Visoke zastave.
Zora se ojanji
u zaraslom obzoru.
Krv,
ta naša nemirna krv,
zazvoni u žuljevima.
Vratismo se sebi.

SVI DIJELOVI NA JEDNOM MJESTU


IVAN VIDOVIĆ: ZBIRKA pjesama "PLODOVI PATNJE" MILE KLARIĆA


"KRIŽ"

Pod križem sve dok teškim
i najsnažnija pleća kopne,
dotle duh uznosito prti pokore,
da se ustrajnošću popne
kamo patnje nadilaze prostore
u slutnji praskozorja
daleke zore.

Ustrajat valja snagom molitve,
postojane i stalne,
dok vjera korak olovni snaži;
nagrada su daleki vidici
gdje snaga zrije i gdje zakon važi:
prostranstvo plodne njive
pripada klici
i slutnji istine kristalne.

A križ, pritišćući,
dariva radost dohvata
zore obećane.

Uvodna pjesma "KRIŽ" nosi na plećima zbirke temeljne životne poruke:

Pod teretom križa teškoga najsnažnija pleća lome se ("kopne", kaže pjesnik Mile), ali duh "prti pokore" i svojom ustrajnošću "nadilazi prostore" u slutnji praskozorja daleke zore.
Smisao čovjekovoga postojanja u ovozemaljskomu koračanju je u "snazi molitve" koja težinu križa osmišljava "dohvatom zore obećane".

"Per aspera ad astra!" Kroz trnje do zvijezda! Tko ne ljubi križ, nije vrijedan spomena!


"Ja sam Put i Istina i Život, govori Gospodin;
nitko ne dolazi Ocu osim po meni. "

Rimljanima 14:11

Pjesnik Mile korača cestama Isusa.

MILINA ŽIVOTNA i PJESNIČKA CESTA:

Pjesnik Mile ima dva svoja čvrsta podneblja, dva moralna utočišta i odmorišta, dva ognjišta i ishodišta:

OBITELJ i DOMOVINU HRVATSKU.

Za njega su sreća i uzlet životnoga zadovoljstva u obitelji, uzletna staza zanosa.
Nema li jedina nam domovina Hrvatska sretnih obitelji, nema ni budućnosti. Obitelj je poduminta (temelj) Domovine!
Prošlost je prošla u borbama i opiranjima zlu, sadašnjost teče u patnjama, budućnosti nema ni u snovima.


oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo


Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
One su tako šiknule iz tmine
i sada streme k'o pružene ruke. (Tin Ujević, Kolajna, V.)

Predgovor (Pjesma kao utočište) ovoj duboko emotivnoj zbirci u kojoj stihovi nisu suza do suze, jecaji u tmini neprospavanih noći ili traženje razloga za nemire , ljutnje, psovke, već prepoznavanje svoga sna, svoje dubine u opiranjima razarajućem zlu, prepoznavanje osobne ozarenosti u susretu s dobrim u prirodi, u obitelji, u prošlosti, u krletki ili kavezu društva, u nesretnoj nam domovini... napisao je vrli pjesnik Stijepo Mijović Kočan. Majstorski, znalački. Doživljeno, ne umiljvajući se. To je recenzija kao uzor, kao štivo koje bi morali pročitati mnogi napuhani kritičari i ugledati se.
Ja ne ću poći Kočanovom cestom koja je izričajno, doživljajno i misaono prebogata jednostavnošću ljepote susreta s pjenikovim stihovima.
Malo drugačije. Onako...školski.

Silazim u crnu pjesnikovu dubina,u prostore tamnih zrcala.

