Eureka

upotrijebi dobro svoj život jer je zemaljsko vrijeme kratko ma koliko da se u njega sjati dana
shvati, zemaljski su dani tek u tmini zatočene ptice koje ne mogu upoznati let sve dok se tvoja duša ne sjedini s prostranstvima, sa slobodom
i sve vrijeme što ga ubere život tek je gruda prhke zemlje što se raspe u trenu;
prije no što sunce jednom obiđe dan tvoje će ime, pomiješano s imenima mnogih, biti prah
ili svjetlost,
ovisi o tebi

upotrijebi dobro svoj život jer mu dani podjednako mogu i dodati i oduzeti vremena i srži
u malo dana sve putove kojima prolaziš možeš natopiti i dobrom i zlom, ali i dugovječan možeš za sobom ostaviti nedosanjane i nedovoljno prodahnute i propaćene tragove dobra
stoga zgradu svog bića i svijeta gradi pravednim naumom i pravednom rukom da temelji koje postaviš mogu poslužiti i za sutrašnji svijet, da mogu osmjeliti i sutrašnje ljude

upotrijebi dobro svoj život, upotrijebi ga dobro svakoga dan, jer je svaki dan podjednako dostojan svetosti života
za svog vremena usadi u zemlju svog hoda, u svaki dan, sjeme dobrote koje pripada njemu, samo njemu,
a kad sve dane već ostaviš za sobom, bez obzira na to budeš li se ćutio kao svjetlo ili prah, pođi prema svjetlu,
prema svjetlu

Stjepan Lice

Pedesetica je bila najveća prekretnica u životu apostola.. I mi vjernici katolici imamo svoju Pedesetnicu. Je li ona i nama prekretnica u životu? Na žalost znamo da jest, ali najčešće u suprotnom smjeru! No tako ne bi trebalo biti. Možda dovoljno ne shvaćamo važnost sile Duha Svetoga ili čak ni ne znamo što je to i čemu služi. Apostoli su silu Duha doživjeli na vidljiv i opipljiv način. Taj događaj bio vrlo emotivan. Konačno, izgledali su kao da su se napili slatkog vina. Ja sam silu Duha doživio na potpuno isti način. I ne znam da se sila Duha može primiti u trenutku primanja. Ne znam ni da li se nakon primanja sile Duha može napustiti Crkvu na «neodređeno»vrijeme. Želim samo podijeliti svoje iskustvo o onome što znam.. Pogledajmo obećanja, upute, koje je dao učenicima prije uzašašća!

«Ali primit ćete snagu pošto obećanja, Duh sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje.(DJ 1,8)

«Evo, ja ću poslati na vas ono što je moj otac obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo!» (Lk 24,49)

Da bismo shvatili što se zaista novo zbilo na Pedesetnicu, jednostavno treba da analiziramo do kakvih je promjena došlo u životima učenika nakon Pedesetnice. Na taj ćemo način najlakše uvidjeti imamo li i mi takvo iskustvo ili ne. Isus učenicima obećava snagu ili sili odozgo. To je sila Duh Svetoga, potrebna za svjedočenje samoga Krista. Interesantno je vidjeti što su učenici do toga časa imali, a što je Isus smatrao nedovoljnim da bi mu bili svjedoci.

Znamo iz Evanđelja da im je Isus već prije predao autoritet i vlast nad bolestima i zlim silama. Dakle, već su prije izgonili zle duhove i liječili bolesnike. Čuli su osobno njegov nauk. Vidjeli su, i mnogi od njih osobno doživjeli, čudesa. Bili su svjedoci uskrsnuća od mrtvih. Osobno su vidjeli uskrslog Krista. Bili su kršteni vodom. Primili su Duha Svetoga, tj. bili su nanovo rođeni. Još dvije vrlo važne činjenice dogodile su se prije same Pedesetnice. Pogledajmo!

«Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.» (Iv 20, 22-23)



«Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma…» (Lk, 24.-25)

Dakle, još prije Pedesetnice primili su ministerijalnu vlast otpuštanja i zadržavanja grijeha. Bili su zaređeni za svećenike. Također im je, prije Pedesetnice bio prosvijetljen razum tolika da su mogli poznavati Pisma. Bili su najučeniji teolozi toga vremena. Ako pogledate Petrov govor prije Pedesetnice, vidjet ćete da on u Pismima "prepoznaje" ne samo mjesta koja govore o Isusu kao o Mesiji, već i mjesta koja govore o Judi izdajniku i o potrebi da ga netko zamijeni. Nevjerojatna činjenica za priprostog ribara!

