Jedan duuuuuuugačko-poučni
Prije nekoliko mjeseci vodila sam interesantan razgovor o netu, virtualnom svijetu, prijateljstvima koja se na takav način rađaju i pitanju koliko je sve to stvarno (korisno), a koliko iluzija, pa čak i štetno.
Još razmišljam gdje sam ja u svemu tome. Za ovih godinu i pol virtuale (mislim na blog i kontakte koje sam putem njega ostvarila), dogodilo mi se puno toga. Rekla bih, više dobrog, no... Bilo je i jako bolnih iskustava.
Za početak, iskoristila bih mail koji sam dobila od prijatelja s kojim sam bistrila pitanje "net, blog - što sve on nosi". A ako preživite duljinu posta i uopće pokažete interes za temu, možda unekom budućem postu istresem i vlastite misli... Utrobasato, sluzavo i patetično. Onako kako jedino znam (Ma znam ja i drugačija, ali neću  )
Dobrobiti interneta smo odavno svi apslovirali i strucno ili laicki svi se slazu da se bez interneta vise ne da zamisliti normalan zivot.
Sto se dogadja ako se pocne pretjerivati i postoji li uopce neka granica?
Sam Web pun je stranica na kojima se govori o internetskoj ovisnosti, njenim simptomima, tretmanu, cak se nude i testovi provjere stupnja ovisnosti, koji bi nam trebali posluziti da se zabrinemo ili odahnemo (www.netaddiction.com ).
Sto kazu svjetski strucnjaci, koji se vec godinama bave tim pitanjem, psiholozi, sociolozi i psihijatri?
Internetska ovisnost kao dijagnoza se jos uvijek ne koristi, sto ne znaci da ona kao kategorija ovisnosti ne postoji.
Strucnjaci izdvajaju ovisnost kojoj je internet, kao takav, samo sredstvo razvoja ovisnosti. Dakle, radi se o ovisnicima, koji bi svoju ovisnost razvili i bez interneta, samo im internet daje otvorene ruke i pomaze da se stvar strelovito ubrzava. To su internetski kockari, sopingholicari, ovisnici o pornografskim i pedofilskim sadrzajima i sl.
Druga kategorija su do sada nepostojeci ovisnici, blogeri i chateri. Tu strucnjaci jos nisu na cisto da li se radi o novoj vrsti ovisnosti ili su to takve strukture licnosti koje bi da nemaju ovu razvili neku drugu ovisnost, i naravno svi su jedinstveni da nisu svi blogeri i chateri ovisnici.
Zasto se pojedina osoba odlucuje za osobnu virtualnu prezentaciju i virtualno druzenje putem bloga, chata ili slicnih stvari?
Istrazivanja pokazuju da je na prvom mjestu raznoraznih razloga usamljenost, usamljenost kao stvarna cinjenica ili osjecaj usamljenosti i nerazumijevanja iako smo okruzeni bliskim ljudima partnerima, prijateljima ili poslovnim kolegama.
Zatim slijedi nesigurnost u sebe, do nedostatka samopostovanja, stidljivost, zatvorenost, zelja za realizacijom vlastitih mastanja i zelja, zelja za potvrdom vlastitih talenata te vec postojeci emocionalni i psihicki problemi tipa anksioznosti, depresije i opsesivno-kompulsivnih neurotskih poremecaja.
Oduvijek su ljudi bili usamljeni i oduvijek su trazili srodne duse, pisali dnevnike, price ili pjesme koje nitko nije citao ili su bile rezervirane samo za par vrlo bliskih osoba. Danas neki ljudi i dalje tako rade, dok se drugi odlucuju za javno iznosenje onoga sto bi trebalo ostati intimna stvar ili stvar za koju zna samo najbliza okolina.
Postoji li nekakva nenormalnost u takvom odnosu prema osobnom?
Poznato je da su jedni blogeri medijski eksponirane osobe koje se davanjem osobnih stavova ili probranih djelova vlastite intime zele pribliziti "sirokim narodnim masama" iz cisto osobne koristi, a drugi su blogeri anonimci koji blog, chat ili slicno koriste za realizaciju vlastite osobnosti.
