petak, 23.06.2006.
THE NASLOV
Di da počnem. Možda od toga da mi je huligan ale upropastio vikend. Kaže (citiram):Sljedeću subotu(ovu koja stiže sutra) imamo turnir u gospiću i nitko ne smije ići na more ili bilo gdje drugdje ili se može oprostiti sa košarkom.
I sad se svi mi jadnici usrali od straha da nećemo moći više trenirat (makar ne znam razlog zakaj još uvijek želim trenirat) i odlučili ostat u Zagrebu. Danas popodne Dora mi javlja da nemamo danas trening i da sutra nejdemo u gospić. sad ja sva happy
kaj neću trebat ić na neki usrani turnir,ali eto ti poruke od odry:ipak idemo na turnir. budi sutra u pola 7(ujutro) na gl. kolodvoru. prekrašno!sve mogu zahvalit aletu…
danas ujutro išla sam na neki zbunjeni pregled radi nosa (curi mi krv boga pitaj zašto(ne spominji božje ime uzalud:ispričavam se vjernicima)). dođemo tamo u neku tam bolnicu
tam negdje daleko pa prvo lutamo i tražimo di je odjel otorinla...(onaj stručnjak za grlo,uho i nos). i tak mi čekamo i čekamo i čekamo i čekamo,a doktora nigdje. na našu veliku sreću došla je neka ženska koja poznaje bolnicu te je pozvonila na neko zvono te se ubrzo pojavio doktor. ubrzo sam došla na red. sad slijedi lošiji dio! doktor kaže: ima neka žilica u tvom nosu koja se treba skuriti tako da više ne pušta krv. i sad ja u očaju ispitujem mamicu da li to boli. a evo što mi je moja draga mamica rekla:ma to ti nije ništa strašno. on će uzet neku tam cijevčicu koja će bit vruča,onda će ti ju zabit u nos pa će ti ugurat vatu u nos te ćeš ju unutra morat držet četri dana. hvala mama,baš si me utješila. 
- 22:15 -
utorak, 20.06.2006.
NASLOV
Puno toga se dogodilo:Bila sam na otvorenju Bundeka,te na onom Dugave open air festivalu.. ZAVRŠILA JE ŠKOLA. NAPOKON!!!!! Jedva sam dočekala. Da se pohvalim prošla sam sa 5. Počelo nam je državno iz košarke. Nadam se da ćemo biti bar devete. Danas igramo tekmu protiv Croatie,te se nadam da ćemo ih dobiti. Malo se previše toga nadam,ali nema veze. Meni je super nema škole još jedanput da naglasim. Jedini problem je što se Tonka odselila u Špansko i neće u 8.razredu ići u školu. Šta se može!!!! Pokušale smo ju zaustaviti na sve moguće načine (glasanjem,pričanjem o tome kako su Dugave zakon,a špansko sucks,nagovaranjem...) ali nismo uspjele. Nadam se da će često dolaziti u Dugave.
Toliko od mene za sada. Neda mi se više pisat. Poslije onog prijašnjeg posta... Ne vjerujem da ću opet ikada u životu napisat takav OGROMNI post.
POOOOOOOOOOOZZZZZZZZZZZ...
- 14:21 -
utorak, 06.06.2006.
EVO ME NATRAG
Vratila sam se. Nadam se da sam jako nedostajala. Meni je bilo super u Francuskoj. Bile smo 5. Da vam ispričam sve što se dogodilo:
Kao što sam napisala u prošlom postu trebala sam biti na Velesajmu u pola 6. Ja nisam mogla dočekati da krenemo pa sam već na Velesajmu bila u 5.5 h. Ubrzo su došle i ostale cure(Živko,Andrea,Perička,Morana,Daria,Marija,Tena,Maja i Nika). Sve smo bile užasno uzbuđene. Jedva smo dočekale da uđemo u bus i krenemo prema Francuskoj. Na brzinu sam se pozdravila sa roditeljima i ušla u bus. U busu sam sjedila sa Marijom.
