Uvijek sam se divio rukama predaka koji su tako spretno, uporno, znalački, iskustveno vadili kamen iz zemlje,
iz kamenitog stiska, i svaki, jednog po jednog, slagali u kamene vijence u čijim se naručjima, na čijim se dlanovima
smješkalo gnijezdo zemlje, sigurne i vječne. Iz njega bi u proljeće iznikao cvijet, sve ono slatko, lijepo i potrebno
što bi se zasadilo.
Najljepše mi je bilo vidjeti lozu s crnim ili žutim grozdovljem ljeti i ujesen.

Još su i danas živi ti mali suhozidi iz čijih njedara, nažalost, više ne raste ništa pitomo, samo smrika, drača, kupina...
Živi su i oni dugi suhozidi koji omeđuju velika pleća krša, čuvajući sve što unutra raste i cvjeta.
Sve je to ostavilo tragove u mom oku, oćutu, duši, srcu i mojoj riječi.
Svaki put kad dođem u rodno selo, kleknem pred rodnu kuću, zagledam se u kamene obraze i čitam. Svaki je
kamen sonet. Kamen do kamena, sonet do soneta. Na jednom kamenom licu neizbrojivo sonetnih vijenaca.
Kako u onim kamenim suhozidima, tako i u ovim isklesanim kamenim čelima, čitam poruku znoja, ruke, strpljenja,
zamaha, klesaja, slike, osmijeha sunca, zaleta bure ili juga, otisaka kapi kiše...

Najviše me pri svakom susretu s kamenom u kršu ili u selu dirne nijemi razgovor s dušom kamenoklesara koji je ostao
tih, spontan, gladan, a velik, žedan, a neprolazan, nadahnjujući, a, gotovo, zaboravljenoga imena.

Težak je i mukotrpan, a zanosan, poletan je i lijep, a odgovoran, nesiguran i ustreptao, a plodonosan svaki stvaralački
zalet i ulet u povijest kamena, zemlje, riječi, gline...

Teče i hrvatski kamen, i hrvatska voda, i hrvatski čovjek s dušom u oku i na dlanu, ništa nije skriveno, sve možeš čitati
i lako zapamtiti, sve lako prenijeti potomstvu da bi se uščuvala povijest, protkana ljubavlju i hrabrošću, na oštrici mača,
uz pucanj puške, zbog obrane, a ljubav se i rodoljublje zovu.