Izbor osobne prezentacije u danasnje vrijeme vise nije upitan, tehnoloska dostignuca postoje zato da bi se iskoristila u osobne svrhe.
Gdje su granice "normalnosti", ako one uopce i postoje?
Strucnjaci kazu da je takav boravak na netu pokusaj kompenziranja manjkavosti realnog zivota, pokusaj pomocu napredne tehnologije ostarivanja unutarnjeg zadovoljstva sobom, za sto bi nam u pravom zivotu trebalo puno vise truda i vremena.
Odjednom postajemo slusani, ljudi shvacaju nase komentare i stavove, obozavaju nase price, pjesme ili putopise, smatraju nas duhovitim i pametnim, za dobiti takav status u realnom zivotu treba puno vise truda, nerijetko truda koji traje i traje cijeli zivot i nije garancija uspjeha.
Na netu sve vrvi od pohvala, tamo smo nakon par postova zvijezde nasim novim prijateljima, dok nasi stvarni prijatelji, nasi partneri, nasa djeca cesto nemaju pojma kakve se rijeke i bujice misli i rijeci kriju u nama.
Internet, blog ili chat daje covjeku laznu sliku o sebi i njegovom emocionalnom stanju, sprijecavaju dovodjenje problema u realno tj. u svijest.
Ako je covjek usamljen, nema realizirane odnose u realnom svijetu, u bracnoj je ili partnerskoj krizi, zeli realizirati, a ne zna kako, vlastite zelje ili talente on boravkom na netu dobiva laznu sliku osobnog zadovoljstva i virtualno vise nije usamljen, ostvaruje kontakte, prijateljstva ili cak ljubavi. (iju!   )
Strucnjaci kazu da ako je covjek usamljen, ako vise nije u dobrim odnosima s bracnim ili drugim partnerom, ukoliko ima manje ili vise ozbiljne psihicke tegobe, boravkom na netu potiskuje stvarnu simptomatologiju i uljuljkava se u laznu sliku vlastitog stanja, sto mu onemogucava da poduzme korake za pokretanje razrijesenja konkretnih tegoba.
Dok je na netu, njemu je dobro, zato na netu zeli biti sto vise i sto duze, jer tamo je slika sebe i vlastitog zivota puno ljepsa i bolja. Virtualna prijateljstva i ljubavi daju laznu predodzbu o tome da postoji netko kome je iskreno stalo i tko je spreman voljeti te cak i potpuno nepoznatog, sto naravno nema veze s pravom istinom.
U virtualnim prijateljstvima i ljubavima ljubimo sami sebe i svoju sliku sebe idealnoga. Izabiremo prijateljske i ljubavnicke udvarace po principu tko mi se vise ulaguje i tko me vise razumije, najcesce se ne pitajuci da li ta osoba uopce stvarno tako misli i tko je ta osoba, da li i ona glumi da je nesto drugo, sto zeli biti, a ne mozda usamljena, depresivna ili cak jace psihicki poremecena osoba koja i sama umislja da nije ono sto je u stvarnom zivotu.
Boravak na netu u svojoj prvoj, akutnoj fazi dovodi do naglog poboljsanja simptomatologije koja je dovela do odlaska na net (depresije, nesigurnosti, melanholije, anksioznosti) i djeluje povisenjem razine serotonina i adrenalina gotovo kao prava antidepresivna terapija.
U cemu je onda problem, ako pomaze? U tome sto je to lazna slika i ma koliko se dobro osjecali sve ono sto nas je dovelo do vezanosti za virtualne razgovore, prijateljstva ili ljubavi ostaje u stvarnom svijetu nerijeseno.
Ipak nije sve tako crno.
Ako uspijemo pozitivan poticaj koji nam da net iskoristiti za rjesavanje problema u stvarnom zivotu onda smo psihicki jake i zdrave jedinke koje net koriste kao sredstvo osobne dobiti. Net nam tada koristi kao pomocno i prijelazno sredstvo za razrijesavanje stvarnih problema koji su nas i potakli da se na njega vezemo.