PRVA GRUPA PJESAMA (Prokletstvo izdaje)


...na toj strijeli što me oborila,
vidjeh pero iz bratova krila... (Prokleststvo izdaje)

...a žulja nas magla
žute slutnje. (Nespokoj)

Istini se priklonite
i psujte-
psujte odreda
brojem i slovom
i kormilara i kapetana
koji molitvu ne poznaju
u vremenu
ovog
mračnog bezumlja;
u vremenu ustrojenih političara
kad narod za dobro ne zna;
u vremenu
sveopćeg nereda,
rasipanja
i duhovnog rastakanja! (Pijani kormilar, cijela))

...neka je pak duša opaka,
puna ugriza bolnih
zvjerskih očnjaka (Ima i zlih)

Izgubio je moralne vrline
uobličene ljudskim ruhom
onoga dana
kada se je
opio-kruhom. (Lakomisleni moćnik, cijela)

Kakav je ovo
društveni ustroj
gdje predvodnik
samo cifra
svoj naškrobljeni
ures.
a za stado ne mari
nit za
rastrojstva potres-
što reći, narode?!

Uzdahnut je samo:
O, tempora, o mores! (Čudno vrijeme živim, cijela)

Kuda streme današnji
ljudi što se bogatoj
trpezi klanjaju,
ograđujući se gojaznošću
gnjecava smokvina bumbara? (Zloguki guslar)

Bože beskrajni
koji sve stvorio jesi,
zauzdaj pakost,
opameti zle što rade;
poderi maske glume, rasprostri prostorom
svu svoju strpljivost
pregrštima nade! (Gluma)

...na prijestolje se popele
prazne šuplje glave.
.....
...dobro žive strvinari,
krv srčući, tove se vampiri... (Rasulo)

...pa zašto danas
i pod čijom palicom
svirate neobećane melodije? (Svirač)

I jučer, i danas, i sutra
sve je bez boje i mirisa
otkako bezglavo vrtoglav moćnik
odijeva zbilju u halje besmislene.

Poduhvate stvaralačke,
nastojanja i htijenja
u ruševine sazda... (Samo živi nosom u oblacima)

Susret brkova
njih dva
gadljiva
ozakoni vezom
treća spodoba, predstavnik
izopačenog zakona.
Životu suprotna
zakona-
uvrnute glave,
dostojna žaljenja
i liječenja. (Homo bludnici, cijela)

Tuga klasja žita,
kukoljem gusto prepletena,
slika je
življenja mučnog,
bodežima mržnje
sakaćena. (Otrov mržnje, cijela)

Čovjek je komarac
ili pak krpelj drugome. (Čovjek, gdje je)

Dokle ćeš zatirati porod ponosni,
Zemljo sanjana? (Praskozorje slavlja)

Pakao. I svi krugovi pakla.Ovdje. Na Zemlji. U Domovini. U Hrvatskoj.

Izdaja. Magla. Nered. Nemoral. Koljački očnjaci. Pune drobine. Neznalice na tronu. Ruševine srca i duše. Nastranosti . Mržnja. Otrovana žitišta. Čovjek krpelj, a ne stvaratelj. Vladavina sebičnih i zlih. Zatiranje snova.

Je li se hrabri i nesebični hrvatski ratnik, hrvatski rodoljub i humanist, hrvatski pjesnik, nakon stoljeća neslobode, robovanja i ponižavanja za to borio, za to krvario?

"Ove su riječi crne od dubine..."

Boli me, mati moja, majko moja, majo moja, i duša i tilo...

U dnu tmine iskri se točkica na zrcalu NADE:

Munjom krijeposti otvorit će se nebo,
gromovitom će se jekom raspuknuti tlo
i nanovo će se ustoličiti Mir i Dobro. (Praskozorje slavlja)

Na Križu, razapet i izboden, Isus nije zaboravio Čovjeka.


oooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo


DRUGA SKUPINA PJESAMA (Bez duge)

S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu biću,
sa zvijezdom na ćelu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujeviću.

Smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom iću, u tvojemu piću,
smrt je u tvom dahu i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriću. Tin Ujević (Kolajna, XXXI. prve strofe soneta)



Poniranje u dušu, u (vlastitoga) sebe.

