San u mramoru

26.11

Pitaš kako sam. Lažem,znaš,kada kažem: A ide nekako.
Tužno sam,eto kako. Svijet mi se rascijepio o rubovima. I kako ide?
Pa ovako nekako....Smijem se,a plače mi se.
Ne mogu,ipak. Ne mogu plakati. Voljela bih,tada bi se riješila strašne grude u prsima s kojom je ponekad nepodnošljivo živjeti.
U kutu moje duše,još se uvijek nadam. Korim se zbog toga. Ne,ne ljutim se na sebe.Ovog puta mislim da je to opravdano i da si to mogu dopustiti.I zato,tješim se. Mislima,sjećanjima,riječima,ružnim djelima. Zaslužuješ bolje,kažem si,prizivajući se iz sanjaranje. I ližem si rane poput najnježnije majke. Milujem svoje osjećaje,čistim malim zrncima soli. Zaključavam potrebe u sebi,trpam sve u sebe samo kako se on ne bi vratio. Ne boli me njegova prisutnost,koliko čežnja. Spoznala sam,ipak,u ovih zadnjih dsetak dana kada nisam bila prisutna u blogosferi,da je zamjenjiv. I zato mogu,ili možda ipak moram,tražiti bolje. Nježnosti,lijepe riječi,slatki dodiri,čvrsti zagrljaji.Mogu to naći u drugog,zar ne?Tu pažnju?
Spoznala sam da sva ta pažnja,s obzirom da je zamjeniv,ne smije biti cijena uvreda,snisohodljivih pogleda i ružnih podbadanja.

Bilo je nekih lijepih stvari ovih dana.Imala sam neka postignuća na koja bi trebala biti ponosna.Što se ipak pokazalo da ja to mogu.Imalo je,istina,nekih koje i nisu bile bajne,ali već pronalazim opravdanja za to.
Trebala bih biti ponosna.Da.Usrećuje me.Ali sada ,ovako gledajući,možda tek jednu šesnajstinu mojeg bića. Ne puno više,možda i manje.

Kada gledam iza sebe,drago mi je što vidim neke lijepe trenutke. Ne žalim.Mislim da je to važno.Nije mi žao što je bilo. Niti što je prošlo.Možda zbog toga što vjerujem da će doći na svoje mjesto.Da će se srediti stvari.Da ćemo iscijeliti odnos.
Prevrtljiva sam. Ne bih si to trebala raditi.Jer ne znam kako bi to izgledalo da stvarno uspostavimo odnos.Opet.





27.11


Lepršava sam.Ponosna.Jer sam jaka.Čak i u svom očaju.Vidi se,znam.Brzinom kojom sam počela pričati s njom,zapanjujuća je.Zato,opreznom oku neće biti teško naići na to.Hvala Bogu,ona nije među takvima.Je li?Još uvijek ju volim. U samotnim trenutcima,potrebna mi je njena iskrenost,izravnost,naš prisan odnos.Ali i znam,da je ta pojačana čežnja samo to što nisam imala prilike odavati se na blogu.

Je li?

Tuga još čuči u meni,ne brinite. Ali radujem se tome što ovog puta nije umišljena. Biti tužan samo zato što jesi, samo je izazivalo još veće gađenje.

Imam dobar osjećaj u vezi nastojećih dana. Prošli put kada sam ga imala,završilo je gotovo pa tragično. Ha! Po koga?
Nema veze.Imam osjećaj da će biti dobro.

Imam osjećaj da ću ja biti dobro. Na one duže,životne staze. Da,dobro. Pregrmit ću i mora i planine.
Oh,kad bi barem…Ali neka me drži ta odlučnost.

Na kraju krajeva…''I suviše želim živjeti.''