Ljudski gledano, po današnjim standardima, učenici su već prije Pedesetnice imali potrebne kvalifikacije da postanu Isusovi svjedoci. Imali su čak i mnogo više nego što Crkva od nas danas traži. Imali su vlast nad bolestima i zlim silama te iskustvo kako se ta vlast koristi, osobno su susreli uskrsnuloga Gospodina, završili su sve potrebne doktorate teologije, imali su sakramentalnu pomoć svećeničkog i biskupskog reda, no sve to, po Isusovom mišljenju, nije bilo dovoljno da bio bili svjedoci. Možda je bilo dovoljno da postanu učitelji, da poslužuju sakrament pomirenja, da upravljaju Crkvom, da liječe bolesnike, čine čudesa i izgone zle duhove, ali za svjedočenje nije bilo dovoljno. Bila im je potrebna sila Duha Svetoga. Čak i da nisu prije Pedesetnice, imali neke od onih nabrojenih atributa sa silom koja se na Duhove dobiva može se uspješno biti svjedokom. Dakle, sve što su oni prije imali nije sila Duha, potrebna za svjedočenje!

Sakrament potvrde sakrament je s istim učinkom Pedesetnice ili Duhova. Tako u KKC stoji kako je svaki vjernik, koji je primio taj sakrament, primio istu silu kao i apostoli na Pedesetnicu (vidi KKC 1302) . To svakog vjernika obvezuje da tom silom svjedoči Krista. Drugim riječima: svjedočenje postaje pravo i dužnost svakog vjernika. Svi znamo da, na žalost, u praksi nije tako. Zašto? Jednostavno stoga što sakrament potvrde nije dovoljno primiti, već ga treba i cijelim bićem prihvatiti. Da bi ga se prihvatilo, najprije ga treba svim srcem željeti. Da bi ga se svim srcem željelo, treba ga najprije upoznati. No, ne želeći ma koga omalovažavati, valja reći da je gotovo nemoguće drugoga privoljeti da prihvati sakrament potvrde, ako ga čovjek sam nije prije toga prihvatio i zaživio. Onaj koji priprema krizmanike trebao bi svjedočiti vlastito iskustvo po plodovima toga sakramenta u svom životu, pa vjerojatno ne bismo imali probleme koje imamo danas, tj. da nakon toga sakramenta vjernici masovno prestaju ići u Crkvu, što se izravno kosi s Božjim planom i Božjom voljom.

Kad se događa trenutak primanja sile Duha u našem životu? Koja i kakva je to sila? Kako se ta sila očituje? Kojim svjedočanstvom možemo uspješno svjedočiti Krista? Po čemu će nas prepoznati? Znamo kako je Isus rekao da će nas prepoznati. Po ljubavi koju iskazujemo jedni drugima. Trebali bismo ljubiti svoje bližnje onako kako je on ljubio nas (usp. Iv 13, 34-35). No iznad svega treba da pokažemo svijetu da smo u Bogu!

«Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me , da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si im ti dao, da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao, da si njih ljubio kao što si mene ljubio.» (Iv 17, 20-23)

Svijet i danas treba istinske svjedoke. Uvijek ih trebao. Zajedničko svim Kristovim svjedocima jest da se u njihovim životima može prepoznati u njima i kako je Bog u njima i kako su oni u Bogu. Postoji tisuće načina na koje se to može očitovati. Sama riječ i djela, čudesa i karizme, ozdravljanja i jezika kao i ostale nisu dovoljni. Bilo koja ministerijalna služba sama po sebi nije dovoljna. Uzmimo samo jedan primjer! Iako se svaki dan po svim crkvama na svijetu u svakoj misi izravno moli za papu, znamo da je bilo mnogo papa koji nisu postigli svetost za života, tj. nisu bili istinski svjedoci.

Ja sam imao svetu baku. Bila je dugo udovica i sve svoje vrijeme provodila je u molitvi i u postu. Mnogi ljudi mole i poste, no istodobno ipak svi nemaju ono što je imala moja baka. Kad bi mi progovorila o Bogu, premda sam tada bio posve mlad, nisam ni najmanje sumnjao u njezine riječi.

U dubini srca znao sam da mi to Bog na njezina usta govori. To nisu bile riječi neke izvanredne mudrosti, već jednostavno ono što sam već toliko puta čuo od drugih. No kad ih ona izgovarala, znao sam na sebi neprotumačiv način da mi se to Bog govori. Rekla mi je da se u svom životu oslonim na Duha Svetoga i na Mariju te ću tako pronaći mudrost života. Iako je ona tada živjela životom koji mladu čovjeku uopće nije mogao biti privlačan (molitva i post), snaga njezinih riječi duboko se usjekla u mene i nikad ih nisam zaboravio. Za vrijeme njezinog života blagoslov se u njezinoj velikoj obitelji osjećao na svakom koraku. Svi smo znali da je to njezina zasluga. Nije bila učena, nije činila čudesa, nije bila redovnica, a ipak je imala silu Pedesetnice. I bila je istinski svjedok .Kad je ponovo sretnem u raju, pitat ću je kad je primila tu silu.

