>
 Bjanka, zaspala je na jastuku od plave svile ... I sad sanja plave snove, tamo negdje gore, u oblacima. (...) A kad je umrla gospođa Klara, čudna i stara, vrlo stara, - jastuke od žute svile niko nije prao, na doručak niko nije zvao, a loviti miševe niko nije znao! Tužne su, tužne i gladne bile, zaspale su na jastucima od žute svile i nikada se, ah nikad se više nisu probudile - belih mačaka šest. (D. Radović) Kad je umrla stara gospodična Paulina, iza nje je ostala kuća s vrtom, mala kolekcija umjetničkih slika, osrednji račun u banci ... i šest mačaka. Iako se gospodična Paulina nikad nije udavala niti je imala djece, nije bilo opasnosti da njezinih šest mačaka zaspu na jastucima od žute svile. Naime, svi jastuci u kući gospodične Pauline bili su plavi, a o mačkama odlučile su pobrinuti se kćeri Paulinine mlađe sestre, koje su naslijedile kuću i vrt. Gospodična Paulina umrla je u 90-oj, pa ni njezine nećakinje Helena i Anja više nisu bile mladice te novembarske večeri kada su, dan nakon pogreba, stajale na pragu tetkine kuće. Kuća je tako pusta bez tetke Pauline ... rekla je Anja Heleni kad su obje zakoračile preko praga. Kuća je bila topla, radijatori su grijali, miris ruža širio se predsobljem, a u svjetlu svjetiljke koju su upalile u predsoblju zatitrale su sitne, jedva vidljive čestice prašine koju je s police pretrpane knjigama podigao hladni novembarski vjetar, ušuljavši se kroz još uvijek otvorena vrata. Bit će neobično bez Pauline, rekla je Helena. Obje je pamtimo oduvijek, ne samo da smo uz nju odrasle ... nego i ostarjele ... Stajale su još trenutak u predsoblju obuzete uspomenama: mlado lice tetke Pauline i njezino meko krilo u kojem su slušale priče dok bijahu djevojčice, pogled Paulinin, i u starosti još uvijek iskričavo plav, pun osmijeha i skrivene sjete. Zadnjih je godina tetka Paulina postala pomalo čudna, kao i svi starci ... iako ... Paulina je oduvijek bila pomalo 'na svoju ruku'. Anja i Helena prođoše tetkinom kućom u kojoj im bijaše poznat svaki kutak. Tu su se igrale kao djeca, tu su se i njihova djeca tako rado igrala. Tu su se svi okupljali za blagdane, za rođendane. Posebno svečano bilo je svakog 17-og novembra kad se slavio Paulinin i Helenin rođendan, jer tetka i starija nećakinja bile su rođene istoga dana, pa su se rođendani slavili prvo kod Pauline, a dan kasnije kod Helene. Sjećaš li se Paulininih rođendana? upitala je Helena Anju. Sjećam se ... rekla je Anja ... posebno onog 59-og, kad je Paulina kuću ukrasila s 59 bijelih ruža a mi smo je zadirkivale da joj ih je poslao neki tajni obožavatelj. Sjećaš li se što je rekla kad su je pitali zašto nije pričekala i veliko slavlje napravila za 60-ti rođendan? Ha ha ha .. nasmijala se Helena. Rekla je da se parni broj cvjetova nosi samo na groblje ... I da je odlučila zaustaviti se u 5-oj, najboljoj deceniji svog života ... Čini mi se nevjerojatnim da je od tada prošlo trideset godina ... Obje su pogledale prema Paulininom secretairu od trešnjeva drveta na kojem je u visokoj staklenoj vazi mirisalo pet bijelih ruža. Rekla mi je - nek' budu bijele ... Bilo je to u ponedjeljak ujutro ... a kad sam joj ih predvečer donijela, nisam ni pomislila da je vidim posljednji puta ... prošaptala je Anja. Je li ruže, kao i obično, pomilovala ... prije no što ti je rekla u koju vazu da ih staviš? upitala je Helena, iako je i bez toga znala odgovor. Anja se nasmijala: Ah, teta Paulinine ruže ponedjeljkom ... Zadnjih je godina uvijek ponedjeljkom naručivala pet bijelih. Nije više izlazila, pa sam ja ponedjeljkom odlazila u cvjećarnicu. Uvijek sam se pitala zašto baš ponedjeljkom ... Umrla je te noći, u ponedjeljak ...nešto prije ponoći, procijenio je liječnik ... Zatekla sam je u utorak ujutro kako leži na boku, kao da spava ... no, oči joj bijahu otvorene kao da još uvijek gleda u ruže koje si joj ostavila kraj uzglavlja ... rekla je Helena, zagrlivši Anju. Zadnjih su se nekoliko godina Helena i Anja brinule