San u mramoru

Zreli smo ljudi. Ili možda samo odrasli. Ali priznajmo. Imamo ''potrebe''. Žudimo. Volimo dodirom. Lako nam takve teme prelaze preko jezika, ali zapravo se nitko previše ne zabavlja time. U nama leži još onaj primitivniji duh tradicionalne strane koji nam ukazuje na: Zabranjena zona! Pozor! Tabu tema.
Srž društva još uvijek nameće svoje pravila kao oblik pristojnosti. Nije važno što brojna srca gore vatrenim ognjem i ne znaju što učiniti. Zašto je tako?Ljudi!!21.stoljeće!!Istina, obasipani smo raznim beskrupuloznim napisima i djelima, ali zato…ja želim zaobići taj svoj unutrašnji kodeks i saznati.

Gubi li se s požudom i poštovanje prema toj osobi? Da li naša mašta iskrivi istinu na takav način da zaista počnemo gledati na predmet svoje žudnje kao na bestidnu osobu?
Ili poštovanje nikad stvarno ni nije bilo pa smo prisiljeni tek ga izgraditi? Možemo li to poštovanje zaraditi samo odbijanjem? Ili se ono stvara ili može stvoriti prilikom ulaska u ''zajednički krevet''?
Ima još jedna enigma posrijedi. Budemo li zamijećene kao osobe tek kada se otkrije i naša ''topla''strana? Jesmo li zapravo, samo to-objekti? Upoznaju li nas samo zato jer su prisiljeni kako bi pridobili povjerenje i ostvarili svoje ''maštarije''?Ili je to zaljubljenost?
Zašto? Zašto nešto poput ljubavi uopće postoji? I zašto, prokletstvo, tolika buka oko nje? Shvaćam da nam je po prirodi urođena žudnja i to mogu nekako izgurati, ali ljubav…? Što to drugu osobu tjera da se zanima, da želi znati? Je li to samo dio zavođenja? Nestane li to kada? Prestane, bolje rečeno? Može li biti zaustavljeno? Kako razuvjeriti?

Dosadi li?

Žudnja nije boca bez dna, i ona presuši. Ostaje li tada ta stvar zvana ljubav duboko ukorijenjena u srcu? Kako znati?Nitko ne dođe do nas i nitko ne uperi prstom i kaže: ''Evo,sinko,ovo ti je požuda,a ovo ljubav.''
Nitko. A svi kažu nešto svoje poput Ljubav boli ili Ljubav znači biti sretan…itd,itd. Što imam od tih klišeja?
I kako možemo biti tako plitki i beskrupulozni da prosuđujemo na prvi pogled?Zašto je izgled uopće bitan?Nije to nešto što čini nečiji karakter ugodnim.
Ili se među vama nalaze znanci koji bi ipak bili spremni platiti za malo neprijatnog, ali zgodnog društva?

Dižem ruke. Ovaj svijet je lud. Plastičan i uglancan. Ispod glazure, ništavilo.

Razuvjerite me.

Umorna sam. Umorna, umorna, umorna.
Znam da za sve ima razlog. Znam da sve ima svoju ravnotežu, svoju dobru i lošu stranu. Samo…umorna sam. Tako, tako umorna.
Znam da ne mogu imati sve konce u rukama, sve pod kontrolom CIJELO VRIJEME. Znam da ne mogu imati sve očekivano, da mogu biti savršena. Znam da ne može sve biti po špagu. Znam da negdje uvijek mora puknuti. Znam da me ponekad mora lupiti. Znam da ponekad samu sebe moram lupiti. Biti sama kriva za neke stvari. I mrziti ih.
Znam da ne mogu uvijek dobiti očekivano. Znam da ne mogu uvijek biti ono što mislim.


Sada znam.

U meni svjetovi rovu.
Činim li dobro?
Činim li loše?
Činim loše.
Branim sebe, vrijeđam druge.
Odgurujem ih svom snagom od sebe.
Onda se čudim, odustali su.
Ali što kada mi zatrebaju?
Hoće li me voljeti dovoljno da pretrpe gubitak poštovanja?
Dovoljno da mi pruže ruke?
Dovoljno da me pokušaju razumjeti.
A razumjeti je nemoguće.
U meni čuči kukavica, mali glas što prodorno cviči.
Govori:NE diraj, NE gledaj, NE govori,ZABRANJENO.
Svakome kome se usudi biti stalo.





U meni rovu svjetovi.
Moja duša lebdi s ''njihovima''.
Zašto to ne pokaže?
Zašto je hladna kao led, tvrda poput kamena?
Zašto se čini da sve upropasti?
Zašto tako silno žudi za gubicima?
Što joj nije dosta patnje?
Samostvorene boli?
Problema koje je sama smislila?
Sada,
kada bi se za stvarno trebala pobrinuti oko sebe,
Trči kud je noge nose.

Strah.
Čini li ju on toliko bešćutnom?
Čega li se boji?
Stvarnosti,možda?
Ovisnosti o nekome?

No, ponekad ne možeš uspjeti sam.
Kada će mi to sinuti?
Nikad, čini se.
Možda me upravo to plaši.
Vjerovati.