Sila Duha Svetoga na Pedesetnicu očitovala se po daru jezika. Bio vanjski znak te sile isto kao i u Kornelijevoj kući. A njezini plodovi bili su tri tisuće obraćenika u Jeruzalemu. U Bibliji ne piše što su apostoli u tim trenucima osjećali, no ja znam što sam ja osjećao. Znam što su mi i mnogi drugi posvjedočili da su osjećali. Jednom riječju, ta bi se sila mogla nazvati: LJUBAV. Ljubav prema Bogu i bližnjemu. To je ono što je apostolima nedostajalo.

To je taj dar koji mnogima danas nedostaje. To je ljubav koja pobjeđuje sve obzire, koja daje neustrašivost svjedočenja sve do smrti. To je onaj trenutak kad Boga stavimo na prvo mjesto u svom životu i to samo zato jer smo se zaljubili u nj. To je trenutak kad nam svijet počinje zavidjeti i kad nas počinje mrziti, To je trenutak kad više ne pripadamo svijetu nego Bogu.

To je stvarni početak borbe protiv svijeta i grešnog tijela. To je trenutak kad postanemo spremni uzeti svoj križ, i svaki dan ići za Isusom. A sve to stoga sto nam je Bog dao da ga

duhom spoznamo kao ljubav, pravednost i silu: To su bili najljepši trenutci u mom životu. Ali to ne dožive svi jednako snažno. Svi smo različiti pa namBog na različite načine i daje.

Ipak ta sila nije jednom za svagda. To ispunjenje Duhom stalno se obnavlja. Kad god padamo i svijet i tijelo pokušavaju nas pobijediti, Duh se uvijek iznova izlijeva. Svaki put kad sam primao odre­đenu karizmu, doživljavao sam tu istu silu. Svaki put kad malakšem, potrebna mi je uvijek iznova ta sila: ljubav ko­jom me ljubi moj nebeski Otac. Vidimo kako su se nedugo nakon Pedesetnice apostoli ponovno ispunili Duhom Sve­tim, kako su iznova primili neustrašivost, koju su zbog pri­jetnji Židova počeli gubiti (usp. Dj 4, 29-31). Sa silom Duha primio sam i dar jezika. To je dar koji mi prvenstveno služi za vlastitu izgradnju (usp. 1 Kor 14,4) jer želim biti sto sličniji njemu. Kad molim tim darom, moli moj duh (usp. 1 Kor 14,14) nadahnut Duhom Svetim (usp. Dj 2,4). Samo Duh poznaje moje dubine i ja sam ne znam kako da molim za sebe, no Duh mi priskače u pomoć (usp. Rim 8, 26-27). To je molitva u kojoj ne mogu pogriješiti jer je to molitva Duha Svetoga i to je molitva za koju sam uvijek si­guran da je Otac razumije (usp. 1 Kor 14,2). O kako samo volim slaviti Boga u drugim jezicima! Događa se dosta čes­to da na našim sastancima budu i oni koji ne vjeruju u isp­ravnost toga dara. Jedna je naša draga sestra sve mogla pri­hvatiti osim toga dara. Kad smo jednom molili za izljev Duha Svetoga i kad je mnogo vjernika počelo moliti i sla­viti Boga u drugim jezicima ona je ostala zapanjena. Duh Sveti dao joj je razumijevanje tako da: je ona jedina razum­jela ono sto smo mi govorili. Poslije je svjedočila kako tako divne hvale Bogu nikad nije čula i kako je sigurna - budu­ći da mnoge od nas poznaje kako nitko od nas tako nešto divno ne bi mogao izmisliti. Vrlo je cesto taj govor u dru­gim jezicima znak nevjernicima jer shvate kako ono sto se govori razumiju kao poruku upućenu izravno njima. Tada bivaju iznenađeni jer onaj koji govori nikako nije mogao znati tajne sto se tada otkrivaju. Redovito dolazi do pokajanja i obraćenja. Zahvaljujem Bogu za taj dar jer znam da se moja nutrina, moja duša, mijenja to vise sto dopustim Duhu da me zagovara.



Sila Duha Svetoga nije rezervirana samo, za karizmatike već je za sve vjernike i čuo sam podosta svjedočanstava od onih koji su imali ista iskustva, iako nikad nisu ni čuli za Karizmatski pokret. Bitno je svim svojim bićem htjeti Bo­ga. Boga kao prijatelja, kao Oca, kao osobu! A Bog će sam izabrati način na koji ćemo o njemu svjedočiti. Kad ma­lakšemo, uvijek iznova možemo doći na izvor i piti (usp. Iv 7; 37-39). Svatko "pije" na svoj način. Netko u molitvi, net­ko u slavljenju, netko u euharistiji, netko u klanjanju ili na neki drugi način. Ja "pijem" u bilo kojoj prilici u kojoj se zateknem spremnim. Zato pomozimo braći vlastitim svje­dočanstvom ako vidimo kako žeđaju, da bi i oni pili s izvo­ra koji nikad neće presahnuti. Radujem se vjernicima koji svjedoče Isusa -Spasitelja svojim dubokim nutarnjim isku­stvom, uronjeni u svoga Boga i njegovu riječ.