o tetki Paulini, dolazile na smjenu svakoga dana da je obiđu, pospreme joj stan, obave kupovine i popričaju s njom. Sada su stajale su još neko vrijeme šuteći i sjećajući se a potom su otvorile ladicu Paulinina pisaćeg stola da pokupe dokumente koji su bili potrebni za upis u maticu umrlih. Sve je tu, rekla je Anja, prebirući po ladici ... Osobna, krsni list ... a tu je i polica životnog osiguranja, papiri o kućevlasništvu ... U ladici je, pokraj mape s dokumentima, stajala mala porculanska košarica puna osušenih ružinih latica koje je vrijeme već gotovo smrvilo u prah. Pomaknuvši košaricu, Anja je ugledala snop pisama povezanih svilenom trakom. Sagnule su se obje nad taj svežnjić. Na nekim su pismima prepoznale tetkin rukopis, na drugima su uglati potezi otkrivali mušku ruku. Na trenutak, bile su u iskušenju pročitati pisma, saznati o Paulini ono što o njoj nisu znale - Paulina je ljubila ... i ljubljena bila ... S jedne se ruže bijele latice osuše i prosuše po pismima, a Anja i Helena prestrašeno se trgnuše, kao kad ih je, kao djevojčice, tetka Paulina zatekla kako zaviruju u istu tu ladicu pisaćeg stola. ... Držeći se za ruke, Helena i Anja izađoše u dvorište. Plamen se već ugasio, u ložištu starog vrtnog kamina ostao je samo pepeo, a one su još uvijek stajale i držale se za ruke, gledajući tanki pramičak dima koji se dizao prema tamnoplavom noćnom nebu s kojeg su počele padati prve pahulje ... |
 Dah joj je mirisao na jabuku koju je zagrizla čas prije no što je on zakucao na vrata. Na gornjoj joj je usnici ostala mala mrvica crvene jabučne korice a usta joj bijahu još uvijek puna jabučnog soka. Dok ju je ljubio, zamirisaše mu voćnjaci njegova djetinjstva i sve jabuke, ubrane i neubrane. Dok ju je ljubio, tu na njezinu pragu, ona se prepuštala njegovu poljupcu, ne uzvraćajući ga. Uvijek ga je ljubila tako, dajući se bez uzvraćanja, dajući bez uzimanja, a on se, ljubeći je, osjećao poput berača kojem zlatna jabuka izmiče iz željnih ruku. Poželio ju je zagrliti čvrsto, do jecaja, do bola, no obuzdao je ruke, stegnuo srce i pustio je iz zagrljaja. Spremna sam … rekla je. I doista, njezina je putna torba spremna stajala na klupici u predsoblju. Nije ga pozvala da uđe. Ostajući na pragu, on osjeti ubod razočaranja. Cijelim je putem, dok je njegov automobil gutao kilometre koji su ih razdvajali, mislio o ovom trenutku ponovnog viđenja. Jabuke su cvjetale kad ju je vidio posljednji puta, a sada je već bilo vrijeme za berbu. Nikada do sada, nikada u četiri godine koliko su bili zajedno, nisu bili razdvojeni tako dugo. Znači tako … rekao je … spremna si. Pa onda krenimo prema jabučnim predjelima … Jabučni predjeli … bila je to njihova privatna šala. Bili su na početku ljubavne priče kada ga je prvi puta pozvala da zajedno provedu vikend u vikendici na obali rijeke. Dok je sada njezinu torbu smještao na stražnje sjedište automobila, ponovo mu zamirisaše zrele jabuke, ponovo mu pred očima zatitra prizor jabučnjaka u kojem su se te godine grane na stablima jabuka lomile pod teretom crvenih plodova. Vrativši se iz sjećanja u sadašnji trenutak, on joj otvori vrata automobila. Na suvozačevu sjedištu ležao je buket ruža. Kupio ih je na putu do nje, u cvjećarnici u kojoj joj je uvijek kupovao ruže. Jedanaest … rekao je cvjećarici. Deset crvenih i jedna bijela, u središtu buketa. I, nikakvih 'dodataka' ...dodao je… samo ih povežite zlatnom vrpcom … Nisi trebao … rekla je. Takva je sparina da će se sirote ruže sasvim sparušiti dok stignemo. Obično bi ruže koje bi joj uvijek donosio prinijela usnama, kao na poljubac, a on se uvijek pitao zašto njega nikada ne ljubi tako kao te poklonjene ruže, zašto ga ne ljubi punim ustima, otvorenih očiju. Poželio je i sada da njezine ruke zagrle poklonjeni buket, da njezine usne dodirnu latice ruža onako kako njega nikada nisu dodirivale. No, umjesto toga ona se okrete, otključa već zaključana kućna vrata, uđe u kuću i vrati se s velikim plavim