Osjećala sam graške znoja na sljepoočnici. U hodu pograbim rukom za torbicom i naslijepo potražim maramicu. Zaobiđem postariju gospođu kada osjetim vibraciju pod rukom. Još više ubrzam korak kada na ekranu minijaturnog mobitela ugledam ime. Otklopim ga.
-Evo, sada stižem! Oprosti!
-Ne, oprosti ti meni. Upravo me nazvao šef. Izgleda da sam gadno uprskala s Flayerovim papirima.
-Uhm-promrmljam usporavajući korak.
-Oprosti,Fi. Stvarno. Toliko sam te gnjavila s tim i na kraju, ja ne mogu ići-nasmiješim se na Klarin molićav glas.
-Ne brini. Ionako moram urediti neke stvari u gradu. Možemo neki drugi put po namještaj.
-Hoćemo? Skrenite lijevo-izrekne prigušeno.
-U taksiju si?
-Ma da. Na Libertyu. Stanite tu,molim-namrštim se na prizor majke koja se, siktajući, oštro naginjala nad malu kćerku. Poželim dijete uzeti u naručje i pobjeći s njime.
-Fi,moram ići-trgne me njen glas.-Oprosti,još jednom.
-Nema vez…
-Jurim sada. Bok-prekine me.
-Bok-kažem u prazno. Zaklopim ga s nekim čudnim osjećajem u grudima. Odlučim ga zanemariti. Ne budi smiješna. Zastanem kako bih mobitel spremila u torbicu. Izvučem jednu maramicu i blago potapkam čelo njome.Osjećala sam kako se beton pari poda mnom. Vlasi su mi se lijepile uz vrat.
-Što sad?-promrmljam. Dan mi je uništen.Kada samo pomislim na silne knjige koje sam još mogla posložiti dok sam se samo spremala za izlazak. Krenem u previđenom smjeru kada na suprotnoj strani ulice ugledam otrcani natpis Miracul. Nećkajući se, prijeđem cestu i gotovo odustanem misleći da je zatvoren kada uočim pano. Priđem bliže. Filmski klasici-filmovi Elizabeth Taylor. Okrenem zglob i pogledam na sat.
14:11
Film je počeo u 14:00. Uđem unutra i zapuhne me pomalo kiselkast zrak .Na pultu mi se nasmiješi žena s naočalama debljine dva centimetra. Bila sam nemalo iznenađena time kako ih zadržava na sebi.
-Dobar dan. Jednu kartu za Klasike.
-Jednu? –ponovi zavukavši ruku u ladicu.
Klimnem,zarumenivši se.Pruži mi kartu kroz šupljinu u zaštitnom staklu.-13,50$.
Pružim novčanicu.-Hvala.Ne treba ostatak.
Blago mi se nasmiješi i pokaže mi na ulaz. Uđem u uzak hodnik i ne začudi me ostarjeli njegov izgled. Samo potvrdi njegovu starost. Tapiserije,nekad očito žarko crvene,sada su bile isprane i ružičaste. Pokrajnji stolić imao je silan niz ogrebotina,a slike su,kao da njihova starost nije bila dovoljna, bile pokrivene slojem prašine. Smaragdno zeleni tepih bio je izlizan u središnjem dijelu. Potpetice su mi upadale u njegovu preostalu, nekad slojevitu,mekoću. Na dnu hodnika ugledam bijela vrata s nacrtanom malom kamerom. Posegnem za zlatnom ručkom i otvorim ih. Brzo uđem u kino, gušeći svijetlo izvana. Ekran je obasjavao tek par glava u gledalištu. Smjestim se na prvi bliži stolac.
Brzo sam pohvatala radnju, ali, nakon pola sata, zateknem se kako razmišljam o Klari.Oblila me nelagoda. Nešto mi je bilo čudno. Nešto u njenom glasu. U cijeloj priči.Ma,ne budi glupa. To JE Klara. Uostalom,ako ti je i lagala,nije kao da ti njoj nikad nisi. U grudima me žacne.
Na velikom ekranu pojave se velike, prelijepe oči,a meni kralježnicom prođu trnci. Deja vu?
S nevjericom, odmahnem glavom u mraku. Sue. Gledala sam ovo sa Sue. Zaklopim oči. Još je mogu vidjeti kao osmogodišnjakinju i kako se njena meka kosa vijori nada mnom dok mi prepričava radnju. Jedna suza osvježi moj obraz.