Kopkalo me. Je li mu dobro? Što se dogodilo? Zašto me odgurnuo od sebe? Nisam navikla na njegovo odbijanje. Nisam si htjela priznati koliko me je to morilo.
-Ufffff!-odmaknem sam deku sa sebe i ustanem. Brzo obučem ogrtač i krenem se prešetavati sobom. Njegov obris neprestano mi je lebdio pred očima. Držao me budnim već,čini se, satima. Naglo zastanem kada shvatim da nema sata na noćnom ormariću koji bi mi to potvrdio.
U knjižnici.
Ruka mi je već bila na kvaki kada sam shvatim da je možda još dolje. A možda više ni nije ondje. Možda ono nisam čula Richarda na stepenicama već njega. Otpuhnem kosu s usana. Nije ni važno.Meni treba taj sat-uvjerim se. Brzo se spustim do predvorja kako se ne bih stigla predomisliti. Žustro otvorim vrata salona.
Klečao je nagih leđa, osvijetljen vatrom kamina. Na desnoj lopatici ocrtavala se velika plava mrlja.
Koraknem naprijed.
–Oprosti-proturam nekako.Nisam se pripremila da će možda stvarno biti ovdje. ovaj...Samo sam došla po sat.
Okrzne me samo krajičkom oka, ali dovoljno da uočim masnicu ispod njegova oka. Grubo udahnem, a sve u meni se smekša.
-Viktore…-šapnem glasom koji je poprimio gotovo molićav ton. U sekundi prijeđem razdaljinu i spustim dlan na njegovu kosu. Odmaknem mu jedan pramen s čela. Prstom mu blago dotaknem obraz,a cijelo mu se lice pretvori u bolnu masku. Hitro odmaknem prste od njegove kože kao da sam se opržila, ne želeći mu bol. On samo sporo premjesti pogled s vatre na moje obeznevjereno lice. I….Shvatim. Spustio je sve ograde. Sada sam u njemu vidjela sve ono što sam slutila. Šake su mu opuštene ležale u krilu kao kakvom odustalom borcu, a pogled mu odražavao duboku bol i potištenost. Lice mu je nateklo i činilo njegovu pojavu još ranjivijom. Nisam se mogla othrvati njegovom pozivu. Položim dlan na njegovu vilicu, a on ga čvrsto primi svojom rukom i prisloni na prsa. Iza njegovih leđa dohvatim bijelu tkaninu i prislonim mu je na leđa. Blago se trzne na hladnoću obloga, ali znala sam da ni moj dlan, koji je još uvijek ležao tik iznad njegova srca, nije ništa topliji. Stisne mi ruku i preusmjeri pogled natrag na vatru. Učinim to i ja. Plamčci su požudno lizali kamen kamina i činila ga živim. Tiho su cvrčali.
Činila mi se gotovo nestvarna ova intima između nas. Imala sam osjećaj da sada ne bismo bili bliži ni da vodimo ljubav. Na tu misao moja ramena naglo klonu, a on se osvrne ne shvaćajući što mi je. Blago mu se nasmiješim i samo zavrtim glavom. Nije važno. Nagne glavu, a istučeno lice poprimi čeznutljiv izraz. Da ga ne poznajem, bojala bih ga se. Ali upoznala sam ga. Njegovu tišinu, pažnju, slabost.
Još jednom se nasmiješim, a onda opet pogledam u vatru. Trudila sam se ignorirati činjenicu da me on još uvijek promatra. Ne puštajući mi ruku s prsiju, drugom mi okrene glavu prema sebi. Žar u njegovim očima, sličan onome u kaminu, zasjenio je tugu. Srce mu je sada jako tuklo. Pomaknem prste kao da ću ih maknuti, no on ih samo jače pričepi. Nagne se prema meni i usnama lagano poput pera okrzne vilicu. Instinktivno rastvorim usne ispuštajući jedan dugačak uzdah. Prisloni mi jedan prst na bilo, a potom i cijeli dlan malo iznad dojke. Opazim simboliku tog čina pa se odvažim pogledati ga. Oči su mu sada bile na pet centimetara od mojih, duboka jezera žudnje i tihe čežnje. Dosta je.
Nagnem se naprijed i prislonim žustro usne na njegove. Uzbuđenje, želja, sram odjekivali su mojom glavom poput vatrometa. Odmah se odmaknem, pomalo ustrašena. Oči su mu bile zaklopljene, ali na usnama mu je lebdio snen osmijeh. Otvori ih i sporo me promotri, sada s nekom čvrstinom u sebi. Približi mi se i zastane tik ispred mojih usana, izazivajući. Protrlja svoj o moj, a ja samo uvučem dah. Mogu vidjeti smeđe točkice njegove šarenice. Još dok mi je ta misao letjela umom, spusti se meko na moje usne. Osjetim aromu viskija i neku pikantno-slasnu, njegov okus. Cijela prostrem, a ruka na njegovim prsima se skvrči. Osjetim mu topao dah na licu,a zubima mi lagano povuče donju usnu. Tihi cvilež proširi se sobom i šokirano shvatim da sam to ja. Jezikom mi obliže usnu, zaposjedne kut mojih usana, mučeći me.
-Tuff!-poskočimo na udarac vratiju. Žalosno primijetim da je nestalo one topline na usnama. Pogledam ga upitno i primijetim da mu je kosa razbarušena. Ne sjećam se da sam to napravila. Osmjehne mi se i palcem mi prijeđe, ravnajući, mjesto između obrva. S lakoćom se pridigne, ali u hodanju ipak primijetim lagane nepravilnosti. Zazebe me nešto u grudima, a topli, gotovo majčinski, osjećaji me preplave. Tada se Alex pojavi na vratima salona i umalo padne,ali ga Viktor uspije pridržati.
-Brate, izabrao si pravu večer-začujem njegov glas.
Okrene se prema meni i pogleda me s dubokim žaljenjem. Alex na njegovom ramenu zahropće.
-Odvesti ću ga u sobu-progovori glasnije promuklo. Klimnem. Ustanem, zgrabim sat sa obližnjeg stolića:-Treba ti pomoć?
Odmahne glavom. Zadrži pogled još malo na meni,a zatim se okrene i produži predvorjem do gostinjske sobe.
Pričekam dok ne začujem zatvaranje vratiju i uspnem se na kat. Alexova nespretna gunđanja isprepletala su se s Viktorovim umirujućim glasom.
Meko otapkam do sobe, osjećajući se kao u snu. Legnem na krevet, zaboravivši skinuti haljetak i zagledam se u mjesečinom obasjan strop.

A onda me pogodi stvarnost.

Nisam se mogla oteti dojmu da biti ovako sretan može biti dobar znak. Zatresem glavom. Čini se da sam zbog Viktorove blizine često zaboravljala krajnji cilj. Ipak, neprestano mi je umom sijevao Alexov izraz lica kada sam mu jučer pružila šalicu čaja. Gotovo nečujno je zahvalio, a oči su mu odavale dozu prepredenosti. Činilo mi se da je gotovo htio Viktora učiniti ljubomornim isceniravši intimnu atmosferu. Teška gruda mi se stvori u prsima na tu pomisao.
Ipak, mogla sam shvatiti Suzynu zaluđenost svojim ljubavnikom. Bio je šarmantan, uglađen i dobrog izgleda. Ništa mu nije promicalo i za sve je imao pokoju primjedbu, a bez obzira na sve, činilo se da istinski voli svog starijeg brata. Zasmeta mi taj zaključak. Više sam voljela o njemu razmišljati kao o bezdušnoj zvijeri.
Zaklopim korice Faulknerova romana, a zvuk odzvoni praznim salonom. Zagledam u se u mutno sivilo kroz prozor. Svjetlo uličnih svjetiljki davalo je kapima kiše zlaćanu boju. Posegnem prema polici nasuprot sebe i dograbim još jednu knjigu, ovaj put Byronovu zbirku poema. Odložim je pokraj Cervantesa.
Koristila sam Viktorovu gostoljubivost već više od mjesec dana. Najmanje što sam mogla učiniti jest ponuditi svoje skromne usluge domaćinstvu. Dohvatim krpicu i obrišem rub Márquezovih korica.
Vrata se iza mene otvore i proviri Richardova glava.
-Mademoiselle, telefon. Gospođica Klara-značajno me pogleda s visoko podignutim obrvama. Ustanem s poda i protresem suknju otresajući nevidljivu prašinu. Odem u predvorje i prislonim slušalicu na uho.
-Molim?
-Fiona Rossenberg!-gotovo odmah odmaknem slušalicu.
-Mislim da te nisu čuli u Kini-pripomenem nakon otrpljenog šoka.
-Dobro ti znaš zašto. Ne mogu vjerovati da si mi tako izmakla-ljutnja i tuga isprepletale su se u njenom glasu.
-Klara, nije mi ugodno što sam uopće tu-pogledom prošećem više nego ugodnim predvorjem. Ne mogu im još i visiti na telefonu. Ipak, drago mi je što te čujem.
-I meni. Samo…nije fer. Gospodin Savršeni ima te 24h dnevno-zagrcnem se-a ja te ne čujem niti vidim. Već gotovo mjesec dana!!
-Ako ti išta znači, gotovo ni ne vidim Viktora. Radi većinu vremena.
-Čujem li ja to čežnju u tvom glasu, Fi?Ne mogu vjerovati! Gospođica Fina se zatreskala!!
-Nisam!-odrješito odbacim.
-Oh,ma daj! Prati malo kome lažeš-nasmiješim se.
-Nisam, Klara. Nisam. On je jako drag i ljubazan, ali…to je sve-zaklopim oči na svoju laž.
-Ah,no, dobro. Kako ti kažeš-nisam ju uvjerila.
-Jesi li pronašla stan?
-Da!Pa upravo te zovem iz njega. Nalazi se na Genuvineu. Mali je,ali prekrasan. Nisam mogla odoljeti. Nadam se da ćeš poći sa mnom u kupovinu namještaja?
-Ne moraš ni pitati. Naravno. Samo reci vrijeme i ondje sam.
-Što kažeš na sljedeći tjedan?Ovaj još moram riješiti neke papire,a onda je samo moj!
Nasmijem se njenom entuzijazmu.
-Sljedeći tjedan, onda.
-No,da. Inače,kako je tebi tamo?
-Prelijepo, Klara. Istina, većinu dana sam sama. Ali sada sam se zaokupila slaganjem knjiga pa mi to lijepo upotpuni dan. Ne bi vjerovala koliko knjiga ima! Ponekad mi se čini kao da je kupio cijelu knjižnicu.-zahihoćem.
-A on? Kakav je on?
-Klara-izgovorim njeno ime kako upozorenje.
-Fi, ako mi ne kažeš nešto, umrijeti ću. Ili još bolje, dolepršati ću tamo do tebe i sama snimiti situaciju-nasmijemo se kada se na ulaznim vratima pojavi Viktor, sav pokisao. Skine baloner i odloži ga na pokrajnju vješalicu. Opazim šepanje u njegovom hodu.
-Klara, moram sada ići. Nazvati ću te-žurno poklopim slušalicu i odem za Viktorom u salon. Stajao je sagnut nad stolić s pićem i nalijevao si konjak, okrenut mi leđima.
-Viktore, što je bilo?-zabrinem se kada ne odgovori. Koraknem prema njemu kada me presiječe njegov glas:
-Pozovi Richarda, molim te.
Prođu me trnci zebnje, ali se okrenem i odem pozvati Richarda. Tren kasnije vratim se s njim. Viktor je sada sjedio na divanu držeći praznu čašu u rukama. Lagano se tresla. Richard uđe unutra, a ja ostanem stajati na dovratku. Nagne se nad njim u savršenom poklonu i ostane tako lebdjeti u zraku par sekundi, a onda krene prema meni. Pomislim da mi nešto želi reći i nagnem se naprijed, ali umjesto toga pogleda me s ispričavanjem i zatvori mi vrata pred nosom.
-Oh.
Šok mi je protresao tijelo. Zaboli me nešto ispod rebra na spoznaju da sam isključena. Glas prodrma moj svijet. Nemaš prava polagati brigu.
Istina, nismo toliko prisni da bi osjećao potrebu za mojim prisustvom, ali…Boljelo je.
Uzdahnem. Shvatim da tada nema ni razloga stajati poput mame patke pokraj vratiju pa odem do svoje sobe. Osvrnem se po njoj i shvatim. Ni ona nije moja. Težak kamen se smjesti na mojim prsima.Nemam prava.