Svi smo dobili različite darove i službe, već kako je Bog htio, no bitno je da imamo istog Gospodina, istu ljubav u svom srcu, istu vatru koja gori u našim dušama. Neka ta unutarnja sila Pedesetnice-bude daleko ispred svakog dara i službe! Daleko ćemo vise ljudi privesti k spasenju i obra­ćenju ako jednostavno isijavamo iz sebe tu silu Pedesetni­ce, nego ako uložimo sve svoje znanje, napore i talente: Svijet i đavla pobjeđujemo krvlju Janjetovom i svojim svje­dočanstvom (usp. Otk 12,11). Vratimo se sakramentu pot­vrde, razmislimo, shvatimo, poželimo, vruće čeznimo, pri­hvatimo, primimo i živimo!

I na kraju: sila Duha Svetoga sila je koja uskrisuje mrtve, sila koja liječi ranjenu dušu, sila koja liječi svaku slabost i bolest, sila koja izgoni zle duhove, sila koja posvećuje Cr­kvu i čini je nepobjedivom, sila koja iz korijena mijenja čovjeka da svaki dan postaje sličniji Bogu, sila koja omogu­ćuje da nosimo svoje križeve i križeve drugih, sila koja pobjeđuje sve kušnje i još mnogo toga. To je i sila koja nam po vjeri pripada (usp. Ef 1, 19-21). No sveti Augustin piše kako je ta sila u nama onolika kolika je naša vjera. Hvala Bogu za darovanu nam silu kojom i danas možemo ljubiti bližnjega onako kako je Isus ljubio svoje suvremenike. I danas tom, od Boga darovano: mrsilom liječimo bolesnike, izgonimo zle duhove, uskrisujmo mrtvace i iznad svega svjedočimo da je Isus uskrsnuli živ i isti danas i uvijeke, da je jedini spasitelj i otkupitelj. Amen!
Josip Lončar

Mladić upita učitelja: «Što mi je činiti da spasim
svijet?»
Mudrac odgovori: «Sve ono što pomaže suncu da
sutra ujutro izađe.»
«Čemu onda služe moje moje molitve i dobročinstva,
moj trud u apostolatu i dobrovoljnim djelima?»
uznemireni će mladić.
Mudrac ga mirno pogleda: Služe ti da budeš
budan kada sunce bude izlazilo.»


Sunce, Krist, je izišlo, ali mi radije i dalje spavamo.
«Zar doista ne postoji ništa čime bismo postigli prosvjetljenje?»
«Pa», veselo će učitelj, «mogao bi činiti isto što čini i ona starica
koja se naslanja na vagon da vlak brže juri.»

“Što ima novo?”

U našim svakodnevnim susretima, često se može čuti to pitanje. Nerijetko ga i sami postavljamo. Ponekad ga postavljamo srdačno i s iskrenim zanimanjem, ponekad iz pristojnosti ili navike, ponekad tek da ispunimo tišinu koja se nenadano zadesi među nama.

“Što ima novo?”

Olako postavljenom pitanju gotovo redovito se odzivamo nepromišljenim, olako izrečenim odgovorom. U toj površnosti dogodi se čak da se, nakon što na to pitanje damo ili dobijemo odgovor, naš razgovor nastavlja nesvjesnim ponavljanjem istog pitanja.

“Što ima novo?”

Odgovori znaju biti različiti. No, najčešće se čuje: “Sve je po starom.” “A što bi moglo biti novo?” “Ništa novo.” “Vrtimo stari film.” “Da novo?! Sve je samo starije i starije.” Ili nešto slično.

Kao da time želimo i sebe i druge uvjeriti da su naši životi, svijet u kojem živimo, nepromjenjivo sivi, bezlični, bez prave budućnosti. Kao da time želimo opravdati nedostatnost - ili i odsutnost - našeg povjerenja, naše dobre volje, našeg truda i naše nade.

Sveti Franjo Asiški ovo je pitanje postavljao na drukčiji način. Kad je razgovarao sa svojima - a on je svojim smatrao svakoga koga je susretao - rado ih je pitao: “Što ima novo u ljubavi Božjoj?” Na taj način postavljeno pitanje nužno je tražilo promišljenije i proživljenije sročen odgovor.

“Što ima novo u ljubavi Božjoj?”

Ako nam je stalo da na ovo pitanje odgovorimo iz duše, valja nam pomno razgrtati prividno sivilo naših dana i ispod svih ustaljenosti i navika otkrivati biser po biser koje nam život svakodnevno dariva, a koje mi olako zanemarujemo pridavajući veće značenje onome što nas svojom ispraznošću umara ili okrada.