Kaplju sporo tmurni,
kišni dani tuge,
zarđale životne slavine
bez rumene zore, bez svjetla,
bez duge... (Bez duge)

Mučno nosim ovo nebo
na plećima krhkim... (Jezik rašljasti)

U ovom danu sivom,
danu bez horizonta... (Želja isprazna)

Ali, taj što nikad
ništa trpio nije,
ne može ni znati
težinu smisla izreke ("Drži se!") (Misao i smisao)

Mogao bih bjesnjeti
i mogao bih se pjeniti,
ali, kakva smisla
u svemu tome
ima
ako bih, time,
nudio
samo:
ranu otvorenu
i bol nelagodnu
sebi i oko sebe-
svima? (Bijes i grijeh, cijela)

Potrošio sam zalihe snova
i svu sreću
koja je davno pobjegla
u tuđe krajeve...
........
bez uzleta
i Nade. (Ispraznost življenja)

Ako je granuće
nagovještaj dana,
bilo kakav da je...

Nada je polomljena-
u rano svitanje
samo jad
i uzdisanje! (Dan beznađa, cijela)

Došao je kraj,
došao je čas
za sve trenutke
kad se oprostiti želim
sa svima
da isprosim oprost
za grijehe i nestašluke
prije nego se odselim,
prije nego otputujem
tamo gdje je Istina,
gdje je vječni mir
i preporodna tišina. (Mir i tišina, cijela)

Doviđenja, dragi i mili,
doviđenja, prijatelji,
na završetku puta
bit ćemo
kakvi do sad
nismo nikad bili.

Zbogom, rođeni moj,
zbogom, dragi i mili,
odlazak je navještaj
susreta u Arkadiji. (Na odlasku, cijela)

Ne samo nemir duše, nego beznađe, potonuće u živi pijesak tragičnosti, izgubljenost, bez ijednoga
nagovještaja "iskre u oku"...i svemirske "zvijezde na čelu".

Bože moj, kako su svi pjesnici, imali razloga za lahor sreće ili požar zadovoljstva, ili nemali, ne samo nesretni, već i neutješni!
Zašto, Bože moj Svemogući?!
Zar si pjesnicima na zemaljskim tlima namijenio životarenje bez duge?


ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo



TREĆA SKUPINA PJESAMA (Daj me čuj)


Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja. ( KOLAJNA, X., posljednje strofe soneta)

Iz tame ogorčenosti i beznađa u blagu svjetlost blaženstva žene, meke ruke žene...


Zašto se lijepiš
na laske šarene,
na smislene laži
izopačene spodobe? (Daj me čuj)


Ona ne mora ništa
učiniti
samo se dovoljno
skinuti
za veliki uspjeh.

On bi s istim
činom
izazvao samo
gadljiv podsmijeh. (Razlika, cijela)


Magličast privid
iznenadne slike
potrese trg i ulicu,
pojavom
umišljene prilike. (Jedna od njih)


Prsti su tvoji topli
izvore slada rastopili,
dvojbe u oku otopili
da bi narančino srce
ozarili.

Ali,
zašto su slador naranče,
nakon prve zasitne slatkoće,
u gorčinu grijeha jabuke
pretočili?

Ta, prsti strasti pohlepne
i lude,
sjećanjem često kajanje
probude! (Nostalgija naranče, cijela)


Od danjeg svjetla
svjetlije
duša me tvoja
radošću krijepi
i kad
sunce sjajno
oblak tamni
prekrije. (Blagost duše dobre, cijela)


Prostranstva svemira bez Tebe
ne bi bila spokojna,
nego-tek šarenilo latica
bez mirisa spokojna.

Dođi i premosti dubine
korakom vedrim
bez primisli tmurne;
bez nevolje, stresa--
daruj me dobrotom
svog uresa! (Jednoj dalekoj)


Ti si moja ljubav
sveukupna
od davnine,
pa do kraja vijeka. (U sukobu)


Bljesak pogleda unakrsna,
njegova i njezina,
u jednom trenu
hod izmijeni
dvoje putnika-
odredi im
put jednosmjerni
vitica zlatna
i prisegnula zakletva. (Sakrament vjenčanja, cijela)


Sjećaš li se
uzleta ruku svojih
čvrsto stegnutih
oko mojega vrata. (Sjaćaš li se)

Milina ljubav nije Ujevićeva "tuđinska žena samilosnih očiju", ona je pjesnikova spasiteljica u mislima, sjećanjima i stvarnosti,
ne samilosnica, već stvarateljica ljepote jutra, dana, večeri.

"Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote."

Pjesnik MIle joj ne otkriva ni ime, ni izgled, ni stas, ni rast, pjesnik skriva svoju intimu, svoju sreću.
Intima, duboki svijet čovječji, ima svoje ime: zadovoljstvo, nepovredivo. A žena temelj života koja ti
ne daruje jabuku da bi te obmanula, već da bi ti osladila život i otjerala boli.
Ljubav nije samo zanos, već i prigovor, i razgovor, i odgovor, i zagovor...i osmijeh i pogled...

Sjećaš li se
zeleno buknule livade,
šiknuo bistri izvor
u sunčano jutro proljetno;
uzburkali se sokovi u žilama,
razdragala se njedra
vrelinom tvoga pogleda. (Sjećaš li se)

"Živjeti vrijedi zbog bljeska ljepote."


ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo


ČETVRTA SKUPINA PJESAMA (Plamsaj proljeća)


Nekada si, blaga dušo,
Sve malene sebi zvao,
I nebesno Ti si carstvo
Jadnicima obećao.
Sad Ti pjesma one vodi,
Sve za koje dušom dišem;
Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!

I gledajuć kaplju rujnu,
Što iz Tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem,
Sto ga Tvoja usna šapće.
I osjećam, što Ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća!

Ah, neka nas kao zvijezde
Tvoje svete suze vode
Tamo, gdje se divno sjaji
Carstvo duha i slobode,
Gdje još ne bje oskvrnuto
Bojnom krvi cvjetno polje,
I kud hoda anđel mira
Med ljudima dobre volje! (S.S. Kranjčević: GOLGOTA, kraj pjesme)


Od trpnje do proljeća i Uskrsnuća. Tko posrne u tuzi, ostaje u zimi jada, odakle nema pogleda ni vedrine ni spasenja.

Pjesnik Mile Klarić veliki je ratnik u životu kojega krijepi vjera u život, domovinu, obitelj,
dobrotu i popravljivost čovjeka.


Uz vapaje srca i duše,
grlice proljetne
suze mi boli suše
i želju bude-
bratom im biti. (Plamsaj proljeća)


Grlice dvije
u vrtu mome
plamte srećom
u razbuktalom svibnju;
grije ih
u sunca sjaju
radost ljubavi čiste,
koju samo one znaju (Iskrenost, cijela)


Do koljena u vodi,
na pličini žala,
a odlučan u trenu,
Ivan se sprema
razbit zrcalo bonace
i probuditi Sirenu
zaspalu... (Sirenin dragi)


Kos u fraku crnom
udvorno pjeva
svojoj dragoj
žutim kljunom
u zanosu proljetnom.

I čeka, i čeka,
hranjen milinom,
u nadi velikoj
da ljubav drage
u gnijezdu toplom
bukne
raspjevanim potomstvom. (Radost življenja, cijela)



Jakov i Mate, i Anselmo
svesrdno i predano njegovahu,
od vremena davnih,
oganj živog ognjišta predaka mojih,
plamen u naslijeđu darovahu
sinovima sinova mojih. (Konoba nas zagrljajem brati)


O, iznenadna Srećo,
objesi mi se o vrat
umiljato
u osvit
proljeća cvjetna
ili čulne jeseni
i shvati:
tanka je nit
do raja-
pomno je treba čuvati! (Radost postojanja, cijela)


Jutros sam grlio sunce
objeručke dok su
risale svod mekanim kretom
raspjevane ptice;
probudio se potok, žureći niz litice,
a cvijeće se umivalo rosom,
pozdravljajući proljeće. (Osvit preobraženja)


Livadom pršte
mirisni izvori,
udomljuju se u cvijeću
raskošno, bujno
prostranstvima vedrim. (Istina i laž)


Groma krijes prijeti
olujom-
bahatost moćnika strepi
pred snagom iskonskom;
drhte u nemiru
svom.