Sue-ime mi zastane na usnama,a rukom nesvjesno pritisnem privjesak na grudima.Tako mi nedostaješ. Zgrabim torbu sa sjedala pored sebe i izletim u hodnik. Glasovi su mi odzvanjali u glavi. Naslonim se na zid. Prstom pokupim suze i obrišem obraze. Prsa su mi se duboko nadimala,a križić lebdio između dojki. Mutnog pogleda,opazim wc. Uletivši unutra, poskočim na tresak vratiju iza mene. Naljutim se na sebe zbog svoje nesmotrenosti. Suze mi gotovo još više navru zatekavši se u jadnom izdanju. Naboranog čela, iskrivljenih usana,crvenog lica i krvavih očiju. Odmaknem pogled i pružim ruke pod vodu. Par puta oplahnem lice,a onda uronim nos u mekane ručnike. To ipak nije bilo staro.Krajevi usana mi se uzdignu.
Jaka si ti, Fi. JESI. Izdrži. Zbog nje.

Izdrži.



update:Glupo možda,ali radi li vama ovaj player?

update2:Slučaj zaljučen.NE radi.

Došle su. Osjećam njihovo peckanje u očima. Konačno.
Zašto su došle? Jer se samosažalijevam. Jer ružno, malo pače uvijek na kraju ostaje samo.

Boli me. Reže me u grudima. Ne toliko, ne. Ali bol, nesnosna je bol znanja da opet nisam dovoljna. Ili mi to sudbina uzvraća šamar? Govori mi: Pružila sam ti sve, a ti to odbacuješ? O bestidnice!
Zato moje suze navrle su. Osjećam se klonulo,bolesna uma,krvave duše. Pjesme tužne opet pašu uhu mom. I prisjećam se pritom,koliko je tada boljelo.





…

Kažu:Svi smo mi Emma Bovary!
Očekujem li i ja previše poput nje, želim li i ja živjeti neke lucidne snove? Da li mi je bilo pred nosom cijelo vrijeme ono što željela sam, a da to prepoznala nisam?

Sve u meni umrlo je.
Moj svijet slomljen je.
Želim se utopiti u tuzi.
Pljuvala i krv,više se otkriti neću.
Želim biti zarobljena u umu.


…

On je ništa mom životu
Iscijedio me,iskoristio,ismijao me
Bilo bi dosta

….







O prokletniče!Prije nekoliko sati suze sam u očima osjetila,ali na obrazima slile nisu se. Ne. Koliko sam to patila onda?
I SADA-svejedno mi je!Vraćam se prkosu!Vraćam se svemu što me prije činilo!
VRAĆAM SE KUĆI,ČUJETE LI?
Moj Bože,ni ti više ne brojiš puta koliko me puta u srce zasjekao. Da,prokletniče,svako tvoja riječ rez na mom zglobu činila je. A sada sama sam,sa svojim mislima,napokon. Više ne smetaš,dobila sam svoju slobodu i sve skupilo se i shvaćam-NEMA SMISLA!
Ništa ti u mom životu nisi! Vrijedi li se plakati,vrijedi li se svađati?
Vrijediš li ti, uopće?
Ne. Ti si tek mali dio komadića jedne puzzle što čini jednu sliku. Ti si netko koga za dvije godine na ulicama grada prepoznati neću. NISI MI NIŠTA. Ne povezuje nas ništa doli tvoja slabost. Meni to ne treba. Meni trebaju ljudi za rat spremni,s kopljem u rukama,grijehom na usnama.
Oh,želim razdirati ljudske duše,želim probiti sve površine!Želim duboko rukom uroniti i dušu zgrabiti!Želim moć!ŽELIM!!!
ŽELIM GAZITI I ŽELIM POŠTOVANJE PRILIKOM TOGA!A ti si,dijete,tako kukavan,laješ već na prvi mig!

Oh,meni treba netko tko će za mene spreman umrijeti biti!Budi dobar,budi loš…važno mi nije.Samo budi spreman za mene sve dati i sve ću ti opraštati.


Budi moj na svakom koraku.





Oh,i znaš što?Mislila sam da će više boljeti!Na mjesto toga,moja taština najviše je povrijeđena.
Bio si mi navodno sve,govorili su:Zaljubljena si,a sada sve u pepeo palo je. I uskrsnuti neće. Zašto?Ja mu dati neću. Zgnječit ću te-ovdje,tamo,ovako,onako!Provući nećeš moći se,put do mene naći nećeš. JA TVOJOM IGRAČKOM VIŠE BITI NEĆU.


