iz Dunava, a Silvestar se zapitao kako joj kosa može biti suha i lepršava, kad je netom izronila iz vode. Izišla je na obalu, činilo se da ne primjećuje ni Silvestra, ni Volfa, kojeg je on čvrsto uhvatio za ogrlicu, da je ne bi uplašio. Podigla je sklopljene ruke, kao da se moli ... i zapjevala Mjesecu. Pjesma joj je zvučala ljepše od Rusalkine pjesme Mjesecu, iz Dvoržakove opere. Jezik na kojem je pjevala, bio je Silvestru nepoznat, no ne i potpuno nerazumljiv. Ličio je na neki stari slavenski jezik, pa je shvatio smisao njezine pjesme. Bila je to tužaljka ... Rusalka se povjeravala Mjesecu i žalila na tugu, usamljenost i čežnju. Pogledala je Silvestra, prije no što se vratila u Dunav. Kako je samo bio tužan, strastven i dozivajući taj njezin pogled. Silvestar više nije odlazio na pecanje. Čamac je ostao privezan uz dok, a Volf je slobodno trčao šumom i obalom cijeloga dana, pa se vraćao umoran i gladan, tek navečer. Silvestar nije bio gladan, Evini zamrznuti obroci ostali su netaknuti u ledenici. Ipak, osjećao je neku čudnu glad, neku intenzivnu žudnju. Sjedio je na trijemu, pušio lulu, dolijevao u čašu burbon, a kad je burbona ponestalo, vino. Pio je i čekao večer. Ona bi dolazila, čim bi pao prvi mrak. Ponekad bi pjevala, ponekad i zaplesala, a ponekad bi samo sjedila na obali ... i gledala ga. Ipak, činilo mu se da mu svake noći prilazi sve bliže, a njezin je pogled postajao sve plavlji, sve zavodljiviji. A tada, sljedećih nekoliko noći Rusalke nije bilo, iako ju je Silvestar i dalje čekao. * * * Sutradan ujutro sjeo je u džip i odvezao se do onog malog obližnjeg mjesta. Iako je u bifeu vikendice bilo konjaka, travarice i drugih oštrih pića, on je poželio burbon. A bocu koju je ponio, ispraznio je već druge večeri. Burbon? Ha ha ha ... dragi gospodine, pa ovo je mala seoska trgovina. Tko bi ovdje kupovao burbon, tu svaka kuća ima rakijski kazan... rekao mu je pjegavi mladac na blagajni. Jeste li imali ribičke sreće ... pa opet ulovili nekog velikog soma? .... Nego, jeste li čuli ... našli su one nestale ribiče. Tijela su im zapela u granju, uz obalu, nekoliko okuka nizvodno ... Vrativši se do vikendice, zatekao je Volfa na obali. Sjedio je i lajao, a pred njim se u travi praćakala velika srebrnasta riba. Te je noći Rusalka ponovo izronila iz dunavskih valova. Nije zapjevala, nije zaplesala, nije ostala sjediti na obali. Prišla mu je, kao da lebdi povrh visokih vlati zelene trave, i pogledala ga. Pružio joj je ruku. Ruka joj nije bila hladna, iako je upravo izronila iz hladne rijeke, gorjela je kao u vrućici. I tijelo joj je bilo vrelo, a srce joj je snažno kucalo, osjetio ga je kad joj je položio ruku na grudi. Tijela su im se spojila, u trenu, kad su zajedno legli u travu. Ona se pod njim izvila u luk, vrisnuvši. Otvorila mu se i obuhvatila ga potpuno. Njezina je nutrina bila vlažna i vrela, duboka, uska i čvrsta. Stegnula ga je, osjećao je kako se grči u valovima orgazma. Jedan za drugim, sve dublji, sve višlji, sve čvršći, sve intenzivniji. Ona je plovila iz orgazma u orgazam, a on nije želio svršiti, želio je da to potraje, beskrajno ... I potrajalo je, intenzivno i dugo ... kao nikada dotad. Ležao je, potom, u njezinom naručju, još uvijek ga je obujmljivala rukama i nogama. U Silvestrov se život vratio nekadašnji intenzitet, boje su blještale, krv brzo tekla žilama, nije se više osjećao starim ... Znao je da je sad Njezin, pa se nije odupirao kad ga je uzela za ruku i povela prema Dunavu. Posljednje što je čuo, prije no što su zaronili, bio je Volfov lavež, na obali. * * * S izmršavjelim Volfom do nogu, Adam je sjedio na trijemu dunavske vikendice. Evu je sahranio dan ranije, pa je pobjegao da bi izbjegao navalu onih koji su mu željeli iskazati sućut. Izgubio je ženu koju je volio ... i prijatelja koji mu je bio drag. Silvestrovo tijelo nisu pronašli zapleteno u granje uz obalu, nekoliko okuka nizvodno. Nisu ga nikada pronašli. Kad je policija došla, vrata vikendice bila su otvorena, stvari netaknute ... Na obali je sjedio veliki haski, zureći u vodu. I nije se dao odvući od obale, sve dok nije stigao Adam. Adam je sjedio na obali i zurio u dunavske valove, na trenutak mu se učinilo da s dna dopire Rusalkina pjesma. Upravo je pročitao posljednji zapis u Silvestrovu laptopu: Možda sam čitav život čekao upravo nju ... dunavsku Rusalku. Ako me pozove, otići ću s Njom .... Oprosti mi, Adame, prijatelju ... otići ću s Njom ... |
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