Otpočetka smo samo zurile kroz prozor i gledale kako se sve više udaljujemo od Zagreba,a sve smo bliže Frejusu (mjesto u kojem je bio turnir). U Celju u Sloveniji pokupili smo neke cure koje su isto išle na taj turnir. Više od pola ih je bilo obojeno u plavu boju,a dvije su imale kratku kosu,pa nismo jako dugo znali da li su muškog ili ženskog spola. Kao što sam već napisala više od pola ih je imalo plavu kosu i nosilo minice pa smo se čudili što oni rade na turniru,te da li uopče znaju igrati košarku. Zbog toga smo se zezale da se njihov klup zove fufinjak. Na sreću nisu nas čule jer bi onda bilo svačega.
Čim je pala noć počela je zafrkancija i zezancija. Samo se čuo smijeh i svako malo si mogao vidjeti bljesak fotoaparata. Tako smo negdja bili veseli do pola 1 sve dok nas umor nije svladao. Malo je bilo problema oko spavanja. Ja sam mogla zaspati sjedečki i ležeći,ali Marija nije mogla. Ona je morala spavati ležeći pa smo se par puta malo posvađale oko toga,ali nema veze. Ništa nije moglo pokvariti moje dobro raspoloženje. Ubrzo smo se dogovorili da ako ona bude pospana da ću ja na jedno sat,dva otići sjesti negdje drugdje pa ću se kasnije vratiti.
Bilo nam je super samo je meni malo bilo glupo što smo morali jedanput stati usred noći pa smo se svi razbudili pa nismo mogli opet zaspati.
Jedva smo dočekale da dođemo u Francusku. Dugo smo putovali do druge stanke. Najbolje je bilo što je ta druga stanka bila u gradu Nice koji je jako poznat u svijetu. Prvo što sam napravila bilo je kupiti par razglednica kao dokaz da sam bila u Nici. Na svakom koraku vidš jedino skupe hotele,palme i casina. Prije nego što smo krenule odlučili smo se prošetati tim prelijepim gradom. Odlučili smo se prošetati uz more jer je tamo bilo najljepše šetalište. Naj smješnije je bilo kad je neka zgodna žena protrčala pored nas,a trener se okrenuo za njom 
. Što je najsmješnije on je oženjen čovjek i ima malu djevojčicu tako da smo se začudile kada se zabuljio u dupe te žene.
Ubrzo je prošao obilazak i morali smo nastaviti dalje. Bilo nam je žao što se nismo malo duže zadržale u tom prekrasnom gradu. Ali što se može morale smo stići u mjesto Frejus da ne zakasnimo na turnir.
Stali smo još u jedno mjesto koje sam zaboravila kakom se zove,ali znam da je poznat po nekoj zgradi koja na ulazu ima crveni tepih i po tome što su u taj grad dolezile slavne osobe da ostave otisak svojih ruku na podu od kojih je kasnije nastala staza.
Nakon toga saznali smo da vozači nemaju pojma di se nalazi to mjesto gdje je turnir. Onda je neki Francuz morao doći s autom po nas da ne lutamo 100 god. po Francuskoj. Smjestili smo se u neke apartmane stare tisuću god.,ali meni to nije smetalo jer sam bila vesela što sam u Francuskoj. Brzo smo ostavile stvari i krenule nešto pojesti. Organizirali su da jedemo u McDonaldsu. Nisam mogla shvatiti Moranu koja nije voljele Big Mac,ali nema veze više je ostalo za mene i Mariju.
Prvu utakmicu smo imale u dva pa smo se brzo požurile u apartmane po dresove. Igrali smo protiv Francuza koje smo pobijedile. Nakon tekme otišle smo u grad da kupimo suvenire. Ja sam kupila brdo razglednica (13 kom.) i privjesak za sestru.
Brzo smo se vratile nazad u dvoranu jer nam je počinjala druga utakmica. Igrale smo protiv Švaba od kojih smo spušili 30 razlike. Tješile smo se jer je to sve bilo '91 godište pa nije bilo teorije da ih pobijedimo.
Poslije utakmice otišle smo do druge dvorane u kojoj su igrale Slovenke protiv Francuza. Odlučile smo navijati za njih jer ipak oni djele bus s nama. Bilo nam je čudno gledati u dresovima nakon minica i uskih traperica. Na naše veliko iznenađenje pobijedile su.
Dok smo ih čekale izvan dvorane oko nas su se počeli skupljati crnci koji su bili naših godina. Jedan nam je prišao i pokazao na sebe i koliko sam ja shvatila rekao je svoje ime. Onda sam ja pokazala na sebe i rekla Ivona. On se nasmijao i pokazao na mene i rekao Ivorna. Od tada su me cure zazale da se zovem Ivorna.