Iskušaj me!!!

Nedostaje mi vatre. Gdje je nestala?
Oh, osjećam je. Samo….sitna je. Blaga. Guši pomalo. Ta beskorisna gruda energije.
Misli gurnule su je pod otirač. Sulude misli. Bez ikakvog značenja. Priglupe. Priproste.
Što je važno?
Ništa više,čini se.
Sebičnost me krasi. Samo ja sam ovdje,moji osjećaji. Do vraga s njima! Što će mi?!
Ja bih vatru da me ganja, stopala da mi liže, da me gurne grubo, da padem na ničice. Raskrvarim bradu. Dlanove. Koljena.



Želim da mi se prkos vrati,da me podigne na noge-TAKVU KAKVA JESAM.
Želim da mi žari obraze šamarima. Oh,kako želim samo pakosno se đavlu u lice nasmijati!

Ne boli me. Ne boli me. Ne boli me.

Ne osjećam.Udaraj, bacaj, lomi.

Nije me briga. Nije me briga. Nije me briga.

Sve, SVE ću podnijeti samo da vidim užas na tvom licu kad se hlapljivo obližem poput mačke nad toplim mlijekom.Sve,SVE samo da te spustim na koljena. Oh,živote!O đavle!O Bože!
Ma koga za Vas briga?
Mojim žilama krv odabranih teče!Moja moć veća je nego vaša!Moja moć,moć je bezumlja! Vrlog prkosa,užitka i slatkog mučenja!!

Oh,položi te svoje pandže na mene i vilama ću ti stanice rastaviti. Nisi,nisTE vrijedni!Niste!!

Oh,obmane li!Ali koga briga!Mozak ne razabire!Koga briga? Nadmoć lažna ili ne, moja je.
Neka i ostane!

Oh, milo ššššš
Dođi da te na grudi primim
tvojim domom bit ću
poljupcima trnje otjerat

O ljubavi ne daj im krvi
Budi jača
Zbog sebe
Zbog mene
Vjera moja sad u tebe je
Padneš li,
I mene sa sobom bacaš


Samo sjeti me se


for O.I.O.

U mojim mislima slijepo ponavljam sve tvoje radnje
svaki dodir tvoj
zvuk il' smijeh





Zavlačiš mi ruku u kosu
mirišeš mi vrat
prstima ovlaš obrazom prelijećeš
čeljust usnama okrzneš


Oh,da samo znaš....

Imam prijateljicu. Reklo bi se. Napravivši msn, dobila sam ju kao takvu. U školi ne pričamo mnogo, tek ponrgdje, ali se ''virtualom'' neprestano čujemo. Ne razgovaramo o ne znam čemu, ali nalazimo se u ponekim temama. Kao npr.on-za kojeg tvrdite da sam zaljubljena. U trenutku slabosti, kada nisam imala kome isipati taj doživljaj mene od njegove strane, oslobodila sam se njoj. Što znači da prati taj slučaj već dva mjeseca.



Na osnovu vaših komentara, po prvi put sam, za ozbiljno, uzela u obzir mogućnost zaljubljenosti. I nije mi se ta ideja činila stranom.
Sva u oblacima, upitam je: Jesam li ja zaljubljena?
Zvrnd tamo,zvrnd amo.
Pošto je zaključila da ja pojma nemam jesam li, zaključila je da nisam. Kaže ona: Kad si zaljubljen,zaljubljen si i gotovo. Znaš to.
I krene to uspoređivati s njenim odnosom sa ''frendom''.Frendom koji ju je obasipao darovima,umiljivao joj se itd,itd. Dugo je vodila borbu sama sa sobom.U konačnici,shvatila je da ga želi samo zato jer ima ''potrebu'',ne zato što je zaljubljena.

Uviđate li vi sličnost?

U svakom slučaju, moj balončić sreće je rasplinula jednim pikom. A onda sam joj,s prkosom,rekla da mislim kako ipak ne shvaća(na svaku moju riječ,samo bi napisala:znam i nastavila dalje po svom primjeru-to sveznanje ubijalo me u pojam)
Kažem:Ne borim se ja s njim, ja se borim protiv sebe.Jedan moj dio silno želi biti s njim,dok drugi vrišti:Ne treba ti to!