limenim vrčem u rukama, na dno je vrča ulila malo vode, kako bi ruže 'izdržale' put. Namjeravao je pomoći joj da ruže smjesti u vrč i uglavi ga iza prednjih sjedišta. Pričekaj časak … reče ona i skide veliki plavi svileni šal kojim je omotala vrat, umoči šal u vodu i njime prekri cvjetove ruža. Dirnuo ga je taj njezin čin. Ipak joj je još stalo do mene … pomisli. Cesta se pred njima pružala prazna, nigdje ni jednog vozila. Usudio se dodirnuti joj koljeno tek kad su bili nadomak vikendice. Suton je nebo obojio crveno a njezino je lice u tom rumenom večernjem odsjaju bilo blijedo, s tamnim podočnjacima. Gledala je pred sebe kroz prednje staklo automobila, a njemu se činilo da taj njezin plavi pogled ne vidi ni cestu, ni sadašnji trenutak. Zaboljelo ga je što mu nije uzvratila ni dodir ni pogled ... i zapitao se u kakav se to trenutak ona vratila ... i osjetio je ubod ljubomore zbog svih njezinih trenutaka koji su proteklih mjeseci protekli bez njega. Poželje joj reći: Novčić za misli ... no, u zadnji se čas ugrize za jezik. Polako, polako … smirivao je sam sebe. Znao je od početka da s njom treba polako, no nije ni pomišljao da će proći toliko vremena do njezina pristanka. A kada je konačno pristala, on se, izluđen dugotrajnim 'snubljenjem', nije mogao suzdržati, uzeo ju je suviše naglo i silovito. Ni jednu ženu nisam toliko dugo osvajao, toliko dugo čekao, tako jako želio …Nije niti čudo da se nisam uspio suspregnuti, ubrao sam je poput jabuke i progutao u jednom zalogaju. Taj prvi puta ostao je kao tamna sjenka nad njihovom ljubavlju. Ona se nikada nije uspjela potpuno opustiti, potpuno mu se predati, a on je svoj 'prvi grijeh' okajavao prisiljavajući se na oprezne poljupce i ovlašne dodire. Kad bi se ponekad ponovo zanio, uvijek se ponovo pokajao osjetivši njezino povlačenje i zatvaranje. Ipak, vjerovao je da ga ona voli. Bila je prema njemu nježna, nastojala je u svemu mu ugoditi, no u intimnim je trenutcima osjećao da među njima postoji neka pregrada, neka crta koju se ona ne usuđuje ili možda ne želi prijeći. Ponekad mu se činilo da su međusobno bliskiji u onim trenutcima u kojima među njima nema fizičke bliskosti. Rado je razgovarala s njim, mogli su razgovarati satima, o svemu i svačemu a on bi s gorčinom ponekad pomislio kako mogu s lakoćom razgovarati o svemu, osim o vlastitoj intimi. On za to nije imao hrabrosti, bojao se da bi mu ona priznala kako ga želi samo kao prijatelja a ne i ljubavnika, kako su trenutci fizičke bliskosti samo cijena koju je ona spremna platiti da bi ga zadržala uz sebe. I tako je on birao zanimljive teme, zabavljao je duhovitim anegdotama, pričao joj o svojim putovanjima, o tajnama svoje struke, o svojim istraživanjima i znanstvenim radovima. Ona je malo govorila o sebi, no bila je zanimljiv sugovornik i pažljiv slušatelj. Često bi ustanovio kako ona pamti i nešto što bi on spomenuo sasvim uzgred. Darovi koje bi mu donosila s putovanja i darovi koje bi mu poklanjala za rođendane i blagdane bili su brižljivo odabrani. Razmatajući ukrasni papir uvijek bi ustanovio da je ona opet uspjela pronaći baš ono što je priželjkivao, ono što bi ga obradovalo. Originalni stetson šešir, srebrni nožić za rezanje gljiva, boca njegova omiljenog burbona starog 15 godina, barikirano vino, rijetka izdanja knjiga ... Proljetos, sa svog posljednjeg putovanja, donijela mu je na dar staro i rijetko, antikvarno kupljeno izdanje njegova omiljenog Jesenjina i prvi je puta u knjigu upisala posvetu, prvi je puta ispisala njegovo ime ispod citiranog stiha, prvi se puta potpisala. Dok je gledao posvetu, dok je gledao ispisana imena, svoje i njezino, pala mu je na um pomisao da je upravo dobio oproštajni dar. U tome je trenutku požalio što joj je uvijek poklanjao samo ruže. Osušene će se latice pretvoriti u prah, razmrviti kao zaboravljene uspomene … pomislio je. No, nikad se nije usudio pokloniti joj nešto drugo osim ruža za koje je znao da ih voli. Ruže, raskošni buketi