Za vrijeme dana bilo je jako toplo pa smo se šetali u kratkim rukavima i kratkim hlačama. Maja je čak nosila i natikače. Kad je pao mrak počelo je biti hladnije pa smo se smrzavale. Na našu sreću tuda je prolazila neka žena koja je pomagala u organizaciji turnira,te nas je zapamtila jer smo igrale prvu utakmicu. Ponudila nam je da se vozimo s njom u autu do neke dvorane u kojoj je organizirana večera za natjecatelje. Naravno da smo pristale. Pošto je ona vozila neki mali auto nismo uspjele sve stati (nas 10),ali nas se čak uspjelo zgurati 5. Nismo mogle pomaknuti ni nožni prst. Jedva smo dočekale da nas iskrca ispred dvorane da možemo opet normalno disat.
Na našu nesreću večera je bila postavljena vani pa smo se opet smrzavali. Jedva smo dočekali da dođu i ostale cure te da odemo u apartmane. One su ubrzo došle i ispričale kako su ih oni crnci pratili sve do tu. Kasnije kad smo odlazili vidjeli smo ih kako ulaze u dvoranu i valjda traže nas. Trener nam je zabranio da im dolazimo blizu jer bi nas mogli napasti,pokrasti nas i prevnuti nam bus pa se ne bi mogli vratiti u Hrvatsku. Nama je to bilo smješno jer pet crnaca u japankama bi sigurno mogli prevrnuti bus i pokrasti nas desetero.
Kad smo se vratili u apartmane nismo znali tko će se prvi tuširati pa smo odlučili izvlačiti brojeve(U našem apartmanu bilo su tri sobe u kojim su bila dva kreveta,a imali smo za razliku od toga zajedničku tuš kabinu). Ja sam izvukla broj pet pa sam se morala načekati dok dođem na red. Za to vrijeme Morana i Daria su pripremale pidžama party u svojoj sobi. Jedva su dočekale da se i zadnji otušira te započne pidžama party. 
Imali smo bogatu gozbu: četiri sendviča,sokove napola napunjene i dve vrečice štapiča.
Brzo smo pojele i odlučile igrati "Vrečicu Štapića" jer nismo imali bocu za bocu istine. Prvo smo samo igrale istinu,a kasnije i izazova. Tako smo se zabavljale do negdje 1 h u noći. Zabavljale bi se mi i duže ali smo sutra imale utakmicu u 8 h,te smo se morale ustati već u 7 h.
Treće utakmicu igrale smo protiv nekih Francuza od kojih smo izgubili jer smo bile pospane i umorne. Poslije utakmice vratili smo se u apartmane u kojima smo se opet zafrkavali i zezali. Prvo smo se podijelili u ekipe(Marija,Nika i Ja protiv Darie i Morane) te organizirali borbu jastucima. Sad zamislite nas petero ako trčimo po apartmanu,vrištimo i udaramo se jastucima. Ubrzo nam je to dosadilo pa smo odlučile organizirati vjenčanje. Vjenčali su se Morano tj. Morana i Marija. Nika je bila teta,Daria je bila pop tj. popuša,a ja i Tena smo snimale i slikale cijelo vjenčanje.
Vrijeme je brzo prošlo i morale smo na četvrtu utakmicu. Igrale smo za peto mjesto protiv onih Francuza koje smo već dobili. Naravno da smo ih opet pobijedili. Poslije tekme ručali smo neke sendviče sa mesom i pomfrit.
Nakon ručka požuirile smo u opet neku desetu dvoranu da gledamo finale između Slovenaca i Francuza(bile su čak tri ekipe Francuza). Bile smo u žurbi jer smo se prije početka utakmice morale otuširati i presvući u čistu odjeću. Na sreću stigle smo otuširati prije utakmice,te smo čak stigle pogledati i natjecanje u tricama(Cilj je bio zabiti što više trica u jednoj minuti). Za nas se natjecala Živko koja je zauzela drugo mjesto. Odmah poslije toga počela je utakmica. Navijale smo za Slovence koji su pobijedili. Nismo mogle vjerovati da je fufinjak osvojio turnir. Život je pun iznenađenja...
