Ima stravičnu moć nada mnom. Stravičnu. Dovodi me do ludila. Kao da se bacaka sa mnom i pri svakom odskoku jače udarim o strop.
Čupa mi živce pincetom. Razdvaja ih. Cjepka.
Tko je on da ima pravo to raditi?Secirati svaku moju jedinku? Suditi? Naređivati? Željeti?
Kada sam ja to postala nečijem vlasništvom? KADA SU MENI TO BILE VAŽNE IČIJE DRUGE GRANICE DOLI MOJE?
Kako se usuđuje reći:Tvoje ponašanje je neprimjereno.
Kako se usuđuje, licemjer, kada ni sam nije bolji?
Kako se osuđuje polagati prava na mene,moj život,MOJE MISLI??Tko je on da mi govori da li su u redu ili nisu? Tko je on da se upleće svuda?
Njegove želje nisu moje zapovijedi. Meni nitko ne naređuje. Nitko. Pa ni on. Da,živimo prema zakonima. Ali svi žive, svima su nametnuti-to je način na koji živimo. Ali ovo što on čini, traži nezamislivo….NIKAD
Nigdje ne piše da je sve moje, njegovo. Nigdje ne piše da smo jedno. Nigdje ne piše da me mora biti briga. Nigdje ne piše da njega mora biti briga. Nigdje ne piše da njegove misli moraju postati mojima. Moronu, tko ti je rekao da možeš?
Tko ti je dao da okaljaš ono što imam? Nitko te nije pitao za mišljenje. NITKO
Što si umišljaš da me imaš pravo mijenjati? Od kud ti prava da mi predbacuješ krivnju?
Reci opet: Razočaran sam.
Nije me briga. Ne sviđam ti se,razočarala sam te. Otiđi. Ne vrijedi ostajati. Ja se zbog tebe mijenjati neću.
Reci opet:Ljutiš se?
DA,LJUTIM SE. Jer truješ moje misli. Ruješ njima,odbacuješ,kolješ. Nemaš prava.
I nije me briga.
Samo odjebi.
Spoznaj to.
Post je objavljen 06.11.2008. u 12:50 sati.