Dok je Pravednik smiren
molitvom. (Mir i dobro, cijela)


Neke mračne sile
pokopat bi htjele
zlatovez sretnika;
poduhvate smjele
i Gospine snježne
paljulje bijele. (Gospa Snježna)


Iz prostora "bez uzleta i nade", "s ranom otvorenom", iz rasula (ne)vremena, iz "tuge klasja žita", iz kaljuže mračnih , teških, ubojitih i razarajućih, smrtnih emocija i raspoloženja (koja u duši i vidicima Milinih srušenih uzdanja stvoriše teška i neizlječiva društvena stanja i zbivanja u svijetu i Lijepoj našoj, te moralna nestalnost i pokvarenost ljudi) do "plamsaja proljeća" u kojem "grlica prostore veseljem ispunja", u kojem "grlice dvije u vrtu mome plamte srećom u razbuktalom svibnju..."

Plodovi patnje, trpnje, boli...plodovi su životnih padova, posrtanja, ali i uzdizanja, bitaka, rasta u nadama...Pjesme kao plodovi!

"Tko pelin nije guto, taj ne zna što je sladost,
tko tužan nije bio, taj ne zna što je radost,"

Tu biblijsku, vječnoživotnu, čovječansku, istinu Nazor je pretočio u skladnost
dvostiha i dao utjehu svakomu pjesniku.

A Kranjčević kratko, jasno, upečatljivo, neporecivo:

"Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!"

Pjesnik Mile, kolega mi pjesnik i prijatelj, i tužan je bio i pelin je pio.
I nije, kao ni ja, još ispio sve čaše niti je sve suze vratio natrag u izvor živca da ne kapnu i da se ne skotrljaju niz obraze...
Pjesme sve kažu!
Iz ponora patnje, boli i trpnje do svjetla:
do mekoće zagrljaja žene (supruge), do nade u unucima, do uočavanja i zagrljaja ptica (grlica, kosova...) na granama bora, do plamsaja proljeća u velikomu biću prirode, do srastanja s precima...do uskrsnuća.
To je pjesnikova cesta u ovoj zbirci, Milin simboličan (i stvaran) uzlet iz dubine oceanske do proljeća oko kuće, u duši.

Kad bolnik ojača sebe iznutra, postaje neumrli i neporaženi ratnik!

"...sve se može kad se hoće
u žarka svanuća:
preporodno topi se
studen
promrzlih klonuća." (Osvit preobraženja)


ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo


ZAVRŠNA PJESMA


BLAGDAN USKRSA

Jutros su nebesa vedra
do dna;
hrvam se sjetom,
patnjom i postanjem,
a snagu mi donosi
Svjetlo Uskrsa.

Zvona s katedrale
dižu nas uvis
do sunca.

Ruka je neka
svemoćna
jutros pomela
tragove sve
zgusnuta mraka
i nedoumica.


Ova završna pjesma vrhunac je (i dubina) Milinoga uspinjanja do vrha svoje drage planine, ali s one strane, obrasle trnjem, obdarene oštrim kamenim zubima...
Bila to Gradina rodnoga mu stankovačkoga kraja ili neki vrh daleke Himalaje, svejedno, trebalo je i drače, i mrazeve, i poklizine, i kamene oštrice i opuzine svladati i doći do vrha žuđene uzvisine (ili do dna intime) i doživjeti "ruku neku svemoćnu" koja u novom danu "mete tragove mraka i nedoumica".

Ujević, obraćajući se Bogu (u Svakjidašnjoj jadikovci), reče: "...i znaj da sin tvoj putuje/ dolinom svijeta turobnom/po trnju i po kamenju/od nemila do nedraga..."
Noseći turobnost i patnju i na plećima, i u srcu, i krvavim stopalima, i na staračkim kostima...putuje Ujević do "krijesa u brdima...".
Mile do "nebesa vedrih do dna."

Svatko od nas svojom stazom, ali, sigurno, neposutom laticama, nepoznatom, neoranom...
Padajući, ustajući, na tsunamiju trajne patnje ili u iskri radosti...

Od Božjeg plana i nauma, od začeća i rasta u prvom domu, maternici, od rođenja, od prvih koraka do odraslosti, starosti...do smrti nosimo križ, ne kao privjesak, već kao Božje obilježje, kušnju, potvrdu i ponos.
I sve to kroz malo blještave radosti, a kroz obilje trpnje, boli, patnje.