No,kako bi ste vi ovo protumačili?

Ona je protumačila: Ma znaaaam.Meni je bilo isto s mojim.
Upitam je:Kako isto?
Ona:Ne mogu to objasniti. Imala sam...potrebu. Htjela sam sreću. Na silu.

(!!!!!!)

Sva umotana u neshvaćanje i uvrijeđena sramotnim uspoređivanjem,odem s msn-a pod izlikom gledanja moje odjednom omiljene emisije Ples sa zvijezdama.
U biti sam bila skrhana. Zar zaista vi koji me ovdje čitate bolje poznajte od nje s kojom se neprestance čujem?!?Ili je to zbog cijelog niza postova čiji se broj svakim danom sve više i više povećava pa imate nekakvu prednost?
Ali,naposljetku,ona me bez problema može promatrati s njim i zaključiti neke stvari. Ne,ne zato što je čovjek,ONA ŽELI BITI PSIHOLOGOM. Ne bi li psiholozi trebali primjećivati stvari?U svakom slučaju,ovim postom vjerojatno potvrđujem vaše sumnje,a i svoje zbog opiranja pri njenom zaključku: Nisi zaljubljena.

Osjećam ga kako trepeće. Poput leptirovih krila. Lagano. Meko. Tiho šušti.
Svaki njegov novi otkucaj, nova je pobjeda. Je li?
Možda je samo odgađanje neizbježnog.

Rekao si: ''Htio bi te dotaknuti''
Dotaknuo si me, mili. Jesi.
Ni ne znaš to.
Rekao si:
''predivna si
ne mogu te prestat gledati
te tvoje oči
prestani
jer kad me gledaš
osjećam tremu''

A ja tebi? Što sam ja?


Goruće suze kotrljaju mi se licem
Jer svakog puta kada skinem jedan čavao s usana,
poželim zabiti njih još deset

….

moje malo srce bezvrijedno je i jadno
moja osoba nezanimljiva i priglupa
moje misli bez razuma
moji činovi bez konca i njegovih krajeva
moje oči zrakom vrludaju u prazno bauljaju

…

goruće suze obrazima kotrljaju
na svaku tvoju riječ
na svaki pogled tvoj
moja duša iscijeđena
mili se oku tvom
bježi kutu svom
mira ne nalazim
samo buka,samo zlo
ništa dobrog u svijetu mom
a što da ti više kažem?
ne,ne govori
prste na tvoje usne prislonit ću
svilom tvoje tijelo oviti
u mrake odvesti
ništa važno više neće biti
samo ti i moja spodoba
ali reći ćeš opet:razočarala si me
moja misli na to postati će teške
ništa više teći mirno neće
poželjet ću ti prste do grla zavući
sporo,polako slisko
da te bol osvježi
do srca ću tada poći
zgrabit ću ga jako
onako kako mene sada boli stalno


A onda si me zamolio da prestanem. Prestanem s zlim slutnjama. Da prestanem pisati crno. Da to činim samo zbog tebe. Oh, kad bi samo znao.

....

Osjećam ga kako polako ruje. Rekla sam ti:Ni najljepša pjesma ne vrijedi, nema li srce koje bi za nju kucalo.
A moje je tu. Treperi pod slabim svijetlom mokre ulice. Migolji se.

Oh, osjećate li ga?

Boomp3.com

Oh, ja tako volim ovu pjesmu. Tako mnogo. Nije prikladna s obzirom na trenutačno stanje mog duha, ali…neka, volim je.

A moj duh?
Slomljen, razmrvljen, slupan, razmrcvaren,raskrvavljen, razrezan, poderan, udaren,puknut, razbijen,polomljen.
Na samom podu. Nečujno cvili. Nema više snage.
Tako je,tako…umoran.
Znam. Moj um će naći novu volju. Odbaciti staru,prigrliti novu. Znam. Sve to. Samo..tako sam umorna.



Trebam naći neko uporište. Nešto što volim. Nekog koga volim.
Nekad su to bile knjige. Zamjenjivale su ljubav, upotpunjavale praznine. Sada u njima ne nalazim ništa doli suhoparnih riječi.
Sve se čini takvim. Poput smeđih, uginulih listova. Suhi. Stari. Stegneš ih šakom i začuješ onaj hrskav zvuk slabosti. Ostanu samo krhotine. Ništa više. Hoće li ti komadići uskrsnuti? Hoće li ponovo uzletjeti? Izdignuti iz pepela poput feniksa?Hoće li im se udahnuti život?