ruža … i poneka jabuka … To su bili moji darovi. Uvijek sam se bojao da neću pogoditi njezin ukus, da neću znati izabrati nešto što bi je doista razveselilo, nešto što ne bi zasmetalo njezinom rafiniranom ukusu. Poznajući je, bojao se da bi ona 'krivo' odabrani i suviše skupi poklon mogla shvati kao njegovu nametljivost i razmetljivost. Sunce je već zalazilo kad je automobil parkirao pod veliko jabukovo stablo čije su grane dodirivale krov vikendice. Ona je izišla iz automobila i prišla rubu strme obale, rubu s kojeg se otvarao vidik prema rijeci. Stajala je tamo, tiha i udaljena, zagledana u rijeku i nebo nad rijekom, a njemu se učinilo da ona ne vidi ni rijeku, ni obale, ni zalazak sunca ni rumene oblake. Poželio joj je prići, stegnuti je u zagrljaj, natjerati je da ga pogleda, natjerati je da ga dodirne, natjerati je da mu uzvrati poljubac … no znao je da to ne smije učiniti. Mora je pustiti da se zagleda u sebe samu, da sama odluči što želi … Tek tada će je upitati: Želiš li me još uvijek … Vidiš li me uz sebe, sada … ili u budućnosti? Što god odlučiš, što god izabereš, ja ću poštovati tvoj izbor, nadajući se da ćeš opet izabrati mene, kao ljubavnika … ... ili barem kao prijatelja … … Nisu palili svjetla, sjedili su u polumraku. Razgovarali su oprezno, o svemu i svačemu, samo ne o onome o čemu je on želio razgovarati. No, gotovo da joj je bio zahvalan na tomu, bojao se pitanja koja joj je želio postaviti, bojao se odgovora koje bi mogao dobiti. I zato su razgovarali o svemu i svačemu, a on bi joj povremeno dodirnuo rame ili koljeno, maknuo joj s čela pramen kose … Oči su joj bile vlažne i zamišljene i on poželi poljupcima obrisati skrivene suze, poljupcima nacrtati osmijeh na njezinom blijedom i omršavjelom licu, no nije se usuđivao to i učiniti. Kada se sasvim smračilo upalio je svijeće, otvorio bocu vina. On bi rado uvečer popio koju čašu a ona, iako je radije pila vodu, obično bi mu se pridružila. Volio je kad bi mu rekla nek' ne puni njezinu čašu, kad bi mu rekla da će radije piti zajedno s njim, iz njegove čaše. Ponekad bi je, stideći se sam sebe, poticao da popije i koji gutljaj više, nadajući se da će se ona tako lakše opustiti. Ponekad bi sa strahom pomišljao da ona pristaje popiti taj gutljaj više samo da bi lakše podnijela njegove poljupce. No, večeras je samo odmahnula glavom kad joj je ponudio vino i u svoju čašu natočila par kapi jabukovače. Upitala ga je želi li nešto 'gricnuti' uz vino, no joj odgovori: Ne, ne mogu ništa jesti…I, doista, činilo mu se da bi mu i najmanji zalogaj zapeo u grlu i ugušio ga. Ni ja nisam gladna … rekla je. Samo žeđam … i nikako da utažim žeđ. Opazivši njegov zabrinuti pogled, pokušala se našaliti: Popila sam ovih dana toliko vode da se ne bih začudila da mi se u želudcu nastani čitav zbor žaba ... I on se pokušao nasmijati na tu njezinu šalu, no tada opazi suzu koja joj je kliznula niz obraz. Sagnu se prema njoj i usnama joj obrisa suzu s obraza. Svojim pogledom uhvati njezin i uspije ga zadržati snagom volje koju je skupio krajnjim naporom. Nije sklopila oči kad su njegove usne potražile njezine, nije sklopila oči ni kasnije, dok ju je ljubio, misleći ovoga puta samo na nju, osluškujući samo nju ... Jabuke su mirisale kroz otvorene prozore, latice ruža bešumno su se trunile s buketa, plamen je svijeće podrhtavao na povjetarcu koji se pretvarao u sve jači vjetar. Kiša je pljusnula, vjetar je ugasio svijeću, munje su zaparale nebo. Dok ju je ljubio isprva nježno pa potom sve žešće, osluškujući njezine reakcije, ona mu se otvorila potpuno, kao nikada do tada. Zapanjila ga je žestina njezina užitka. U plavim odbljescima munja ulovio je njezin pogled, usredotočen, zagledan u samu sebe. A kad mu je pogled uzvratila, shvatio je da ljubi ženu koju ne poznaje, koju nije uspio upoznati iako ju je ljubio svih tih godina, shvatio je da i ona njega u tome trenutku ljubi drugačije no ikada prije, da ga ljubi poput nekog neznanca, poput