Ne, nikome nisu uskraćeni biseri dobrih misli i riječi, nježnih dodira, poticaja koji obnavljaju život. Nikome nije uskraćeno da može započeti iznova. Nikome. Zahtjevnost i darežljivost života ni na koga ne zaboravlja. No valja nam smoći smjelosti i učiniti prvi korak. Ili smoći još više smjelosti i prepoznati da je netko učinio prvi korak prema nama, te mu krenuti ususret. Valja nam vratiti se u maticu života. Ma koliko nas ona iscrpljivala, ispraznost nas iscrpljuje neusporedivo više. Život je dobar. No, to ćemo razumjeti i iskusiti samo ako mu se odazivamo svojom dobrotom.

“Što ima novo u ljubavi Božjoj?” Ili da isto pitanje postavim na srodan način: “Što ima novo u ljubavi ljudskoj? Što ima novo u našoj ljubavi?”

Stjepan Lice

Bol nas slabi, bol nas jača. Ovisi. Bol pobjesni i divlja upravo ondje gdje primijeti da je čovjek sustavno izbjegava. Oni koji spremno primaju križ na leđa, postupno krote bol. Ugoda je često simptom nekog darovanog dobra, ali bol je ta koja razvija sposobnosti duha i slobode. Bol je nit kojom je istkana čipka radosti.

Ni kršćanin ne poznaje put kojim bi zaobišao bol, već samo put kojim će proživjeti bol zajedno s Bogom. Božja ljubav nas ne čuva od svake boli, ali nas čuva u svakoj boli. Bog nam ne skida breme, on jača naša pleća.
Krist ne traži nadnaravni lijek za trpljenje, već nadnaravno iskorištenje trpljenja. Zahvaljujući Kristu oslobođeni smo ne toliko boli, koliko beskorisne patnje. Patnja je postala sredstvom otkupljenja.
Dok zemaljska djeca izražavaju svoju ljubav cvijećem, Gospodin poklanja trnje. Zle ljude zapostavlja, a strog je upravo prema onima koje voli. Kada grešniku natovari križ, počeo je ozdravljujuće pospremanje u njegovoj kući. Izbacuje smeće iz ropotarnice duše, proširuje skučeni mračni prostor u prostranu dvoranu punu sunca. Uza trpljenje Bog veže duhovnu nagradu. Trpljenje znači: «Bog se sjetio mene».

Bog zadaje ranu i liječi je, udara, ali i svojim rukama ozdravlja. Tako nam pročišćuje ljubav, odvaja nas od suvišnih stvari i približava sebi i drugima. U trpljenju naša duhovna i religiozna strana počinje disati. Trpljenje je način molitve, skriveni blagoslov. Boli postaju prečke koje vode u nebo. Kada Bog kažnjava i kori, ne čini to iz ljutnje, već u brizi i dobroti. Ljubav cijedi bol da bi mogla radost dati.
Trpljenje podiže duh, potiče nas da se sklonimo u Božje ruke, omogućuje nam da zaslužimo nebesku radost. Blago ožalošćenima, oni će se utješiti! Trpljenje koje nosimo zajedno s Gospodinom uključeno je u njegovo otkupiteljsko djelo, i zbog toga je plodno.

Nerazumijevanje trpljenja dio je nerazumijevanja Boga. Svaka istinska bol zapisana je na ploči u našem i Božjem srcu; u usporedbi s njom granit je maslac.

Josip Sanko Rabar

Razmišljamo o Isusovu blaženstvu „blago čistima srcem: oni će Boga gledati“. Isus čestita čistima, ali nas želi upozoriti da čistoća nije isključivo naš mar, naš rad nego prvenstveno Božji dar. Ali i naš mar, naša suradnja. Čistoća je rezultat čišćenja. Čišćenje je mučno, čistoća je predivna.

Međutim čistoća sama za sebe nije sve. Ona je podloga na kojoj uspijeva ljubav, na kojoj uspijevaju ostale krjeposti. Čistoća znači očišćenost od grijeha, a grijeh zamračuje pogled na Boga. Bog je bitan. Bog se očituje u ljudima. Imati čisto srce znači i u nečistoći drugoga moći i htjeti vidjeti Boga i pomoći tom Bogu u bratu čovjeku.

Dati čovjeku da raste da prevlada ono što je negativno, jer Isus se poistovjetio s nama. U dubinama svakog čovjeka nalazi se Bog. Zato kad nas povrijedi čovjek molimo i priznajmo to: ''dubine toga čovjeka mene vole, moje dubine vole toga čovjeka.''
Na temelju dubina bližnjega i mojih koje se vole, koje se poštuju, cijene i opraštaju prihvaćam i ono što me smeta na mome bližnjemu. Zato molim: Sve što me u mome bližnjemu smeta neka postane moga obraćenja meta.