Što to radim??

Prijeđem prstom preko onih istih malih bisera na srebrnom češljiću kojeg sam nosila prve večeri. Bolno me trzne u utrobi kada se prisjetim kako je završila. Brzo ga ubacim u malu kutijicu želeći ukloniti i taj podsjetnik na tjedne provedene ovdje. Uzmem pohabanu kutijicu u ruke i pažljivo je smjestim u kofer. Posegnem za majicom pokraj njega, složim je sporim pokretima i spustim pokraj već spakiranih suknji. Načas zatvorim oči i pokušam otjerati naviranje nostalgije. Ne odugovlači. Podignem glavu, izbacim ramena i pogledam u novi dan. Mogu ja to.
Trznem se na kucanje iza sebe. Zaprepašteno shvatim da nisam čula odzvanjanje koraka.
- Mademoiselle Rossenberg, stigao je-gledala sam preobrazbu na njegovom licu dok je još govorio. Uobičajeni ljubazni izraz zamijenio je izraz shvaćanja i blage čežnje.
Klimnem-Hvala, Richarde.
-Idete nekamo? Odmah se posrami.
-Oprostite, ne tiče me se.
Lagano se osmijehnem. –Ne brinite. I da, idem.
-Ako smijem pripomenuti, gospodin neće biti zadovoljan.
Slegnem ramenima, a on se na to samo nakloni:-Pronaći ćete ga u vrtu-i nestane.
Priđem prozoru i odmaknem tešku zavjesu. Šetao je među ružama. Prstom iscrtam njegovu siluetu na prozoru. Dopustim si to. Ovaj zadnji put. Okrenem se od prozora i posložim još odjeće u kovčeg, skupljajući snagu. Krenem skinuti odjeću sa vješalica i shvatim da nema jedne haljine. Brzim koracima odem do predvorja. Opazim sjenu u lijevom kutu i upitam, ne gledajući ga pozorno: -Richarde, jeste li vidjeli moju haljinu? Onu boje breskve?
Okrenem se na dnu stepenica prema njemu i susretnem sive prodorne oči. Ledeni trnci probodu me duž tijela. Osjetim prženje križića na prsima. Bio je to on. Na slici je imao kraću kosu i bio je ležernije odjeven, ali bio je to on. Te oči se ne zaboravljaju. Shvatim da sam zaboravila disati.
-Oprostite-promucam nespretno-mislila sa…
-U redu je. Gospođice Rossenberg?-pomno me pogleda.
-Da, to sam ja. Kako znate?-spustim ruke sa struka opominjući se. Prijateljski stav. Nemoj se zaboraviti.-Vic mi je pričao o Vama-progovori kroz smijeh. Na tren ga pogledam s neshvaćanjem.
-Oh, mislite Viktor. Da-potrudim se nasmiješiti. Shvatim da još uvijek ima kaput na sebi, a da se lijenim pokretima poigrava šeširom u rukama. Zastraši me ta nehajnost.
-Dopustite mi da Vam uzmem kaput-pružim ruku prema njemu.
-Ne, ne. Prilično mi se žuri. Uostalom, ne biste se trebali zamarati takvim stvarima.
Nisam znala kako shvatiti tu zadnja primjedbu.
-Čini mi se da Vic o meni nije posebno pričao-zvonak glas se proširi predvorjem.
-Ne, nije.
-Mogu to shvatiti. Alex Christy-pruži ruku prema meni. Pogledam je s oklijevanjem, a onda je polako položim na njegov dlan. Prinese je usnama i pozorno gledajući me, prisloni usne na nju. U tom trenu Viktor uleti u predvorje. Namršti se na zatečen prizor.
-No, dakle. Fiona, vidim da moj brat nije gubio vrijeme-nasmije se. Sjećanje na prethodnu noć u potpunosti je isparilo iz mog uma. Potražim utočište u Viktorovoj pojavi. Pored njega, Alex Christy izgledao je kao kobna prijetnja.
-Uđimo u salon, hoćemo li?-Viktor galantno pokaže sebi s desna.
-Ovaj, mislim da ću vas ostaviti nasamo. Zapravo tražim Richarda.
Viktor me upitno pogleda,ali samo nastavim gledati u njega tražeći dopuštenje.-U redu. Naravno. Ali svakako nam se pridruži kasnije.
Osmjehnem se.-Naravno.
Okrenem im leđa i uputim se prema kuhinji. Isprati me slava smijeha.
-Richarde?
Pojavi se iz ostave.-Da, mademoiselle Rossenberg?
-Jeste li vidjeli haljinu boje breskve što je visjela u mom ormaru?
-O,da. Ujutro je poslana na kemijsko čišćenje-lice mu se zgrči od brige.-Da pošaljem po nju?
-Ne hvala, Richarde. Neće biti potrebno-osmjehnem mu se i na peti se okrenem na izlazu iz kuhinje.-Čini se da ostajem.

Ljuta sam. Opet. Kao da je to nešto čudno. Ali ova ljutnja nije svježa. Ona nije nova. Drži svoj žar godinicu ili dvije.
Ljuta sam jer….
Vjerujem da čovjek mora ispuniti sve svoje mogućnosti. Ljuta sam jer te mogućnosti treba početi trenirati odmalena.
I zato, sada,sa 17 godina gledam unatrag, sva jadna. I ne vidim ništa. Prokletstvo, uvidjeli su da imam neke kvalitete-zašto ih nisu dali isklesati? Zašto nisu barem probali? Da, u redu. Možda je bilo sveukupno tri mlaka pokušaja. Ali ja sam svejedno ljuta.
Sa četrnaest godina sam bila odlučila(nadobudno)da sve što imam moram izglancati, ugladiti, izbrusiti do savršenstva. Sve svoje vrline, sposobnosti, ikakve nade. A ja ih nemam.

Nemam se prava ljutiti na njih,ali ja svejedno osjećam taj jad. Desestljeće(!!!!!!!)je prošlo, a ja gotovo ništa nisam uradila od sebe. Zašto me nisu gurnuli nekamo? Prije dvije godine izjavila sam da bih voljela učiti svirati gitaru. Jadan pokušaj,ali pokazao se preskup. Moj san pao je u vodu. Sada se razvila neizmjerna ljubav prema klaviru. A svi znamo…to se uči od djetinjstva. Imala sam sedam. Bože,nisam imala ništa u glavi. A oni su očekivali samo da im priđem sa listom zahtjeva vještina koje bih voljela učiti.Možda nisu imali mogućnosti ostvariti ih, naposljetku, bilo je to netom nakon završetka rata. Ali nikad mi to nisu naveli kao razlog.

Ljuta sam, a nemam razloga. Sa četrnaest,kada sam bila tako nadobudna, poslali su me na tečaj jezika. Nije ni bitno kojeg,ali nakon tri godine,pokazalo se besmislenim jer nitko od moje grupe,a ni ja,nismo poznavali jezik. Poznavali smo profesoričin privatni život,to da.
Tako da ipak ne mogu im reći da nisu ništa napravili od mene. Tj,probali utažiti moju žeđ za boljim,višim. Ali k vragu,pa zar me nisu mogli poslati na neku aktivnost?Neki sport koji bi očeličio moj duh dok sam još malena?Nešto.
Nemam ih prava kriviti. Sebe mogu,ipak sam to ja,ne mogu mi drugi reći mogu li to ili ne.
Ali sad sam tako jadna. Ne kažem da sam imala neke mogućnosti. Ali možda bih barem danas znala reći što želim od života. Sve je relativno. I prošlo je. Ali suze se ipak vraćaju. A tuga postaje jača. Jer ni sada ne pokušavam zaraditi neko iskustvo života vrijedno. Jadna sam. Tužna sam. I sada osjećam suze u očima. Magle mi slova. Ja sam još samo jedna jedinka blata na Božjoj cipeli.