Ja sam taj list. Naizgled lijep i mio, ali kada primiš…vrlo razočaranje.

Samo….u komadićima. Za ništa,prema ništa,jedno veliko ništa.

Gdje je nestala iskra.Nada. Lepršavost. Vraća li mi se to tuga.

???

Vratit će se. Sve će biti bolje s proljećem.

Samo…sada?....

tako sam umorna.

Ima stravičnu moć nada mnom. Stravičnu. Dovodi me do ludila. Kao da se bacaka sa mnom i pri svakom odskoku jače udarim o strop.

Čupa mi živce pincetom. Razdvaja ih. Cjepka.

Tko je on da ima pravo to raditi?Secirati svaku moju jedinku? Suditi? Naređivati? Željeti?
Kada sam ja to postala nečijem vlasništvom? KADA SU MENI TO BILE VAŽNE IČIJE DRUGE GRANICE DOLI MOJE?

Kako se usuđuje reći:Tvoje ponašanje je neprimjereno.
Kako se usuđuje, licemjer, kada ni sam nije bolji?
Kako se osuđuje polagati prava na mene,moj život,MOJE MISLI??Tko je on da mi govori da li su u redu ili nisu? Tko je on da se upleće svuda?
Njegove želje nisu moje zapovijedi. Meni nitko ne naređuje. Nitko. Pa ni on. Da,živimo prema zakonima. Ali svi žive, svima su nametnuti-to je način na koji živimo. Ali ovo što on čini, traži nezamislivo….NIKAD
Nigdje ne piše da je sve moje, njegovo. Nigdje ne piše da smo jedno. Nigdje ne piše da me mora biti briga. Nigdje ne piše da njega mora biti briga. Nigdje ne piše da njegove misli moraju postati mojima. Moronu, tko ti je rekao da možeš?

Tko ti je dao da okaljaš ono što imam? Nitko te nije pitao za mišljenje. NITKO

Što si umišljaš da me imaš pravo mijenjati? Od kud ti prava da mi predbacuješ krivnju?
Reci opet: Razočaran sam.
Nije me briga. Ne sviđam ti se,razočarala sam te. Otiđi. Ne vrijedi ostajati. Ja se zbog tebe mijenjati neću.
Reci opet:Ljutiš se?
DA,LJUTIM SE. Jer truješ moje misli. Ruješ njima,odbacuješ,kolješ. Nemaš prava.
I nije me briga.

Samo odjebi.

Spoznaj to.

Boomp3.com

Oh, ne znam više što da pišem.
Sva u neredu sam,
Košmar u glavi nastanio se
Zato,eto…pišem nešto lijevo
samo da ne gledam prijašnje riječi
da mi se ne sijeku u srce
sve dublje da ne krvarim
podsjetnika ne trebam
zato eto sada pišem kako otjerala bih spomen
kako bih otišla do sna
gdje oči ne moram čvrsto zaklopljene držati
gdje ništa lošeg nema
tamo nalazi se spas.
Tamo za mrvu sreće ne moram moliti
tamo se za skute nečije ne moram hvatati
ne moram druge u korake pratiti
Tamo samo svoja sam.
Sada tražim razriješenje
Da ogavne mi riječi više pred očima ne ledbe
Zato, eto sada pišem.

Dosta bi bilo!!Dosta. Imam sve.
Strahujem bez razloga.
Sumnjam bez veze.
Cmoljim iz navike.
Patim iz dosade.
DOSTA!!
Oh, da samo znate,
kako li me glava samo boli od mene same.
Kako se samo proždirem iz dana u dan
Ja sam svoj vlastiti Pakao.

Što je to tako ljigavo i odbojno u meni
Da žudi za vječnošću?
Koji kurac mi to više treba?
Zašto na meni sva svjetla trebaju visjeti
zašto tu svoju pohlepu udaviti ne mogu
Oh,da samo znate
Zadavila bih sad te svoje riječi
Zakrenula grlom,neka krv šprica
Neka ostavi traga
Oh,primjetite opet
U središtu sam ja
A u pičku materinu,
Sama svoj sam Lupus.