Poslije tekme bilo je proglašenje pobjednika. Makar smo zauzele peto mjesto dobili smo pehar i majice na poklon. Čim je završila ceremonija proglašenja pobjednika krenuli smo prema busu. Ispred busa su nas dočekali oni crnci. Prvo su nam se beljili kroz prozor,a kad su skužili da vrata busa otvorena ušli su u bus. Mi smo se zezali da će nas oteti i prevrnuti nam bus,te smo htjeli da trener dođe i da ih vidi u busu. Sigurno bi mu se od straha i ljutnje digla i zadnja dlaka na kosi. Crnci su na žalost izašli prije nego što je trener došao. Kad smo kretali poslali su nam puse za oproštaj. Ja sam u šali njima slala puse nazad
.
Čim je bus krenuo Marija se osjećala pospano pa sam ja otišla sjesti do Maje i Andree dok se ona se ne naspava. Slušala sam sa Andreom rock muziku(Korn,Nirvana,Guns 'n' Roses, Aerosmith itd.) dok je Maja čitala Baladu o Buginim gačicama. Kad nam je dosadilo slušanje, Maji čitanje počele smo pričati o dogodovštinama sa turnira i iz cijelog života. Ubrzo nam se pridružila i Nika,a kasnije i Perička pa se iz zadnjeg reda busa čuo samo smijeh.
Nakon nekog vremena i mi smo se osječale pospano pa sam se ja morala vratiti na svoje mjesto. Bilo mi je žao buditi Mariju pa sam jedno pola sata stajala na nogama. Više nisam mogla izdržati da ne zaspim pa sam ju probudila. Malo se naljutila na mene jer sam ju probudila,a ona je bila jako umorna,ali što mogu nisam mogla stajati cijeli put. Ubrzo sam zaspala pa me ona probudila nakon nekih sat,dva da odem negdje sjesti da ona može spavati. Pošto je cijeli bus spavao nisam se mogla nigdje maknuti pa smo se opet posvađale,ali me je Maja spasila koja je sjela do mene,a Marija se legla odozada pokraj Andree. Mi smo neko vrijeme spavale,ali smo se ubrzo probudile i pričale jedne drugoj priče koje su nam se dogodile na truniru,te smo se šalile na trenerov račun. Ubrzo smo probudile Moranu i Dariu koje su spavale pokraj nas,te su nam se one pridružile brbljanju.
Tako je put brzo prošao i prije nego što si rekao keks bili smo u Celju i iskrcavali smo Slovence. Bile smo vesele jer smo znale da smo sve bliže Hrvatskoj i gradu Zagrebu. I napokon je došao taj trenutak. Iz Francuske smo se vratili u ponedjeljak na Velesajam s kojega smo krenule u petak u pola 6. Svi su roditelji već došli po svoju djecu,a ja i Marija smo trebali čekati moju mamu da dođe po nas s posla. Na sreću točno smo došli u trenutku kada mama nije imala puno posla pa je brzo došla po nas.
Kad sam došla doma nisam se osjećala baš najbolje pa sam odlučila izmjeriti temperautru. Na moju žalost imala sam 37.6 što znači da sutra neću moći ići u školu i ispričati curama iz raz. događaje iz Francuske.
Neda mi se više pisat. Boli me ruka. POZDRAV!!!!!!!!! Nadam se da ću brzo ozdraviti
- 16:07 -
petak, 02.06.2006.
FRANCUSKA
Ne mogu vjerovat! Idem u Francusku. Evo kako se to dogodilo:
Jednog dana na satu iz Hrvatskog moja frendica Marija rekla mi je da ćemo vjerovatno sa klubom(ja treniram košarku) ići u Francusku. Nisam mogla vjerovat. Mislila sam da se šali. Sljedeći dan trener je rekao da će vjerovatno ići samo '91 godište. Bile smo malo razočarane,ali nema veze budemo i mi došle na red. Za nekoliko dana saznale smo da '91 godište ne može ići jer svi imaju krizmu. Ne možete zamislit kak smo mi bile sretne. I eto došao je taj dan. Danas oko pola 6 moramo biti na Velesajmu,te krećemo pravac Francuska. Nadam se da ću se dobro provesti i da će bar jednu ekipu pobijediti. Također se nadam da ću vam jako nedostajati.
Super je kaj se vraćamo u ponedjeljak pa taj dan ne trebam u školu(u ponedjeljak pišemo fiziku i pita povijest)
POZDRAV!!!!!!!!!
- 12:50 -