Trebao bi mi biti mrzak. Ali njemu kao da se nazirao slomljen čovjek. Nisam to uspijevala ignorirati. Milijun puta na dan sumnjala bih u taj privid, ali isto toliko puta bi mi se sumnje obijale u glavu. Zbog toga sam se budila noćima u znoju i zamjerala mu to, a drugi tren već mrzila što je to uopće spalo na mene. Slamala sam se,a krivnja je postajala sve veća. I more su time bivale strašnije. Bojala sam se leći u krevet.
.....
Zašto?Zašto?Zašto?-vapaji su odjekivali maglovitom šumom dok sam mahnito trčala. Spavaćica mi se prilijepila za bedra, a grane su me lamatale po licu.
Zašto,sestrice?Zašto?-osjećala sam je. Blizu. U grlu mi je bujao vrisak,a ušima bubnjalo. Izvučem snagu iz dna sebe i potrčim dalje. Ne smijem…ne smijem…dopustiti.
Zapnem za deblo i strovalim se. Podignem se rukama, žestoko udišući. Posrnem na mokrom lišću i nešto me primi za gležanj. Ote mi se jecaj. Ne!Ne smijem dopustiti!
Zašto?-vapaj se čini daljim i kamen mi na prsima olakša. No stravični strah me proganjao i ja nisam prestajala trčati.Izađem na čistinu i gotovo prijeđem preko ruba litice.
Zašto?-osjetim hladan dah na vratu. Protrnem,a meni se učini dražim skočiti nego se okrenuti. No smognem hrabrosti i pogledam je. U plavim trapericama i ljubičastom puloveru. Tako čista,lijepa,mila. Suze mi se nakupe u očima i preliju.
-Zašto?-prošapće tiho.Približim joj se za korak sada tako sretna što je tu. Položim dlanove na njene obraze i nasmiješim joj se. Pomaknem ruke s njenih obraza da je jako zagrlim kako bih istresla tu sreću kada ugledam rupe na licu koje sam ostavila za sobom. Stravičnost prizora osupne me. Mesa je nedostajalo,a zubi su se jasno vidjeli. Obavije me gadan smrad…opaljenog mesa. Pogledam na svoje dlanove i ugledam komadiće kože na njima.
-Zašto?Zašto?-zavapim. Odmaknem se korak unatrag i…padnem.
Obećala si mi.

Padoh o zemlju, a moje tijelo se trzne i probudim se. Uzdisaji su se širili prostorijom.
Prijeđem rukom preko lica i osjetim znoj i suze na usnama. Opet.
Zahropćem. Posegnem u mrak i upalim noćnu lampu. Spustim se natrag na jastuke. Osjećala sam okrutnu oštrinu svoje kose na zatiljku.Obećala si mi.
Oh,Bože. Zaista jesam.
-Arghhh-zgrabim plahtu među prste i čvrsto stisnem. -Zašto,Suzy?Zašto mi ovo činiš?-s mukom sam istisnula kroz usta. Zgrabim jastuk i počnem udarati njime o šipku uz krevet.
-Argh,zašto???-prosikćem.
Uspuhana klonem na krevet i pogledam na sat.
Petnaest do tri.
Prođem rukom kroz kosu i podignuvši glavu, na tren ugledam u zrcalu zajapureno lice i razbrušenu kosu. Srce mi je divlje kucalo. Ruke su mi bile zgrčene i lagano su titrale. Potreba u meni još uvijek je gorjela. Pođem prema vratima balkona i otvorim ih. Zapuhne me svjež zrak,a hladnoća mi razbistri misli. Naslonim se na kamenu ogradu i udahnem par puta dok sam slušala kako mi se otkucaji usporavaju.
Ne možeš tako. NE možeš. Odupri se-govorio mi je glas. Povučem ruke s kamena i vratim se unutra. Ogrnem se laganim haljetkom, oprezno otvorim vrata kako njihova škripa ne bi probudila i sitnim koracima krenem u kuhinju.
Zastala sam na njenim vratima. Visok strop sada je stvarno pomalo jezivu atmosferu, a narančasti zidovi samo pod svjetlom Mjesečine nisu izgledali onako veselo i ugodno kao što su se činili danju.
Prestani-ukorim se. Otvorim hladnjak i uzmem vrč s vodom. Naslijepo polovim čašu i natočim. Nagnem se na ormarić i nastavim polako gutati. Umirivalo me prelijevanje hladne tekućine. Zgrčim se na pomisao o snu kada začujem šušanja u salonu. Zamrznem se. Viktor se pojavi na vratima. Nije me odmah razabrao i ja sam uzela taj tren da ga bolje promotrim. Pod Mjesečinom crte njegova lica izgledale su isklesane kao u grčkih kipova. Tvrde usne, čvrsta vilica, simetrične jagodice, visoko čelo i dug nos činile su ga gotovo nezemaljskim. To me natjera na lagani uzdah,a on to opazi.
-Fiona?-krene rukom prema svjetlu.
-Nemoj paliti svjetla!-posegnem rukom prema njegovoj.
-U redu-promrmlja pomalo uvijeno.
-Nisam te valjda probudila?
.Ne,nisi-opazim da na sebi ima traperice i majicu. To me podsjeti na moju oskudnost pa nesvjesno stegnem remen oko struka. Zaustavi mu se pogled na mojim rukama. Otpustim remen iz ruku i povučem ih iza sebe. Osjećala sam kao da vidi u mene kada me je promatrao na taj način.
-Ovaj,hm..hoćeš nešto popiti?Da ti napravim nešto za jesti?
-Što ti piješ?-pogleda u bistru tekućinu u mojoj ruci.
-Vodu-izbacim,a on se osmjehne.Može i meni,onda.
Posjedne se za pult dok sam lijevala vodu u drugu čašu. Okrenem se i shvatim da je sjeo u sjenu i da ga gotovo ne vidim. Ali da on mene sasvim dobro vidi.
-Izvoli-gurnem čašu prema njemu.
Klimne.Hvala.-Otpije veliki gutljaj.
Poskočim kada se vrata iza njegovih leđa otvore,a hladan me zrak obavije. Sva se naježim. Projurim kraj njega i zaključam ih, zadržavši u umu miris duhana, metvice i njegove kolonjske. Prestani!-strujalo je mojim tijelom. Ništa ti ne znači.Sjednem na drugu stranu pulta nasuprot njega.
Shvatim da pilji. Negodovanje mi se odrazi na licu.-Što je?
Osmjehne se. Kosa ti izgleda srebrna.
-Oh-prošuštim dodirujući je lagano.
Nagne se preko stola i oslobodi mi jedan uvojak. Omota ga oko prsta,a meni počne zvoniti u glavi od njegove blizine. Zaklopim oči i pokušam se pretvarati da nije tu. Njegova ruka potegne uvojak:-Hej,spavaš?-osjećala sam osmijeh u njegovom glasu.
Primirim disanje i otvorim oči:-Ne.
Gotovo padnem unatrag kada me susretnu njegove oči na manje od deset centimetara. Ostavi mi uvojak, a prstom mi prijeđe preko vrata. Zadrhtim,a on se samo osmjehne. Palcem mi protrlja usnu. Zatrepćem. Nagne se još naprijed i prisloni mi usne na obraz. Malo se odmakne i prisloni ih na drugi. Spusti ih na moju bradu. Još jedan. Uzmaknem unatrag kada me svlada šok i on samo okrzne moje usne svojima. Osjećala sam kako mi svi živci u tijelu živo trepere.
Spustim glavu,tupo piljeći u svoje krilo. Stajao je nagnut tako ispred mene još par sekundi,a onda se vrati na svoju stranu pulta. Začujem škljocaj,a zatim osjetim i miris cigareta. Zakašljem i prekinem neugodom nabijen muk.
Ustanem,a na vratima se okrenem prema njemu. Piljio je u udaljenu točku ispred sebe dok se dim cigarete izvijao iznad njega poput kakve spodobe.Zazebe me nešto u grudima.
-Žao mi je-prošapćem i pojurim na kat prije nego sam čula odgovor. Uletim u svoju sobu, zgrabim kovertu ispod madraca i izvučem nakit. Bljeskao se na Mjesečini. Otkopčam ga i stavim oko vrata. Lagano me zapeče mjesto na kojem me dotakao mali križić. Stavim ga unutar spavaćice i osjetim njegovo klaćenje među grudima. Prislonim ruku na njega. Podsjeti me. Podsjeti me.

