Jesenska kiša
čekam zadnji vlak
akvarel uspomena
odnekud znani parfem

moj život često
nalazim uspavan
tvoj glas još ponekad
moje misli zarobi

kap po kap
s neba pada kiša na moj dlan
netko gore plače
ne
to nisam
ja.

Samoća me ljuljuška u svojoj stolici
šapuće mi dio života
kojeg ne možemo izbjeći

samoću
neću prigrliti
oko mene su lutke
ja želim biti jedna od njih
ne poznavati ovaj osjećaj.

Padam na tvoje ruke
Postelja od strasti vjenčava naša tijela
Ja ne krijem ništa
dobivaš me sve jače
Svakim pokretom
rječju...
Neću noćaš brojati
tvoje buduće
prošle
sadašnje
i koliko mi još tvojih dodira
do kraja preostaje

Uništava me
to malo
sreće
slatko i pakosno
gura me
pred vas
igra mojim nepcem
kralješcima
i otupim pogledom

gledajte
budalastu me
navukla
na foru
slatko
opojno.

Kada noć umiri ljude
nekima donosi san
ja bdijem začuđena
slušam mu dah

ljubim mu ruku
on je sam
moram ga probuditi
on mora znati
kako postoji netko
tko vjeruje u njega.