A to je redovito maska koja mi bližnjega čine odvratnim, neprihvatljivim i spremnim da ga odbacim. A gledajući dublje, umirući svojoj sebičnosti, procjenjivanju, ocjenjivanju i suđenju drugoga, ulazim u stvarnost Božjeg gledanja na čovjeka, a ona je u biti blagonaklonost. Ona je pomilovanje, a ne osuda. Osuda grijeha a pomilovanje grješnika.

Gospodine, došao si da nam ljubav doneseš u čistoći potpunog predanja Bogu. Čistoći svake vrste duhovnog područja, i spolnosti, i karaktera, i afektivnosti, i intelekta, i kulture, i religioznosti, i savjesti. Pomozi nam da kroz čistoću svih tih duhovnih područja upijemo tvoju ljubav za sebe i da je takvu nerazvodnjenu, necenzuriranu, nezakinutu predamo drugima. Po zagovoru tvoje i naše Majke, Kraljice čistoće, Marije iz Nazareta.

fra Miroslav Bustruc

“Draga djeco! I danas vas pozivam molite, molite, molite. Samo u molitvi bit ćete blizu meni i mome Sinu i vidjet ćete kako je kratak ovaj život. U vašem srcu rodit će se želja za nebom. Radost će zavladati u vašem srcu a molitva će poteći kao rijeka. U vašim riječima biti će samo zahvala Bogu što vas je stvorio i želja za svetošću postat će vam stvarnost. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”

Težak je nekako srpanj ove godine Gospodnje, 2006. Zbog nekih svjetskih tragedija, mnogi se mogu pitati, je li zaista ova godina- Gospodnja? Ili pripada nekome drugome… Dok čitamo ove retke, preko pola milijuna ljudi bježi sa svojih ognjišta u Libanonu, ostavlja svoje poslove, prijatelje, kuće, svoju svakodnevicu, svoje planove za budućnost. Ljudi poput tebe i mene, težnje poput tvojih i mojih. Hoće li se ikada vratiti, pitaju se, hoće li ikada popraviti do temelja uništene domove i vrtove, crkve i džamije, škole i vrtiće, bolnice? Sreo sam jednu kršćansku hodočasničku grupu iz Libanona, u Međugorju, prije nekoliko godina. Živo su mi se upisali u sjećanje, jer su u mnoštvu raznih drugih grupa iz cijeloga svijeta, bili neobično glasni, radosni i «prirodni». Pjevali su pjesme Gospi, a Bogu su u liturgiji istočnjački «zavlačeći» govorili Allah. Da, jer Allah- znači Bog. Jedan, i za kršćane, i za muslimane i za Židove. Jedan Bog, tri vjere, tisuće granata i bombi. Eto, što čovjek može učiniti, u ime vjere i Boga. A On s tim nema veze. Nevjerojatna je zavjera šutnje oko ovoga rata; veliki promatraju i odugovlače, dok se čitava jedna divna država pretvara u ruševine. Samo me zanima, hoće li nakon izraelske pobjede, tamo zavladati mir? Mislim da neće. Usporedno s obnovom zemlje, obnavljat će se i mržnja prema susjedima, jer mentalitet Istoka ne zaboravlja lako, osobito ne krv dječice i srušene bogomolje. Prisjetimo se: Židovi su «Izabrani narod», Isus je bio Židov, kao i Marija, kao i Josip, kao i apostoli. U Svetome Pismu stoji napisano, da ih je Jahve izabrao kao svoju baštinu i svojinu, zbog njihove malobrojnosti i grešnosti. Želio je silno ući u njihove živote i povijest, dajući im zakone i objavljujući svoju Riječ. A u punini vremena, ta je Riječ postala Tijelom; rodio se Ješua, sin Mirjam. Isus je umro na križu s riječima oproštenja, propovijedajući ljubav prema Ocu i bližnjemu do kraja. Kako Ljubav ne može umrijeti- Isus je uskrsnuo, te sasvim sigurno nikada, baš nikada ne odobrava i ne potiče prolijevanje krvi, ratove, suze nevinih, bilo kakvo nasilje. Što je onda ovo, sukob koji je izmaknuo Božjoj kontroli, ili, možda, kazna Božja za tolika zla koja ljudi danas čine?
A što će biti, ako se upotrijebe nuklearne bombe, ako ostatak svijeta uđe u rat, ako će se žrtve brojati u milijunima? Siguran sam, da Bog čuva svoje. Siguran sam, da Ljubav ima svoje načine da obrati i potakne ljude da se ostave mržnje i zla. Znam i «da mi je dolinom smrti proći, ne bojim se, jer je On sa mnom», kako čitamo u psalmu 23. Znam i da «nismo od ovoga svijeta, naša je domovina na nebesima», kako pišu Ivan i Pavao u Novome Zavjetu. Nemamo se čega bojati, zlo ne može pobijediti. Bog zna, zašto je dopustio ovaj i sve ostale ratove, a na nama je da molimo, ljubimo i budemo spremni na susret s Njime. Svijet je nepravedan, svijet je u grijesima, zlo je ojačalo-da, ali Bog je i dalje Ljubav, Bog nas i dalje voli i ne napušta. Neprijatelj duša zameće ratove, i jadni oni koji mu povjeruju! Prebacimo se malo i na drugi kraj svijeta, u Nizozemsku. Nekako s viješću o ratu u Libanonu, nas je u Europi zadesila vijest o osnivanju i legaliziranju pedofilske političke stranke! Vjerni će se čitatelji ove kolumne sjetiti, da sam prije pola godine proročki, a zapravo logički, predvidio jednom ozakonjenje ovoga strašnoga zla. No, nisam se nadao da će to biti tako brzo! Zamislimo: jedna moderna, uzor-država, uz sve moguće druge slobode (abortusi, eutanazija, homo-«brakovi» itd.) ide korak dalje; priznaje pravo na «ljubav s djecom»! Pravi sotonski, pakleni plan kojim se želi u budućnosti pomaknuti sve granice i u ime strasti i požude dozvoliti svakakvim bolesnicima da oskvrnjuju djecu! Eto, kuda vodi grijeh i kako čovjek može nisko pasti, zaveden Zlim. Hoće li sve članice Europske Unije, koja se diči ljudskim slobodama, jednom pristati na ovaj nizozemski model? Kako će objasniti da spolno općenje s djecom, nije zločin, kako? Koliko će se granica godina, jer žele da od 12. godine djeca više ne budu smatrana djecom, već odraslima, moći održati, dok se ne spusti na 11, 10, 9…? Normalnom čovjeku ježi se koža. Kršćani, postanite Kristovi, ako dosada niste bili! Ako vam ove dvije (izabrane) srpanjske tragedije ne otvaraju oči, onda ne znam što je još potrebno. Ne čekaj nuklearni rat da se obratiš, da se počneš ozbiljno moliti i hodati u prisutnosti Božjoj. Uđi u svoju sobu, po riječima Spasitelja, i zagovaraj u vapajima svoju djecu, naše mlade, naše političare! Zazivaj blagoslov i zaštitu nad našom zemljom, nad svećenicima, nad svima koji rade u ljubavi za Ljubav. U molitvi doživi obraćenje, mir i radost, jer će ti po molitvi Gospodin udijeliti sigurnost u Njegovu pobjedu. Vremena možda nisu dobra, ali Bog ostaje dobar. Ljudi su možda sve gori i udaljeniji od Stvoritelja, ali On ostaje Ljubav. Da nemamo Njega, kakav bi to život bio! Kako bismo izdržali pritisak zla? Isuse, budi nam milostiv.
Božji blagoslov!