Ništa više dovoljno nije
A nuditi se više ne može
Oh,prezirem sebe jer višega neće biti
Prezirem sebe jer sebi u usta upadam
I izaći se ne da
Oh,da samo znate kako samo mrzim se
Da bar Alzhaeimer posjeti me
Da očisti moju kužnu ličnost
Da otjera moju ogavnu sućut
Sve smiješke koje dala sam
Sa lažnim obećanjima
Oh,kako samo želim da korijenje zaruži

Želim!
Oh,želiš ti bijedna kukavico?
Ti najsitnija parazitska zvijeri
Kako se samo osuđuješ??
Ništa nisi
Ništa ćeš biti
Uzalud ti sva kreposna nadanja
Pucnjem sama sve snove razaraš
A onda kasnije razglabaš o strasnim bitkama
Kurvo jedna,prodala si se
O ratu sa sobom pričaš
Nitko ti na putu ne stoji
Doli tvoja krsna grižnja
Sam svoj si neprijatelj
Budi crnom,budi bijelom ružom
Trna isprepletite
Psovke zabijte
O bludnice,koga izazivate
Sile više tu dostatne nisu
Ludilo izazivate
Glavu vatom tapate
Ko slijepac gađate
Neka pameti ne ostane

Oh,kako samo želim u sebi bol zvati
O,kurvo jedna,
Opet sebe gledaš
Opet
Opet
Opet
Oh,zašto
Zašto
Zašto se u meni usadilo zrno crnila??
Zašto mlako lutam u svijetu ništavila
Zašto samo sebi ostala
Neka strana ego drama
Ko narcis ogleda se dijelima
Oh,zašto
Zašto
Zašto
Kad samo želim dobra biti ja….
I opet želim,i opet trebam
Ima li kraja
Hoće li doći neka druga vremena
Kada pitati ću za druga
Kad sva zla moja neće biti važna
Kada mržnja snažno utučena
Više neće biti javna?

Strah mi je opet zasjenio svijet, zavukao se u krilo. Osjećam ga upravo sada, izvija se u utrobi poput Rosemaryne bebe.

Nakon dugo vremena, osjećam se dobro. Nije laž. Osjećam se posve u redu. Određeni dijelovi života stavljaju smiješak na usne. Imam sve. Sve što bi me trebalo činiti sretnom. I čini me. I čini se posve dostatnim. Kome treba više?
Ali…Upravo toga me strah. Nije li to previše nakon jednog dugog razdoblja samovanja, grižnje i duboke boli? Čime sam uopće zaslužila okusiti zadovoljstvo? Čime?

U zadnje vrijeme,obuzima me život i teško izuzmem vremena za išta, a kamo li za svoje misli. Ali sada ovako zaklopljenih očiju,vidim se u bijeloj magli. Ne vidim ni svoju kožu, prozirna je. Tanka kao izvezena iz svile. Pružam ruke za sigurnošću. Ali blijedim. Ruke isparavaju. Hlapljivo posežu,ali hvataju samo bjelinu zraka. Zvukovi muklog stenjanja odzvanjaju u praznini. Gdje su svi?Gdje?





Upravo danas ujutro,probudila sam se u 7:16, okupana suzama. Jer ispred sebe sam imala nadgrobnu ploču roditelja. Reći ćete: Normalno je osjećati strah za gubitkom bližnjih.
Ali za mene,pupkovina još nije prekinuta. Shvatila sam da me razdire takva bol da sam sposobna položiti svoj život na njihov oltar. Oni su sve. Moj potporanj. Uvijek tu. Za mene.
Straši me ta mogućnost da danas sutra otiđu. Prestravljena sam. Užasnuta. Zgrožena.
Toliko me boli taj njihov odlazak,makar i u snu, da mi prislanjanje žileta uz zglob ne izgleda ni najmanje bolno nasuprot takve sudbine.