nekog stranca koga ljubi prvi i zadnji put. … Probudio se u svitanje. Na jastuku je još uvijek bio otisak njezine glave, postelja je još uvijek mirisala poput nje, mirisala na jabuke i ruže, no nje nije bilo u postelji. Uznemiren, ustao je i otišao u prednju sobu. Na stolu je stajao laptop, na osvijetljenom je monitoru bio otvoren dokument. Naslov Jabučni predjeli … i nekoliko prvih rečenica teksta priče. Kroz otvorena vrata dopirao je šum tihe kiše. Ona je stajala na strmini, okrenuta rijeci, naga i mokra. Već je koraknuo, već je gotovo potrčao prema njoj, a onda je zastao, riješen čekati je da mu se vrati, riješen čekati je koliko god dugo bude trebalo ... čekati je kao što bolesnik čeka svanuće ... čekati je ne prestajući ... ne gubeći nadu da će mu se vratiti. |
 Da je ljubiti lako, ljubio bi svako ... Refren country pjesme odjekivao je ispod pokislih tendi kafića uz jezero. Dan je bio hladan i sumoran, jesenji. Jan je sa svojim terijerom Texom izišao na uobičajenu šetnju oko jezera uz koje se pružalo omiljeno gradsko šetalište, toga predvečerja pusto. Sitna jesenja kiša obeshrabrila je šetače pa je Jan, žustro koračajući duž obale, susreo samo mladića koji je 'istrčavao' svoga dobermana. Janov foksterijer Tex zareži, mladić zategnu uzicu na kojoj je vodio svoga psa, a Jan uhvati Texa za ogrlicu. Oštrim mu glasom reče - K nozi - i psi se mimoiđoše bez kavge. Kad im se doberman izgubio iz vida Jan pusti Texovu ogrlicu, a pas veselo potrči naprijed, stazom uz jezero. Da je ljubiti lako ... Refren pjesme nastavio se Janu motati u mislima. Jan je oduvijek smatrao da je ljubiti lako. Doduše, bilo je to uvijek više olako, nego lako, morao je priznati sam sebi. Sve dotadašnje Janove 'ljubavi' bile su 'lake', a kad bi se završile bilo mu je lako krenuti dalje, bez osvrtanja. Tex zalaja na jato pataka koje su, navikle da ih šetači hrane, doplivale bliže obali. Ostario je, pomisli Jan gledajući svoga ljubimca. No, još uvijek mu je srce mlado, da ga nisam zadržao, pojurio bi na onog dobermana. Tex je bio 15-godišnjak i njegov se pseći vijek bližio kraju. Jan je primjećivao kako pas postaje sve kraćeg daha, apetit mu se smanjio, duže su ga šetnje umarale. Ostarili smo obojica, pomislio je Jan. Posljednje dvije godine primjećivao je da je i sam postao sporiji. Na svojem uobičajenom 10-dnevnom skijanju te je zime birao lakše staze. Nije to više skijanje, to je samo 'vozanje' na skijama ... konstatirao je s gorčinom. ... Dok je stajao nad malom humkom pod starim hrastom, Jan se sjetio te šetnje uz jezero i refrena pjesme Da je ljubiti lako ... Da se ja pobrinem za tijelo? upitao ga je veterinar toga jesenjeg poslijepodneva. Ne, ja ću ... odgovorio je Jan. Zavio je Texovo tijelo, koje se već počelo kočiti, u kariranu vikend deku i odnio ga na stražnje sjedište svoje mazde. U prtljažnik je već ranije, krenuvši veterinaru, spremio ašov. U šumi u kojoj je s Texom često gljivario pronašao je lijepo mjesto i iskopao raku. Sad je stajao nad humkom, ljut sam na sebe zbog tog refrena kojeg se nikako nije mogao riješiti: Da je ljubiti lako, ljubio bi svako ... ... Godinu kasnije, jednog poslijepodneva, Jan je u nekom drugom gradu, s prozora hotelske sobe, gledao obalu rijeke. Iako jesenji, dan je bio vedar, sunce je na riječnu obalu izmamilo šetače. Među njima je bilo i onih koji su poveli svoje pse u šetnju. Postarija je dama nosila u naručju svog sićušnog pekinezera, mlada je vitka djevojka vodila na povodcu vitkog hrta, postariji je gospodin dozivao svog vučjaka, dječak u džinsu utrkivao se s crnobijelim foksterijerom ... A Jan se opet sjeti refrena one pjesme čija melodija bi mu se povremeno vraćala u sjećanje, pa ga potom pratila čitavoga dana: Da je ljubiti lako … E, baš si izabrala trenutak, reče Jan pjesmi i nastavi u sebi pjevušiti - Da je ljubiti lako ... Dok je u ogledalu provjeravao je li dobro izbrijao svoju jaku bradu, upita sam sebe: Ima li smisla ponijeti ruže u posjet nekomu