O patnji, kao ljudskoj označnici i znaku prepoznavanja, sudbonosnom pečatu, govori svaki čovjek danomice, pjeva svaki pjesnik stihom i rimom, svaki kipar rezom dlijeta, svaki slikar pokretom kista i akordom boja...
"Izgleda da je trpljenje neodvojivo od ljudskog, zemaljskog življenja, i ono to doista jest" (Fra Ante Kekez: Duhovne misli sv Ivana Pavla II., Salvifici doloris, str. 6)

Ili: "Rječitost križa i smrti nadopunjavaju se rječitošću uskrsnuća. U uskrsnuću čovjek pronalazi sasvim novu svjetlost koja mu pomaže utirati put kroz gusti mrak poniženja, sumnji, očjanja i progonstva. (Isto, str.35.)

Preda li se čovjek patnji, postaje i postane besplodni panj u truleži života.
Stvaramo li i u patnji (a patnja je svakodnevni sok života), ostavit ćemo najiskreniji i najdublji trag, neizbrisiv trag u svom životu, trag koji može biti smjerokaz mnogim pojedincima koji se predaju očaju i plaču izgubljenosti
Patnja i svestrana aktivnost u patnji vodi čovjeka u život i nakon smrti, u Uskrsnuće: "...vjera korak olovni snaži;/nagrada su daleki vidici/gdje snaga zrije i gdje zakon važi;/prostranstvo plodne njive/pripada klici/i slutnji istine kristalne./A križ pritišćući/dariva radost dohvata/zore obećane."(KRIŽ, uvodna pjesma)
Ili. "...hrvam se sjetom/patnjom i postanjem/a snagu mi donosi/Svjetlo Uskrsa" (BLAGDAN USKRSA, završna pjesma)

Dakle, ne patnja kao očaj, kao vječni plač i utapanje u suzama, kao izgubljenost, kao krah i krhotine rđe, već stvaralačka patnja, plodonosna patnja, spasonosna patnja (salvifici doloris, kako poručuje sveti Ivan Pavao II.)..
I pjesnik Mile Klarić i sv. Ivan Pavao II., Mile stihovima, sv Otac poslanicama, isto poručuju svima nama: nakon pada dignuti se, stvarajući, opirući se, leteći-do sunca.

Muljevita društvena zbilja, bezizlaz:

"I jučer, i danas, i sutra
sve je bez boje i mirisa
otkako bezglavo vrtoglav moćnik
odijeva zbilju u halje besmislene." (Samo živi nosom u oblacima)


Molba Bogu:

"Bože beskrajni,
koji sve stvorio jesi,
zauzdaj pakost,
opameti zle što rade." (Gluma)


Smirenost trpljenika:

"Dok je pravednik smiren
molitvom." (Mir i dobro)


Uskrsnuće:

"Zvona s katedrale
dižu nas uvis
do sunca." (Blagdan Uskrsa)


Isus je rekao, Isus je govorio, Isus govori: Vjera te tvoja spasila!



Stankovci, 30. prosinca 2015..................................................Ivan Vidović, umirovljeni profesor

Na jednom kamenom licu neizbrojivo sonetnih vijenaca. (maslinapjesmaloza)

Utkana duša u nepokretnoj stijeni. (shadow-of-soul)

Kamenje je zaokružilo (Dinaja)
svjetlost.

Evo kamen raste i u beskraj stremi. (Sjaj Oriona)

Za pjesnika sonetska isprepletenost je svugdje. (NEMA RAJA NA ZEMLJI)

Daorson...

Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Sjene su nestale,
sunce ostalo.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Miris masline,
i postelja.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.