O. Marko Glogović, pavlin

Gospodine, Bože moj, Ti svojim Duhom proničeš sve, pa i dubine moga srca. Daruj mi mudrost da Tvoju Riječ mogu primiti u svakodnevnom životu, razum da spoznam Tvoj put, da te uvijek mogu slijediti. Daj mi znanje da uvijek tražim ono što je gore, da ne potratim svoj život tražeći samo ono što je svjetsko. Ispuni moj um darom savjeta da pronađem istinu koju ću darivati drugima, ispuni me pobožnošću da Te ljubim, moj Bože, svim svojim srcem i da Ti se klanjam u Duhu i Istini.
Daj mi jakosti da stojim čvrsto i hrabro kad dođu đavolski napadi svijeta i tijela. Na kraju, obdari me i strahom Božjim da nikada ne odem od Tebe, već da Ti ostanem blizu uvijek, u vrijeme radosti i u vrijeme tuge. Uvijek i u svemu daruj mi svoje misli, Spasitelju, da mogu kročiti prema Tvome kraljevstvu čineći Tvoju svetu volju. Amen.

....braća u Jasnoj Gori....


....molitva časoslova....


....braća se spremaju za svetu euharistiju....

„Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.“ Paralelno mjesto kod proroka Amosa glasi: „Evo dani dolaze kad ću poslati glad na zemlju. Ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine.“

Evo, o pravednosti je riječ. Što je pravednost? Dati svakome što mu pripada. A Bogu pripada sav čovjek. Ne komadić riječi, ne komadić tijela, ne komadić našeg vremena. Samo kod nas je prisutan strah od predanja Bogu misleći da time nešto gubimo. Gubimo svoju nesamostalnost koja nam se pokazuje kao samostalnost. Gubimo svoje ropstvo i ovisnost koje nam se predstavlja kao sloboda i neovisnost.

Zato gladan i žedan pravednosti znači biti gladan i žedan Božjih odnosa. Znači moći uživati Njegovu naklonost, ali ne tako da je zadržimo za sebe nego da je širimo oko sebe. Širimo prostore Božjeg kraljevstva. Zato nam Isus čestita kad smo gladni i žedni Božje riječi, Njega samoga. On nas hrani, ta Njegova riječ jest doista melem našem srcu, jer liječi, ozdravlja, oprašta, preobražava, otvara obzorja. Nudi mogućnost suživota. Omogućuje sporazumijevanje i razumijevanje, štiti nas. To je taj kruh riječi Božje.
I tada čovjek postaje pravedan prema drugima. Druga riječ za pravednost jest svetost.