tko te je pozvao da ti pokaže svoj ružičnjak? Ustvari, pozvao sam se sam ... pomisli. Što je drugo i mogla reći nego - dođi - kad sam po treći put rekao kako bih jako želio vidjeti taj njezin vrt ... Cvjećarnica je bila prekoputa hotela i Jan izabere tri poluotvorena bijela ružina pupoljka na dugim stapkama, pazeći da cvjetovi i listovi budu besprijekorni. Samo ih povežite svilenom vrpcom, reče cvjećarki. Taksi je tada u njezinu gradu bilo teško dočekati pa on produži prema autobusnom stajalištu. Dok je s nestrpljenjem čekao gradski autobus, izvadi iz džepa ceduljicu na kojoj mu je ona zapisala svoju adresu i ponovo je pročita, iako je adresu odmah zapamtio. ... Iako se septembar bližio kraju veče je bilo toplo. Večerali su u njezinu vrtu, uz svijeće. Razveselila se ružama koje joj je donio a njega je ohrabrio pokret kojim je pupoljke prinijela usnama pa se nagnuo i poljubio je. Malo je ustuknula, uspio je usnama samo okrznuti rub njezinih usana. Nakon večere su ostali sjediti u vrtu. Mračilo se, pili su vino, a on se opet nagnu prema njoj, namjeravajući je poljubiti. U tom trenutku njezin mu se veliki crno-bijeli mačak očeša o noge. Budi pristojan, Lucky ... reče ona mačku, a on se nasmija i upita: Na kojeg to od nas dvojice Srećkovića misliš? Ponoć je već davno bila prošla, gradski autobusi više nisu vozili. Žao mi je, morat ćeš pozvati taksi, ako uopće još koji vozi u ovo doba, u ovoj našoj selendri ... rekla mu je. Ne brini, nije daleko do hotela, noć je topla, radije ću pješice ...odgovorio je. Ispratila ga je do ugla i tu se poljubiše. Sad mu nije, dok ju je ljubio, rekla: Polako, polako ... kao što je to učinila koju minutu prije. Usne joj se otvoriše i priljubiše se uz njegove, sad je i ona ljubila njega, a ne samo on nju. Polako, polako ... morao je on sada reći sam sebi. ... Neće biti lako ... mislio je hodajući prema hotelu kroz toplu proljetnu noć. Stariji sam od od nje desetljeće i po ... No, u toj toploj jesenjoj noći on se nije osjećao starim, a misli koje su mu se vrzmale glavom bile su sasvim mladenačke. Vrativši se u svoju hotelsku sobu, nazvao ju je da joj se zahvali na večeri: Oprosti, bio sam nasrtljiv, poput nekog starog mačka u februaru ... Neću ti zamjeriti ako me više nikad ne pozoveš na večeru ... Nasmijala se zvonko i rekla mu: Sljedeći puta bit će dovoljna i jedna ruža ...a on pomisli kako će joj sljedeći puta donijeti jedanaest, jedanaest crvenih ... ... Šest godine kasnije, dok je sam sjedio u kupeu vlaka, putujući prema njezinom gradu, posegnu u džep, izvadi novčanik, izvuče iz pretinca ceduljicu koja se već raspadala od presavijanja i ponovo, po tko zna koji put, pročita adresu koju je šest godina ranije zapamtio od prve. Da je ljubiti lako,ljubio bi svako ... ponovo mu u mislima odjeknu ona melodija. Ljubio bi te svako ... pomisli, no na samu pomisao da je ljubi netko drugi, prođe ga jeza. Dok je vlak ulazio u stanicu on još jednom pročita adresu s ceduljice, složi papirić i spremi ge u džep. U svijesti mu zatitra slika njezine ograde na kojoj sjedi sjenka crnobijelog mačka i pomisli kako će opet, kao i svaki put, da ne bude 'uroka', prije no što pritisne zvonce mačku reći: Hajde da vidimo, nas dva srećkovića, hoće li nas Ona pustiti unutra ...  |
 Prozori su me oduvijek fascinirali, oduvijek sam vjerovala u onu izreku: Oči su prozori duše... ... a prozori su oči kuće ... Kao djevojčica, rado sam i sama sjedila na prozoru, promatrajući prolaznike ... i oblake. Prozori, osvjetljeni ili zamračeni, zakriljeni zavjesama ili široko otvoreni, neodoljivo su me privlačili. Moram priznati da sam kao djevojčica rado zavirivala u tuđe prozore (i još uvijek to činim), iako su me upozoravali kako to nije pristojno. Meni se, međutim, činilo jednako tako nepristojnim ne pogledati kući u prozore, kao i ne pogledati u oči čovjeku, dok s njim razgovaraš ili dok ti ide ususret ... ... Obično bismo iz naše ulice, na samom početku Retfale, baka i ja prema