Roko Dobra: KAMEN

evo kamen raste i u beskraj stremi
bujan cvat mu plamti podno sinjeg neba
nikom se ne moli da mu doček spremi
jer izvan svog sjaja ničijeg ne treba

neranjivu dušu u žilama nosi
i na zlatnu tronu nikad se ne jada
pa zbog čega Sizif kamenom prkosi
kad mu s vrha nade na dlanove pada

što smo u vremenu? kamen vječnost diše
ponizujuć davno sasušene kosti
i dok vrište vjetri i nariču kiše
u njegovu carstvu prolazni smo gosti

ogrnuti dronjkom il raskošnom togom
eno ga u slavi! padnimo pred Bogom


Roko Dobra: OČI DUŠE

Ivanu Vidoviću

Ti vidiš dublje od same dubine
gdje su začeci sve sama otkrića
pojave kakve tajanstvenih priča
dokle god sežu svjetovi sudbine

Ti vidiš prostor i najdublje tmine
kada si plamen svog nutarnjeg bića
i kad si kadar vratiti mladića –
a što je snaga tvoje popudbine.

Ti vidiš, eto, i rugobu sjena
čak u namjeri da se mrakom hitne
u lice nade, hladne kao st'jena.

Ti vidiš skroz i kroz zidine tmuše
masline, pjesme i loze ushitne
u svakom trenu, znam, očima duše!


Ivan Vidović: BLAGOSLOV MORU

Roku Dobri

Blagoslov moru kad klesati znade
dušu kamena i valom i snagom,
poruke iz dna tišine i nade.
Sladosti ćutim vedrom glazbom, blagom.

Blago kamenu kad vječno je ljubljen
rosom i suncem riječi toplih, šumnih.
Kamenu blago kad nije izgubljen
u priči mora, snova vedroumnih.

Struje dolaze iz dalekih neba,
tornado prijeti upornim bijesima
i hukom blizom iz potaje vreba.

A ti si pjesnik i more i otok,
ne daš se smesti pa krasiš krijesima
krvavi život, pučine krvotok.

Moj vam pozdrav i moja vam velika prijateljska i pjesnička HVALA!

Uvijek sam se divio rukama predaka koji su tako spretno, uporno, znalački, iskustveno vadili kamen iz zemlje,
iz kamenitog stiska, i svaki, jednog po jednog, slagali u kamene vijence u čijim se naručjima, na čijim se dlanovima
smješkalo gnijezdo zemlje, sigurne i vječne. Iz njega bi u proljeće iznikao cvijet, sve ono slatko, lijepo i potrebno
što bi se zasadilo.
Najljepše mi je bilo vidjeti lozu s crnim ili žutim grozdovljem ljeti i ujesen.

Još su i danas živi ti mali suhozidi iz čijih njedara, nažalost, više ne raste ništa pitomo, samo smrika, drača, kupina...
Živi su i oni dugi suhozidi koji omeđuju velika pleća krša, čuvajući sve što unutra raste i cvjeta.
Sve je to ostavilo tragove u mom oku, oćutu, duši, srcu i mojoj riječi.
Svaki put kad dođem u rodno selo, kleknem pred rodnu kuću, zagledam se u kamene obraze i čitam. Svaki je
kamen sonet. Kamen do kamena, sonet do soneta. Na jednom kamenom licu neizbrojivo sonetnih vijenaca.
Kako u onim kamenim suhozidima, tako i u ovim isklesanim kamenim čelima, čitam poruku znoja, ruke, strpljenja,
zamaha, klesaja, slike, osmijeha sunca, zaleta bure ili juga, otisaka kapi kiše...

Najviše me pri svakom susretu s kamenom u kršu ili u selu dirne nijemi razgovor s dušom kamenoklesara koji je ostao
tih, spontan, gladan, a velik, žedan, a neprolazan, nadahnjujući, a, gotovo, zaboravljenoga imena.

Težak je i mukotrpan, a zanosan, poletan je i lijep, a odgovoran, nesiguran i ustreptao, a plodonosan svaki stvaralački
zalet i ulet u povijest kamena, zemlje, riječi, gline...

Teče i hrvatski kamen, i hrvatska voda, i hrvatski čovjek s dušom u oku i na dlanu, ništa nije skriveno, sve možeš čitati
i lako zapamtiti, sve lako prenijeti potomstvu da bi se uščuvala povijest, protkana ljubavlju i hrabrošću, na oštrici mača,
uz pucanj puške, zbog obrane, a ljubav se i rodoljublje zovu.