Ako se uljuljkamo u serotoninske i adrenalinske netovske injekcije i prepustimo se uzitku, onda slijedi prava ovisnost, koja u realnom zivotu dovodi do jos jaceg razvoja problema koji su nas na net i doveli, onda smo radi toga jos duze na netu i upadamo u zacarani krug.
Sto je tako primaljivo u virtualnom svijetu?
Tamo mozemo biti ono sto smo oduvijek htjeli biti, a nismo imali hrabrosti, srece ili nacina. Ta cinjenica nas moze odvesti do toga da zivimo paralelni misaoni zivot, pa sve do stvarnog osjecaja da zivimo zivot jos jedne ili vise jedinki, koje nam se vise svidjaju od one stvarne i realne, koja je puna problema, nerijesenih komflikata i nerealiziranih zelja i talenata.
Na netu se uvijek nekome svidjamo, svi nam pljeskaju i hvale nase stavove, nase misli, nase price ili pjesme, postajemo vazni ljudima koji nam udvaraju na prijateljskoj ili ljubavnickoj osnovi.
Doma imamo dosadne zivote rastrgani poslovnim i obiteljskim obavezama, nitko nema vremena, ni zelje nas saslusati, a bogme ni mi nikoga, a na netu je uvijek netko tko hoce saslusati, tko je pametan i kuzi o cemu se pise i sto se misli.
Sve je dobro dok u stvarnom zivotu situacija ne postane nepodnosljiva, dok se problemi ne prodube ili sami boravak na netu ne dovede do toga da pocnemo zanemarivati stvarne obaveze poslovne, bracne, roditeljske. Tada se virtualne kule pocnu urusavati i ostajemo s one strane tipkovnice i ekrana.
U najvecoj opasnosti su, naravno, tinejdzeri nerazvijenog selfa tj. osjecaja samopostovanja i zadovoljstva samim sobom. Na njih je utjecaj cesto lazne virtualne podrske, bodrenja i razumjevanja jako velik i moze dovesti do razvoja potpuno lazne slike o sebi koja vrijedi za virtualne prostore, dok je slika o sebi u realnom zivotu posve drugacija i zeli je se potisnuti ili iznegirati.
Odrasli netovci imaju razvijen self tj. sliku o sebi i ona moze biti dobra ili losa. Ukoliko ne mozemo realizirati vlastiti self u stvarnom zivotu pa to pokusavamo putem neta u opasnosti smo da izgubimo nit o tome sto smo ustvari i da pocnemo zazirati od one stvarne osobe, koja nam samo smeta u nasoj virtualnoj idili.
Ukoliko realiziramo virtualna prijateljstva ili virtualne ljubavi i na takav nacin prestanemo biti usamljeni ili nesigurni onda smo na dobrom putu. Ukoliko pokusamo vlastite talente, potaknuti bodrenjem netovskih kolega, realizirati u stvarnom svijetu onda pokusavamo ispravno oporavljenu sliku o sebi dovesti u stvarnost, a ne je zacahurenu drzati u virtualnom svijetu.
Dakle, gotovo je vrlo jednostavno, kao i sve u zivotu tako se i internet moze iskoristiti za osobnu dobit i osobni boljitak, bilo bi suludo u ovakvom tehnoloskom progresu ne iskoristiti sve mogucnosti da se ostvari brzi i relativno jednostavni dobitak za osobnu realizaciju. Medjutim, nit prema bolesnom je vrlo tanka i po njoj plesemo svakodnevno.
Na kraju se i strucnjaci slazu da u internetski kovitlac svi ulazima s osobnim predispozicijama zdrave, granicne ili bolesne psihe.
Etogac! To kaže on... A sad da čujem vas, braćo i sestre blogeri - ovisnici i onikoji ćete to tek da bidnete, poput na primjer Kume Mice koja se još opire, ali neće još dugo 
p.s. jebemtibloghr... sve sam mu kvačice nadodala, a ono mi na kraju proguta post... čitajte sad bez kvačica. 
|