Centru krenule Ružinom ulicom. Iako se ta ulica tada zvala drugačije, baka ju je odbijala zvati novim imenom, za nju je Ružina uvijek bila i ostala Ružina. Ružina je u vrijeme moga djetinjstva bila ulica prizemnica, kuće su u njoj bile malene, s crvenim krovovima na kojima su rasle 'čuvarkuće', s drvenim vratima i starinskim prozorima, zastrtim necanim 'firangama' s motivima ruža. Znala sam svaki prozor, od početka do kraja Ružine, i mogla sa sigurnošću predvidjeti koga ću i što na kojem prozoru zateći, kad budem tuda prolazila. Na početku Ružine, u kući s plavo obojenim prozorima, u jednom od prozora uvijek bi sjedio debeli crno bijeli mačak, nalik svojoj debeljuškastoj prosjedoj gazdarici. Jednom mi je, dok sam prolazila ispod prozora, šapom skinuo plavu mašnu iz kose a njegova je gazdarica ciknula u strahu da me nije ogrebao. Ona nije imala djece, a mene je uvijek oslovljavala s 'mala princeza', kada bi baka zastala da s njom popriča i da pogladi njezinog debelog mačka. Na malom uskom prozoru 'kiblhausa', nekoliko kuća dalje, uvijek bi u okrnjenim loncima cvjetalo bijelo cvijeće, iz dubine sobe uvijek se čula glazba s gramofona: Bijele ruže, tužne ruže. Žena koja u toj kući stanuje sigurno zove Ruža, uvijek sam pomišljala kad bismo stigli do toga prozora i pitala se: Tuguje li Ruža za onim iz pjesme, onim za kojeg se nije udala? Još nekoliko koraka i eto nas do kuće čiji su prozori bili razbijeni a poderane zavjese skrivale prazne sobe. Na jednom od razbijenih prozora još uvijek je stajala plava vaza s buketom prašnih ruža od krep-papira. Pitala bih se tko li je tu stanovao, pitala se: Kamo je i zašto je otišla žena koja je nekad prala te prozore i glačala te zastore? Žale li za njom ta pusta kuća, ti razbijeni prozori i poderane zavjese ... I tko joj je, nekad davno, darovao te ruže? Na sunčanoj strani Ružine bila je i jedna kuća čiji su prozori danju uvijek bili zatrti a uvečer širom otvoreni i osvijetljeni. Ta mi se kuća oduvijek činila zagonetnom. Jedne sam večeri, šetajući tuda s bakom, na prozoru te kuće ugledala ženu koja je tu stanovala. Bila je već prilično stara, barem za moje djetinje pojmove, no sada shvaćam da joj nije moglo biti više od četrdeset. Ženina je 'ondulirana' kosa crveno žarila, obrve su joj bile očupane pa nacrtane, usta namazana jarko crvenim ružem. Iako je bilo svježe, žena je na sebi imala samo crveni svileni kombine tankih bretela, a u kosi joj je bila zataknuta crvena 'umjetna ruža'. Nagnula se kroz prozor, prašeći krpu, pa smo baka i ja zastale da nas ne pospe prašinom. Zašto ova teta noću sprema kuću? upitala sam baku. Noćna ptica ... rekla je baka ... Stare navike teško umiru. Tada nisam shvatila bakin odgovor, no kasnije, puno kasnije, saznala sam za trač prema kojem se crvenokosa gospođa prije udaje bavila 'noćnim zanatom', pa joj je ostala navika da danju spava a noću viluje. Negdje 'na pola' Ružine, baka i ja uvijek bismo prešle na prijeku stranu i zastale kraj prozora bake Kalinović. Bila je to sitna starica koja je čitav dan provodila na prozoru. Iako sam tada bila malena, nitko mi nije morao reći - to blijedo ostarjelo lice čuva neku tužnu tajnu. Baka Aurela bi uvijek tu zastala, poklonila bi bijelu ružu, ubranu u svojem vrtu, starici na prozoru, pa bismo onda nas dvije produžile. Bilo mi je valjda osam godina kad mi je baka ispričala tužnu priču stare Kalinovićke. Jednom davno, dok je baka Kalinović bila mlada žena i živjela u toj istoj kuči sa svojim mužem i malim sinom, dogodilo se nešto strašno. U malom je dvorištu mladi bračni par upriličio kolinje, mati se načas okrenula, a sinčić je upao u kotao s kipućom vodom. Ona je potom dugo bolovala, a zatim joj je i muž umro, ili ju je napustio, pa je ostala sama, čekajući starost i smrt, tu na tom prozoru. Nakon razgovora s gospođom Kalinović, baka i ja bismo se vratile na sunčanu stranu ulice i krenule dalje, a ja bih se veselila jednom prozoru na koji bi baka Aurela ponekad