Da mi je biti, kao nekad, grana
na suncu živca i nadomak nadi!
Da mi je biti ugrijana strana
uma i sreće, tvorac serenadi!

Gradio opet luku bih za ciku
djece, i plača, i rasta, i leta.
Grlio opet kišu bih i sliku
na njivi neba, ptica zlatnog kreta.

A što ću sada kad nema pomoći
i slaba vrenja ne daju ni snima
žariti dane? Negdašnje svemoći
k'o ledenjaci mrzlim klize tlima.

Zemlja me,evo, i vinograd zovu.
Evo, i pjesmu započeh već novu!