-Ne trebam te više.
Na licu mu se oslikavao šok. Počnem nervozno pucketati prstima.
-No, da,dobro. Idem ja.
-Zašto?-pogledam ga. Cijelo lice mu se zgužvalo,a obrve nadvile nad oči. Prelijetao je očima moje licem.
-Nemam ti više što reći.
-Pa čekaj malo-pojavila mu se crta na čelu. Loš znak. Ne možeš samo tako doći i odfikariti me.
Nasmijem se poskrivećki. Okrenem glavu prema njemu pribravši se:-Upravo jesam.
Poželim mu isplaziti jezik. Razmišljala sam sinoć koliko mu toga želim reći,koliko mu toga želim sasuti u lice. Željela sam ga smlaviti. A onda sam shvatila..Više nema straha.
Jedan kuta usana mi se podigne na to. Gotovo sam mogla vidjeti oblačić s upitnikom iznad njegove glave. Ovrnem šal oko vrata, namjestim ga i posegnem rukom prema vratima.
-Ne!-čvrsto me primi za zglob i povuče k sebi. Vilica mu se ukrutila,a u očima se još uvijek naziralo neshvaćanje, zakriveno…bijesom. Po prvi put,uhvati me strah.
-Davide,pusti me-pokušam odglumiti hrabrost,no pobjegne mi jedan drhtaj. Nadala sam se da nije primijetio. Pojača stisak na mojoj ruci. Drugom me primi za čeljust i okrene mi glavu prema njemu.
-Ne možeš to činiti-svaku riječ je posebno naglasio. Pokušam otrgnuti ruku no on je samo jače primi.
-Davide,pusti me!-procijedim kroz zube sada više ljuta, nego ustrašena.
-Boli me to!
-Ne bih rekao da ti je prije smetalo-procijedi i pritisne usne na kut mojih usana tako jako da sam pomislila da će mi ostati modrica. Počnem se divlje otimati, ali uspio mi je pribiti zglob uz zglob. Podignem koljeno i nespretno ga udarim u cjevanicu. Odmakne se od mene i nasmije. Zlobno. Sagne natrag glavu i potraži mi usne, ali ovaj put uzmaknem i u potpunosti promaši moje lice. Smete ga to i malo otpusti stisak. Izmotam ruke i proletim malim hodnikom,osjećajući kako me hvata njegova ruka za vrat. Sagnem se i promaši.Otvorim prva vrata pred sobom i uletim unutra jednim dugim korakom. Počnem zatvarati vrata kada vrh njegovog cipele zapriječi put. Izvučem svu snagu iz sebe i uprem nogama o obližnji stol. Počne divlje udarati o vrata, a moji otkucaji srca pratili su ga u ritmu. Makne cipelu,a ja brzo zaokrenem ključ i poletim preko prostorije. Kroz prozor ugledam vatrogasne stube te se u sekundi nađem ispred njega mučeći se sa zahrđalom bravom. Ruke su mi se tresle i nikako nisu mogle pogoditi čunjić. Činilo se kao vječnost dok sam ih otvorila. Brzo se uspnem kroz prozor,a vjetar mi zanese kosu u lice. Koraci su mi glasno odzvanjali željezom. Na dnu, uvučem zrak u pluća i zavrti mi se u glavi od olakšanja što me nije čuo. Otrčim niz uličicu i izađem na glavnu cestu. Podignem ruku kada ga ugledam ispred glavnog ulaza zgrade. Još me nije ugledao. Žuti taksi zaustavio se ispred mene kada sam ugledala prepoznavanje na njegovom mračnom licu. Brzo se utrpam u auto.
-Brzo, molim Vas, molim Vas!
-U redu, gospođice-umirujuće mi odvrati taksist dok mi se panika penjala plućima.Bio je na četiri metara udaljen kada je taksist nagazio tako jako da sam skoro udarila u sjedalo ispred sebe. Pogledam kroz zadnji prozor. Cijelo lice mu je bilo u grču,a pesnice je neprestano skupljao i širio. Kao da želi nekoga dohvatiti. Odvratim pogled. Taksisit me promatrao u retrovizoru.
-Ste dobro,gospođice?Jako se blijedi. Ako trebate povraćati, recite mi na vrijeme.
-Ne.Ne,dobro mi je sada. Dobro mi je.
Osjećala sam srce kako glasno odbija otkucaje. Smiri se.Smiri se. Udahnem.
-Vozite u Malprrieyevu Ul. 48, molim Vas.




Zašto sam ovo napisala?Zato jer bih voljela da je tako. Jer tada bih ga mogla nazvati idiotom s punim pravom. Mogla bih se okrenuti prošlosti i samo misliti kako sam pogriješila što sam bila s njime. Imala bih ga razloga mrziti.

U stvarnom životu, preuveličavam njegove ''grijehe'',provociram ga i podbadam kako bih vidjela koliko može izdržati. A onda me čudi njegova reakcija i zgražam se. Mrzim ga jer je povrijedio moju taštinu. Nazivam ga debilom. Istina je da tražim razloge za odljubljivanje i stoga si namještam sudbinu nesreće. I tome se onda čudim.
A vrijeđam ga jedino zato da umanjim vlastiti debilizam.I zato jer, u stvarnom životu, ne mogu reći da je nužno zlo. I zbog toga ga želim još više mrziti.

Kako se usuđuje?
Kako se to gadno, malo stvorenje usudi zvati me?
Smrdljivi, gnjili crv.
Prepotentni, egocentrični gad.
Ah, kako je samo mogao?
Otkud mu drskosti?
Ljuta sam.
Bijesna.
Želim rasturiti sve pred sobom.
Želim mu odvaliti tu šuplju glavu i gledati je kako nestaje u daljini.
Želim mu se pakosno smijati.
Želim ga trgati zubima.
Želim gledati nevjericu na tom glupom, glupom licu dok to činim.
Želim mu zabiti nokte tako duboko među žile da se kudi što je to ikad poželio.
Želim mu iskopati te plavi oči iz duplji neka cijeli svijet uvidi njegovu preprednost.


Ali ne.
Držati ću se hladno i suzdržano. Prolaziti mimo njega kao da ga nema. Gledati kroza njega. Praviti se da ne čujem. Kao što sam to činila zadnjih dana. Kao što je on to činio posljednjih dana.

Ali kreten je morao zvati. Morao je. I upropastiti sve. Jer moj glas je tada prenio samo mržnju. Nestalo je ravnodušnosti i hladnoće, čulo se samo pucketanje bijesa.
Gnjida.
Učinio je rupu u mom nastojanju.
Nije bitno ni to što nije zvao zbog mene same. Bitno je u tome što ja kipim u sebi i on to zna.
A to me čini slabom. Ranjivom.

Oh,ne znam ti više što izdijeliti. Samo odjebi više. Ti znaš što to znači.

Neka mi se bubnjići raspuknu pod treštom glazbe
Neka! sve da ne čujem tvoje krute riječi
Što mi svakog puta srce grabi
Neka mi zabiju prste u oči
Neka! sve da te više ne vidim
Da ne vidim taj tvoj mlaki pogled
Što kroz mene jalovo prolazi
Neka mi kožu žeravicom pospu
Samo da više ne osjećam tvoju blizinu
Da prikriju tragove koje si nanio svojim dodirima
Udari me tom boksačkom rukavicom u lice
Nek' mi opali nos, nek' mi krv poteče
Obrisati je nikad neću samo da ne osjećam više miris tvoj
Udari mi glavom o beton
Neka boli jako,neka krv šiklja
Nek' mi izbriše sva sjećanja
Da iscijedim te iz kože i pošaljem drugoj
Samo jedno obećanje održi
Da dopustit nećeš da krv se ispere sa tebe
Uvijek sa sobom nosi je
Da podsjeća te na naše glupe trenutke
Neka muče te, neka razapnu te
Briga nije me
Samo ne zaboravi me

Cijeli život pratimo pravila, protokole, tradiciju, norme, zakone. Ništa nije posve naše, sve nam može biti oduzeto. Naš život organiziran je do tančina. Obavezni smo pohađati školu, moramo pronalaziti posao i zarađivati za taj savršeno ustrojen život. Dobivamo djecu, odgajamo ih i ne napuštamo jer je to ono što dobro roditelji rade. Plaćamo račune, čistimo stanove.
Radimo stvari na određen način jer je tako nalagano. Vjerujemo jer moramo. Vjerujemo u bolje sutra?
A što kada nam to sutra zakuca na vrata? Što kada dolazi red na naše želje, na ostvarenje snova?A pritom ne nađemo ništa na kraju duge?