kucnula. Zavjese bi se na tom 'kibicfensteru' raskrilile, blijeda žena, još uvijek plavokosa i mladolika unatoč godinama, luknula bi kroz staklo, pa otvorila prozor. Pozdravila bi se s bakom, popričala s njom, a meni bi uvijek dala čokoladni bombon u obliku srca, zavijen u zlatni staniol. Baka mi je ispričala da su ona i ta bljedolika žena nekada, dok baka još nije nazidala kuću, stanovale u istom dvorištu. Bila sam već odrasla kad mi je baka priču o bljedolikoj ženi s čokoladnim srcem ispričala do kraja: U to vrijeme sam s tvojom mamom, tada djevojčicom, živjela u iznamljenom dvorišnom stanu. Prozori su nam gledali na zajedničko dvorište koje je koristilo više stanara. Subotom bi žene iz dvorišta predvečer sjele pod brajdu prekrivenu nojom i čekale da im se muževi vrate s posla ili iz krčme. Jedne su mi subotnje večeri, pričala je baka Aurela, žene kazale da sam sretna što nemam muža. Blago vama, gospođo Aurela, ne morate strahovati hoće li se subotom vrati pijan. Te su moje komšinice, nastavila je baka pričati, u nedjelju ujutro na dvorište izlazile s modrim okom ili razbijenim usnama, sve osim blijede Anke. Ankin je muž bio policajac, bio je puno stariji od nje, subotom bi joj donosio ružu i bombonjeru u obliku srca. Sve su žene iz dvorišta zavidjele Anki na muževljevoj pažnji. Udari li te ikada onaj Tvoj? upitale su je jednom. Blijedolika je Anka pocrvenjela poput bulke i tek je nakon dugog nećkanja priznala: Sramota me kazati, no taj Moj je strašno ljubomoran. Ponekad ga obuzme strah da ga varam i da ću ga ostaviti ... zato što nemamo djece ... pa me onda istuče. Stid me priznati, no on me, kao da sam dijete, savije preko koljena, zadigne mi suknju pa me išiba po guzici. Nije zalud 'pandur', ne voli ostavljati vidljive tragove. Moji su me roditelji i braća odgovarali od udaje za njega, dvostruko starijeg od mene. No, ja sam se tako zaljubila da sam mislila kako ću umrijeti ako ne budem njegova ... Dok mi je baka pričala tu priču, sjetih se okusa čokoladnih bombona koje mi je darovala bljedolika Anka ... i neka gorčina izbrisa mi sjećanje na njihov sladak okus. … Dok bismo šetale Ružinom ulicom, baka bi mi ponekad pričala o prozorima Kijeva, grada u kojem je odrasla: Na svakom je prozoru 'furtočka', mali prozorčić pri vrhu prozorskog okvira. Zime su u Kijevu duge i hladne, pa 'furtočka' služi za prozračivanje stana koji bi se previše 'ishladio', ako bi se otvorilo veliko prozorsko krilo. Pričala bi mi i kako je kao djevojčica jedne zime prislonila usne uz zamrznuto prozorsko staklo, pa ostala 'priljepljena' za prozor. Pričala bi mi o božićnim svjetlima u prozorima od kojih je blistao čitav grad, o majčinim čipkanim zavjesama s motivom ruža, zbog kojih je dobila batina kad je s njih, škaricama, izrezala jednu od ruža. Pričala bi mi o konjskim zapregama s praporcima, o prolaznicima u bundama i krznenim šubarama i cigankama ogrnutima svilenim marama s oslikanim ružama, o uličnim sviračima ... i oblacima koje je gledala sa svoga prozora, dok je bila djevojčica ... ... Bilo je u još mnogo prozora i žena i ruža iza prozorskih zavjesa, u Ružinoj ulici ... i u pričama moje bake Aurele. Dok su godine prolazile, žene su starile i umirale, ruže venule, zavjese na prozorima žutjele, prozori se zamutili od prašine i kišnih kapi ... A zatim bi nestalo i kuća i prozora. Niske prizemnice s pendžerima i kibicfensterima tiho su umirale, u Ružinoj je odjednom bilo sve više višekatnica sa stanovima na prodaju, sve manje vrtova s ružama. Godine su prolazile, baka Aurela od starosti se smežurala i smanjila k'o osušen ružin cvijet, a ja sam od djevojčice na prozoru odjednom, dok se nisam ni snašla, propupala u djevojku, pa potom postala odrasla žena. Žena koja još uvijek zaviruje u prozore, poput znatiželjne djevojčice, koja još uvijek ponekad i sama sjedi 'na prozoru', iščekujući i ispraćajući ... ... i gledajući oblake. |
| < | rujan, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
