dolazak proljeća

čim čujem vonj
rebara s krumpirima
znam evo proljeća

moja će mater
u težačkom bronzinu
ćaći mom užinu donijeti
u polje
sjest će u hlad vrbe
i reći
jesi li se petre umorija
i lijepo će ga pogledati

on će nju zagrliti
i znojan je ljubiti
pa će se brazde smiješiti


među grozdovima

sve smo ženo moja zakopali
banalnosti
i tu se oprasmo prašinom
i nebo je zeleno u pogledu

nebo zemlja naša

kako je visoko
tu nitko nema pravo haračiti
ni pljunuti
ima li takvih svinja
koje bi ištipale zemljine sise
i ugasile rosu

mi smo veći i tvrđi
i u oku je našem cvijeće poljsko
i mi imamo žuljeva za obranu
gle oko nas bez podvoljaka
umorne višnje

u našem vinogradu
ženo
žena si prava
jer imaš zemlje na usni
i smiješ se kao trava
ženo moja ženo
ti nisi dama staze lakrdijaške
jer imaš galice na usni

u vodoskoku boja
u odmorištu sunca
tražimo se među grozdovima


u jutru neistočenom

pod nebom kamenim
mi se ljubimo rosni

evo nas u jutru neistočenom

kada vrućinom zamiriše podne
pobranat ćemo brazde

djecu podoji
draga
i vrati se

pod nebom kamenim
mi se ljubimo
i uvijek mladi maštamo


kako li će se zasmijati sunce


sunce će još spavati
a mi ćemo se zatrčati
i umiti u grabovima
kao grmuše
pod šipcima se izvaljati
zacvrguljiti u uzletu
strnište bit će naše more
i brazda prva uvala naša

kako li će se zasmijati sunce
kad s gradine pozdravimo
borova jedra

Iz zbirke "KAMENO PODNEBLJE", Školske novine-Zagreb, 1985.