Ne mogu tvrditi da je ovo taj slučaj, ali imam slobodu protumačiti ga na svoj način.


Umirovljena žena iz Beograda protekli je vikend čekićem sama sebi zakucala čavao u prsa, a zatim u glavu. Liječnici su izvadili dva čavla dugačka 10 centimetara i spasili joj život. Umirovljena žena, koja je imala psihičkih problema i pokušala je samoubojstvo, oporavlja se od teških ozljeda.
Nesvakodnevni pokušaj samoubojstva dogodio se proteklog vikenda u jednom beogradskom naselju. Susjedi nesretne žene stare oko 60 godina pozvali su Hitnu pomoć.
'Ekipa Hitne pomoći brzo je došla i šokirala se kada su ugledali ženu koja leži na podu s čavlima u prsima i glavi. Pored nje je bio čekić kojim je u sebe zakucala čavle dužine deset centimetara. Najprije si je zabila čavao u grudi, koji joj, na sreću, nije oštetio srce. Onda si je zakucala čekić u glavu i pala u nesvijest', priča jedan od susjeda koji dodaje da je žena živjela sama te da je imala psihičkih problema, ali nitko nije očekivao ovakav pokušaj samoubojstva.
'Dnevno Hitnom službom prođe i 800 pacijenata s raznim ozljedama, ali ovo još nismo vidjeli. U operacijsku salu unijeli smo ženu s dva čavla u tijelu. Izvadili smo čavle, žena je u teškom stanju, ali je izvan životne opasnosti', izjavio je izvor iz Urgentnog centra.
'Oba čavla su dužine 10 centimetara i da je pogodila srce, ne bi bilo šanse da je spasimo. Uspjeli smo bez većeg krvarenja izvaditi čavle i spriječiti najgore. Ona će kod nas ostati na oporavku dok ne prođe opasnost da se rana inficira i da dođe do trovanja', dodao je izvor.


Kakvo li je to objašnjenje-imala je psihičkih problema? Ružnije rečeno, govore da je luda.
Zar ljudi ne mogu shvatiti koliko je bola,patnje,hrabrosti potrebno da bi se odlučilo na takav podvig? Svi samoubojice živo su svjesni što ostavljaju za sobom. Takve misli ne samo da ih guraju niz liticu, potencijalni samoubojice sami počinju trčati prema rubu. Nije da ima smisla ostati ondje gdje ne ''pripadaju''. Pa zašto ne bi?I ne usudite mi se reći kako je to besmisleno i glupo. Mi smo ti koji smo (dijelom barem,priznajte!)stvorili te potencijalne samoubojice, izopćivši ih iz svog društva.

No,ono na što se valja usmjeriti je njeno oživljavanje. Nisu to trebali učiniti. Očito je da je žena htjela otići s ovog svijeta,ali oni su stavili natpis zabranjeno. Najlakše je reći: -Ah,ona je luda. Ne može odgovarati za sebe.
Ma,naklapanja!Pusta naklapanja!
Pa zar više ni sebe ne posjedujemo? Zar i za naš život sada odlučuju?Nije li to grozno?ODUZELI SU NAM PRIMARNO PRAVO ČOVJEKA!
Pa što će ta jadna žena misliti ako se probudi? Hoće li zahvaljivati doktorima što su joj odgodili smrt? Zaboga,žena si je zabila čavle duge deset centimetara u srce i um!Pa ne govori li to nešto? U srce i um!!!U sama središta,vitalna središta našeg postojanja!!

Ne mogu to ni zamisliti,ali…Bože,ja bih se osjećala kao budala,budala koju vrte kako se njima sviđa da me zadesila ista sudbina kao i nju.
Pa, nije li pravilo da se pomaže onome koji je pomoć zatražio? I zar su se sada sjetili? Njeni susjedi su svi bili upoznati s njenim ''psihičkim problemima''. Pa zašto nisu nešto poduzeli? Gamad i kukavice, svi mi!
I žena potraži spasenje, donese završnu odluku o svom životu,a tada je doktori uzdignu iz mrtvih i vrate je natrag u svijet bezobzirnosti,nemara i nezainteresiranosti. Ako se žena vrati kući, neće li je svi izbjegivati? Neće li piljiti u nju kroz prozore samo kako bi provjerili je li još živa?Nemojte mi reći da će se osjećati voljeno i sigurno. Osjećati će se izigrano. Osjećati će se poput životinjice u čeličnom kavezu kojoj je rečeno da se smješka kako bi se pokazalo da je sada sve u redu. Zaboga,da je bila sretna, ne bi pribjegla čavlima!!Zašto bi nekoliko tjedana činilo razliku?

I recite mi,je li njeno oživljavanje bilo humano? Osim što je bilo dobro za susjede jer su skinuli kamen sa srca—jer,naravno,pa barem su pokušali,ne?
Bože,zamislite si takav način provođenja ostatka života….

Užasno je sve to. Više ni ne odgovaramo a sebe, za svoje želje. Jer otići sa ovog svijeta nije na listi prihvatljivih želja.
Ma jebite se!Jebite se vi koji se te donesli na snagu svete zakone!! Poželim si zabiti nešto među žile samo vama u inat!

Usnut ću svoj san
Zaplesati u bolu
Slaviti svoju patnju
Srcem plakati u tami

Vratit ću se domu svom
Zvijezda s očiju strte
Izgubljena u nehaju
Grcati nad sudbinom

Sreća bit će pojam
Što ga rado brišem
Neki dalji cilj
Da se duša griješi

Utkat svaku nit će
zlobna graja nova
U me duha upornika,reći će:
Neću dati sebe nikom više!

Izgubila sam nade. Potonule su sve iluzije o meni samoj. Tužna i mlaka, slomljena i jadna.

Guše me saznanja. O meni samoj.

Sreća mi ne stoji.

Bol,to je mjesto koje znam. U njemu nalazim objašnjenja za svoj jadan život. To je moj mali svijet…uzak,širok,mrzak,voljen,hladan. Ni s kim ga ne dijelim. Samo sebe vrijeđam i mlatim ne mareći. Moja savjest ostaje neokaljana. To je moj mali neprobojni svijet varke.

Sreća mi ne priliči.

Izvlači ono najgore u meni. Raskrinka moju sebičnost, egocentričnost, okrutnost, zlobu,izvještačenost,manipulativnost. Kada je sreća ovdje, u meni-moje ja misli da se više ne mora suzdržavati. Misli da ne mora biti pribrano, da može sve što hoće. Poigrava se, prska i brčka. Svoju sreću želi podijeliti sa svima. Tada moj svijet ne obuhvaća samo mene, zagrli i osobe srce mi dragu. Poistovjećuje se s osobom. Misli da će podnijeti sva tretiranja kao što sam to i sama mogla. Nehumanost, vrijeđanje, krvoločnost,ogorčenost. Misli da će me prihvatiti takvu.

Ja sam zvijer. Zaboravila sam na tuđe emocije,sve je samo ja,ja,ja,ja,ja,ja,ja,ja…i ja. Ne mislim da druge nešto smeta, da nekog nešto boli, da drugi imaju želje, da drugi imaju svoj mali svijet.