Imam sve. Predobro da bi bilo istinito?
Sve češće sam svjesna stvarnosti. Prije izlaska iz stana,pomislim:Mogli bi me sad pogaziti. Tek tako.Svjesna sam oklopa izgrađenog oko mojeg svijeta. Krhkosti mog svijeta. Besmislenosti. Jer na kraju..sve što ostane jest…duboka povezanost i neizreciva ljubav. Hoće li ih s vremenom zamijeniti mogući potomci i životni izabranik? Hoću li se zbog njih potruditi pregrmiti taj odsječeni dio mene?

Hoću li sada uopće nastaviti truditi?Je li moje obrazovanje,pisanje ili bilo što na tom nivou zaista važno?Nije li važnije,samo im reći,šapnuti,dati na znanje po prvi put: Volim te.
Gruda mi zapinje u grlu. Jer to ne radim. Ne pokazujem. Jedinu stvar koja je važna. Ljudima koji su mi važniji od mene same. Za koje mi ne bi bilo žao dati se.
Ne, trudim se pomiriti s tom činjenicom. Ne zovem ih. Ne trebam ih. Uvjeravam se. Jer,kako ću inače podnijeti?

Oh, kad bi barem bila prva.

I opet, moja sebičnost na djelu. Ali ima li veze? Poći ćemo jedan za drugim. Znam to. Nema ništa do obitelji.

I sad njegov miris na rukama mirišem
Nit mi je drag nit mi je mio
Ali moja glava tvrdoglava naužiti se ne da
Oh, zašto li sam ga samo zapamtila?

Sad se još sjećam one slatke tvrdoće
One stijene ne rukama
Što pojačao je plam u mojim prsima
Želju za bludnim radnjama

Još se sjećam dodira što mutio vid je
Što izbrisao je sve
Samo ti i ja,usred svih
I tvoji prsti na meni

Sjećam se pokreta svakog
Svakog trena kada zaboravila sam disati
bol slasti što treperila je mahnito u dnu trbuha
baš kao što se ti sjećaš svake riječi što mi preko usana prešla

učini me opet takvom
nije me briga, reci:kukavica si
samo izazovi me
samo da ta bol prestane

Razdire me. Želja. Hrva se sa mnom. S mojim razumom. Topla, razorna, gruba, iskonska. Arghhhhh….zašto me se dovodi u ovakvo stanje???
Ah, živa sam. Živa. Ljuta. Jer želim. Trebam.
Boli me. Neprisutnost. Sjećanje. Odbijanje. MOJE odbijanje. Ja sam uvijek ta koja zapriječi mogućnosti. Bolje za njih.

Ja sam poput jabuke. Lijepa i crvena izvana, s korom bez imalo mana, ikakve točkice, glatka i sjajna. Hlapljivo je primiš u dlan, lagano dotakneš prstima i osjetiš kako se topi. Svjestan si gotovog ljigavog osjećaja, ali ipak je oprezno prineseš zubima jer još uvijek izgleda tako lijepa. A onda…Onda osjetiš kiseo, gorak okus. Odmakneš se s nevjericom i ugledaš kako se smeđi gnoj izlijeva iz njene unutrašnjosti.



Želim Ga. Bože, koji je razlog? Ne,ne želim ni Njega, želim ono što nudi. Koliko je to okrutno? Kolika je osuda za žudnju? A ako i ima nekih toplijih osjećaja, što ih zakriva? Stvara li ta žudnja sama veo? Ili ima nekih drugih razloga? Možda zato jer se ne uklapa u uobičajeni profil muškarca? Možda je to ono što me odbija. Možda Ga i želim samo zato što se ovdje nalazi. Zato jer je TU. Pristupačan. Nije važno ni što ima možde i dublje osjećaje od onih mojih. Što mi ide na živce što je poput šteneta. Što primjećuje svaki moj gaf, svaki pokret, svaki izraz, što mi neprestano pokušava ući u misli. Što bi, čini se ,i zvijezde skinuo da ga zamolim. Čini se.

A možda, samo možda(!!!),sebi samoj lažem. Možda imam dublje osjećaje i nego li on, samo me strah. Jako strah. Vjerujem da razmišljam o njemu više nego li on o meni. Makar razmišljala o njemu samo kao trenutnom problemu, ovdje je. Ali ne smješkam se na spomen njegovog imena. Brinem. Jer…Ne mislim da je to stvarno. Da tako nešto postoji. Da LJUBAV postoji.