Jesenje odluke(iliti ga preuranjene novogodišnje)

-budi pribrana
-smiri se
-šuti
-slušaj
-ne prenagljuj
-ne melji
-ne otkrivaj
-distanciraj
-kalkuliraj(iako, u kolikoj je to mjeri dobro?)
-razmišljaj o drugima
-ne misli samo na sebe
-odreci se kompjutera-neka bude tri sata na dan
-razmišljaj!!!
-ne govori nikome
-održi blog-svoju ispovjedaonicu
-zatvori se u svoj mali svijet
-ne puštaj nikog unutra
-ne mrzi
-ne preziri
-budi ravnodušna
-budi neutralna
-budi objektivna
-ne kritiziraj
-ne pjevuši
-ne skakući
-ne šetaj
-ne gnjavi
-ne mari
-uči
-uči
-uči
-ne prijateljuj
-ne veži se
-govori sa sobom
-odluči što je najbolje
-ne oslanjaj se
-podnosi
-pregrizi jezik
-zauzdaj sud
-neka ti bude svejedno
-gutaj
-pobij
-ranjavaj
-mrzi
-živi
-ne osjećaj se potpuno
-ne osjećaj se dobro
-pamti prošlo
-ne prenemaži se
-ne uvaljuj
-čekaj
-pazi
-poštuj
-budi tiha
-obuzdaj se
-nemaj potreba
-budi snažna
-budi tvrdokorna
….pobijedi sebe…


Povrati se u Bol, drugim riječima. Ne mogu opisati koliko mi je to falilo.

Utoni u zavaravanje. Koji čovjek zaista želi znati sve o sebi?Nek sreća postane tabu. Neka bude zaboravljena.


Iskoračila sam iz sjena.
Zrake Sunčeve tada od mene učiniše prah.

Zlatni lančić s malim okrhnulim križićem savršeno se uklopio među moje prste. Oči su mi pozorno pratile njegovo lelujanje zrakom. Naslonim se na lakat, a tijelo mi gotovo propadne u procijep između madraca. Približim križić usnama i poljubim njegovu hladnoću. Začujem lupu vrata na katu niže i brzo posegnem za kovertom na ormariću i spustim lančić u njega,a zatim je metnem ispod madraca.
Pospremim košulju u hlače i rukom potapšam kosu. Okrznem pogledom zrcalo na putu do malog, starinskog stolića u kutu. Otvorim laptop i uključim neki program. Za trenutak začujem kucanje na vratima.
-Izvolite-odgovorim ne okrećući se.
-Mademoiselle Rossenberg, gospodin Vas treba-prepoznam Richardov hrapavi glas.-Reci da ću odmah sići.
Zaklopim kompjuter,još se jednom promotrim u zrcalu i krenem prema salonu. Još uvijek nisam mogla vjerovati da sam se preselila k njemu kada je najavljeno rušenje moje zgrade zbog građenja velikog robnog centra. Bilo je to nešto nepojmljivo u okviru mog starog života. Ali bilo je nužno. Nužnosti traže žrtvu i ja sam ih spremna podnijeti-na tu misao izbacim ramena. Iznenađujućom smirenošću, spustim dlan na mjedenu kvaku i pritisnem prema dolje. U posljednje vrijeme saznala sam mnogo o sebi. A to je, da sve mogu samo ako to dovoljno želim. Ako je glas osvetnika u meni dovoljno glasan.
-Dobar dan, Viktore-moj glas odzvanjao je slatkorječivošću.
-Fiona-osmijeh mu zatitra na licu, ali oči su mu pratile konture mog tijela pod uskim kompletom. Bore su mu se lagano nakupile oko očiju. Nisam si htjela priznati koliko mu to dobro stoji.
-Sjedni-pokaže rukom na onaj isti divan. Okrene se prema kaminu i nastavi gledati u njega. Šutjela sam. Nakon tri tjedna života s njim znala sam da kada nešto želi, izreći će to na svoj način. Čini se da je u svemu bio takav.

myspace layouts

Toliko godina suzdržavanja. Što znači još malo?Otvorim oči i ugledam izbočene žile na rukama koje su grabile rub umivaonika. Podignem glavu, a pogledom uhvatim pribor. Mali pinel za brijanje, kolonjska i češalj. Oprezno podignem kolonjsku i odvrnem poklopac. Još uvijek oklijevajući, prinesem bočicu k nosu. Zadrhtim kada me obavije previše poznat miris bora i kadulje.
Nisi tu da se zaljubiš.
Odložim je natrag i pogledam se u zrcalo. Nekolicina pramenova izvuklo se iz vješto složene frizure,a mali srebrni češljić presijavao se na svjetlu kupaone. Prijeđem nježno prstom preko njegovih malih bisera prisjećajući se kako me je Klara pokušavala oraspoložiti netom prije odlaska.
-Ma, daj! Pa što može biti? Mlad, zgodan, lijep, uglađen-i nasmije se-pun love. Koliko loše može biti?
Zaista, koliko loše?-opomenu me zelene oči u ogledalu. Protrljam si zglob i pokušam ne zamišljati kako čeka s druge strane vratiju.
Cijelu večer bio je krasan. Pravi džentlmen. Izvukao mi je stolicu prije sjedanja, skinuo kaput, otvarao vrata, postigao da mi bude udobno, zapitkivao me je li ovo previše dok sam se ja sramežljivo smješkala, namještao temperaturu zraka prema meni. Štoviše, dobila sam osjećaj da bi i Sunce spriječio da izađe samo da ja to poželim. Nisam to zaslužila. Žestoko je to opvrgnuo.
Ipak…Mislila sam da će biti lako sve to podnijeti.
No, cijelu večer, u meni je sijevao nemir. Lecnula bih se svakog puta kada bi me duže promatrao, žarila kada bi me dotaknuo, drhtala kada bi me zapuhnuo njegov vreli dah.
Podignem jednu ruku u zrak i shvatim da se sva tresem. Nisam mu mogla pogledati u oči nakon što mi je ovlaš dodirnuo bradu. Noge sam bila zgrčila uz šipke stolca kada je moja cipela dodirnula njegovu. Činilo se, zapravo, da sam cijelu večer piljila u sve, samo ne u njega.
-Smiri se, Fiona. Smiri se-promrmljam. Ne znam zašto uvijek radiš toliku zbrku? Nije da ti je čovjek stavio nož pod grlo. Ne moraš ništa što ne želiš-na tu misao pojavi mi se slika njegovih čvrstih ruku oko mene. Pogledam se u zrcalo. Oči su mi izgledale ogromne. Od straha. Od uzbuđenja. Usne su mi bile crvene. Posegnem u torbicu za šminkom kako bih prikrila izdajničku boju. Obrazi su mi isto bili crveni, osjećala sam to čak i ispod slojeva pudera.
-Fi, -sijevne mi Karlin još jednom glavom-ne puštam te van bez toga. To tvoje rumenjenje…Bože,sva krv ti ode samo u obraze. Vjeruj mi, osjećat ćeš se bolje ne brinući koliko si zajapurena. Smijeh mi blago odzvoni prostranom kupaonom.
Trznem se, strahujući da me je možda čuo. Okrenem se prema vratima čekajući da svaki čas uđe. Nakon tridesetak sekundi, shvatim da se to neće dogoditi. Zažalim na čas što je tako fin. Bilo bi možda lakše da je ušao i jednostavno me uzeo ovdje u kupaoni, bez pitanja. Zaklopim oči i duboko udahnem. Psssst-šapnem svom umu. Previše,prejako,samo pre. Prestani,Fi.

myspace layouts

Gadim se sama sebi. Kao da uzmete maramicu s šmrkljima vršcima prstima. Toliko gadna.
Mrzim što se tzv. ljubav uplela u moje misli, što sam ''progledala'', što se smijem, što se trujem. Gadim, gadim,gadim.
Gadim se sama sebi jer sam na putu na postanem poput onih bezglavih curica što po blogovima svoji dragih puštaju po dvadesetak komentara.
Bože, gadim se sama sebi jer dovodim u pitanje svoje odluke. Zato jer bi možda bila spremna promijeniti se da se nekome svidim.
Mrzim što na svaku njegovu riječ moja duša cvate. Mrzim, mrzim, mrzim.

Tko je rekao da je lijepo biti zaljubljen?

Ne mogu podnijeti pomisao da bih mogla postati jedna od onih koja ne može bez te vrste zatreskanosti ili koja bi se ubila da bude s nekime. Mrzim to što mi moj idiotski mozak radi. Zato što preuveličava svaku njegovu riječ, svaki pokret, svaki zagrljaj, svaki osmijeh, svaki dodir, svako strujanje, svaki pogled, svaki poljubac. Mrzim!
Mrzim to jer znam da je to sve samo fiziološki proces, jer je sve to samo životinjski nagon.

Mrzim se zato jer gubim razum, jer mi pamet hlapi. Mrzim, mrzim, mrzim! Upravo zato jer sam bila bez takvih ljubavi moj duh se razvijao, moje misli dubile, moj svijet širio. A sada kao da je netko usisavačem prešao i u trenu usisao sve što je prije postojalo i moj svijet se suzio samo na Njega. I sada se okrećem u tom prokleto skučenom prostoru i gledam gdje su nestale moje ambicije, moja snaga, moji ciljevi. GDJE SAM SE JA IZGUBILA?

Gdje je moja tuga koja mi je tako dobro pristajala? Gdje su suze što su mi milo rane prale?
Gdje je? Gdje su svi?
Gdje su moji stari prijatelji, duhovi moje prošlosti? Gdje su, zašto me više ne gone?

Oh,gadim se samoj sebi jer sam počela biti poput onih koji svoje postove posvećuju samo svojim dragim.
Gadi mi se, gadi, gadi! Ne želim cmoljiti kada me se povrijedi, ne želim biti pod NIČIJIM utjecajem, ne želim da netko ima pristup ploči kontrola mojih emocija, ne želim da se moj svijet vrti oko jedne uzaludne stvari.

free myspace layouts

profile editor

Sada znam. Sretni ljudi ne pišu postove. Nemaju vremena. Ne žele te svoje pahulje sreće rastjerati analiziranjem.
Tužni ljudi, čini se, da. Što s tugom drugo i možeš osim utapati se u njoj? Mržnja, isto tako.

Već dugo vremena nisam se osjećala ovako dobro. Unutar mene raste nešto. Možda neko malo drvce sreće. Drvce koje mi zvijezde utiskuje u oči, priljepljuje smiješak na usne.

Ljubav.

Da.

Zaboravila sam kako te to oduzme kada si zatreskan. Sjećanje, ipak, s godinama blijedi.

Ne znam želim li išta više napisati jer ni ja,kao ni mnogi drugi,ne želim secirati. Želim se prepustiti.
I uživati.

Pokušavajući zaboraviti da je drugo ljudsko biće zaslužno za to.


Cool Graphics


Ne, ipak ne mogu.

Ne polažem vjeru u njegove ruke, ali ih vjerno pratim ne bih li predvidjela pomak.

Ne vjerujem.

Njemu.

Prokletstvo, zašto i bih? Smatram da nije u redu biti s nekim ako nisi uvjeren u njegove/njezine osjećaje. Čemu to vodi, onda?
Da, u redu. Mlada sam, trebala bih se zabavljati i ne toliko zabrinjavati oko sitnih detalja.
E pa, osjećaji su ono što nas čini humanima, ljudima. Ako je i to lažno, što je onda stvarno? Požuda? Želja?
K vragu,nije da sam imala prilike saznati, ali čini se da nikad ne potraje dugo niti je temelj za nastavak veze. Što me dovodi do drugog pitanja-Želim li ja neko ograničenje? Poput veze?
Uvjerenja sam da smo premladi da bi se nekome obvezali. Ali čini se da se to ne odnosi na mene samu. Ipak...Ne mogu se,iskreno, zamisliti u nekoj vezi, s nekim partnerom u ovim godinama. Ne mogu.
Hoće li me to spriječiti?

Možda već i jest.

Touch my skin
Called me yours
And Erase my memories
Close the window of my soul

Blow me to pieces
Don't bother to pick me
If it makes you happy
It doesn't matter,doesn't matter.

I am not the one who you use to be
I am weak, I'm nothing
You took my breath away
Cruelly,you never give it back.

You walked away
Like you don't care
My heart bleed out
And now,i'm just ghost of your past.

Unutrašnje oko svijano je
Nasrtajima mreže paukove
isponova i isponova
dok malo ne postade poput zrnca zlata
nad kim odano ga kliču razne spodobe.
Soka iscijeđenog prelomilo se
I samo nasred crnog polja ostalo.

Muklo je promatralo tminu
I čudi se,ni zvijezda više nije.
U nadi,ručicom sitnom krene travi da vlati primi
I maslačka da njeg žute boje osjeti,
I dok čeka da svjetlost sune u glavu
Stvarnost primi i proždire.

Tko je to čiji se hroptaji ponavljaju,ponavljaju?
Tko je to tko posljednje riječi mrmlje,mrmlje?
To je moje malo srce.

Kosa bi me u potpunosti oplela, komadi kože obavijali bi mi trup, kolac bi bio smješten u žuljevite ruke, blato bi mi golicalo kožu,a znoj rada i odanosti davao bi mi snagu. Moje ruke grlile bi grla, moji zubi kušali kožu, moja savjest ostala netaknuta, moja volja čelična. Moje noge trčale bi poljima, moje butine stapale s trupom konja, krv se blještala na oštrici.

U ovom trenutku, moja želja za preživljavanjem nikada nije bila jača. Bila ona i suluda u ovom današnjem svijetu, ja je tako često osjetim. Prečesto za osobu okruženu tolikom tehnologijom.
Voljela bih se vratiti u srednji vijek samo kako bih okušala tu želju, svoju snagu. Kako bih iskusila čovjekovu iskonsku namjenu.

Životinjsku namjenu.

Zatekla sam se kao buljim u te crvene brojke. I kako mi se čuđenje miješa u sanjalaštvo,priziva me u drugu stvarnost. Tri minute. Tri minute do njegovog rođendana.

Rođendan moje prve ljubavi, ljubavi koja živi još negdje duboko u meni ispod silnih naslaga prašine i smeća, i tinja sitnim ognjem.

Razmišljala sam o drugom. O drugom s kojim se smijem, s kojim se svađam. O drugom zbog kojeg se moje srce zagrije i cijeli mi se život obasja kada je ovdje. A kada nije kraj mene, cijeli moj svijet se smrači i lice mi odaje rastresenost i ćudljivost.

Mislila sam o tome koliko to mrzim. To što moja sreća, moja raspoloženja počela toliko ovisiti o njemu. O tome što je postao Sunce kojem se svakog jutra okrećem. O tome što više ne pripadam sebi. Što više sama nisam zaslužna za svoju energiju, životnu lepršavost, osmijeh na licu.

Tada sam svrnula pogled i ugledala te žareće izdajnice. Izdajnice koje su me podsjetile na gorko-slatku prošlost. Prisjetila sam se njegovih očiju boje karamela. Onog pogleda shvaćanja.

I…

Tamno plavih očiju. Kako me pozivaju na otkrivanje njihovih tajanstva.

Nisam mogla shvatiti kad mi je skliznuo iz uma.

Da li je to zaista tako? Da li jedna velika ljubav može biti zaboravljena drugom? A opet, je li to bila ljubav? Traje li ta privrženost još uvijek jer ta ''ljubav'' nikad nije bila skončana na pravi način?

Zar je tako lako?

Kada sam zaista počela primjećivati drugog, vidjela sam u njemu svoju ''ljubav''. Možda upornošću, možda žarom, ali podsjećao me. Pred očima vrtjele su mi se poznate slike, a srce ispunilo isti osjećaj toplog ushićenja---nisam se mogla otrgnuti osjećaju već viđenog.

Što je to, onda? Da li se to netko gore zeza sa mnom?

Zar je važno?


Ne volim ovaj vjetar u sebi. Ponekad tako drag i mio draška svojim pipcima,ali sada... Tornado. Ruši sve pred sobom, i granice i vrijednosti. Slama.
Proći će, a za sobom će ostaviti tek šaku posrnulog pepela na mom dnu.

Nek' ode sve u zrak! Neka se sve raspusti!!
Živite!
Smijte se sa mnom!
Uživajte!

Pogledajte s prezirom, zgazite petom,
Ignorirajte zakone, grijehe ljubite!!!
Rasturite ta smiješna lica,
Kao u western filmovima, lica im pijeskom zaspite!!
Dopustite da vas slome, da vam se koljena izgule, a onda…
Zajebite sve u mozak, USTANITE SE!!

Popijte otrove s njihovih usana, odbacite istinu,
Dopustite da vam se zmije u glavu zavuku!
Pustite, primite, ODBACITE!!
Nek' vas salva smijeha preplavi!
Nek' vas zlo ispuni!

Ništa, NIŠTA nije toliko važno koliko mi sami!
Koliko to što postojimo!
Pustite druge, ŽIVITE ZA SEBE!!!!!!!