Svetost...Gospodine daj nam kruha svetosti. Daj nam kruha ljubavi, punine, dobrote. Evo, uz to možemo vezati i ono ''biti progonjen zbog pravednosti''. Biti progonjen zato što Božji stil života promičeš među ljudima koji su zamračili horizonte te su se zabili u zemlju kao noj u pijesak i ne vide dalje od vlastitoga nosa.

I zato ih guši zlo i pokušavaju druge gušiti zlom kojim su sami gušeni. A dobro pronalazi način kako da opet pronađe put do ljudskog srca. Kako da svjetlost vida očinjega našega srca, ne bude zamračeno privremenim rješenjima, nepravdama ove ili one vrste već pravednošću Božjom, koja u nama ostvaruje ono što samo našom suradnjom može biti ostvareno. Pa neka nas glad i žeđ za pravednošću, za riječju Božjom, za smislom života potakne da se ne zadovoljavamo rješenjima koja su manja od Boga.
fra Miroslav Bustruc

Nebeski Oče, hvalim te, slavim i klanjam ti se. Hvala ti što si poslao svoga Sina da mi da život, da mi oprosti i da mi bude brat. Hvala ti što mi neprestano šalješ svoga Duha Svetoga da me vodi i jača. Nebeski Oče, otvori mi oči da vidim tvoju snagu, veličinu i pobjedu koju ćeš izvojevati za mene.
Dolazim pod križ Isusa Krista i prekrivam se njegovom Predragocjenom Krvlju. Predajem se Kristovom svjetlu i u Isusovo Ime zabranjujem svim silama koje bi omele ostvarenje Božjega plana u mojem životu. Oblačim na sebe Božju opremu tako da se mogu oduprijeti đavlovim lukavstvima (Ef 6,11). Držim se čvrsto, bokova opasanih istinom, obučen u oklop pravednosti (Ef 6,14). Držim uza se štit vjere da njime ugasim ognjene strijele Zloga. Od Boga uzimam kacigu spasenja i mač duha, to jest Riječ Božju (Ef 6,16-17).
Nebeski Oče, prizovi mi u sjećanje ako ima koja osoba kojoj još nisam oprostio ili koji grijeh koji još nisam ispovjedio. Pokaži mi koji ti dijelovi moga života nisu omiljeli, a sotona bi ih mogao iskoristiti. Molim te da oprostiš meni, mojim rođacima, mojim precima i prijateljima svako zadiranje u područje nadnaravnih sila koje se protive Isusu Kristu. Povlačim sve ono što je bilo predano sotoni i stavljam sve to u Gospodstvo Isusa Krista. Hvala ti, Duše Sveti, što me vodiš u puninu života.
U Ime Isusa Krista sada vežem sve duhove zraka, vode, zemlje, podzemlja i onoga svijeta. Vežem i sve izaslanike sotonskoga stožera i molim da Isusova Krv zaštiti zrak, atmosferu, vodu, zemlju i njezine plodove, podzemlje i onaj svijet.
U Ime Isusa Krista zabranjujem svim spomenutim neprijateljima da komuniciraju ili si međusobno pomažu na bilo koji način ili da komuniciraju sa mnom ili primaju pomoć iz bilo kojeg izvora.
U Ime Isusa Krista pečatim u Isusovoj Krvi ovo mjesto, sve prisutne, sve obitelji i rođake, sve suradnike i sve izvore iz kojih se opskrbljuju. (ponoviti 3 puta)
U Ime Isusa Krista zabranjujem svim izgubljenim duhovima da mi se osvećuju na bilo koji način.
U Ime Isusa Krista kršim i poništavam svako prokletstvo, vračariju, urok, vještičarenje, varku, zamku, trik, duhovno ropstvo, kao i bilo koju bolest na me došlu preko bilo kojeg sredstva ili po mojim vlastitim pogreškama i grijesima. poništavam svaki utjecaj Zloga preko rodbinskih veza, kao i sva prokletstva zle želje i pečate, znane i neznane. Prekidam svaki zavjet dan Zlome, sve duhovne veze i sporazume s njime, svaku prodaju duše koju su sklapali moji preci. Kršim i poništavam sve veze i posljedice veza s raznim vidovnjacima, astrolozima, medijima, hodžama i svim okultnim praksama. Dokidam sve posljedice sudjelovanja u okultnim ritualima, štovanju okultnog, služenja tarot kartama i astrologijom. Kršim i poništavam veze sa svim silama koje nisu od Boga i svim oblicima ponašanja koji nisu na slavu Božju. (ponoviti 3 puta)
U Ime Isusa Krista odričem se duha ____________ i zapovijedam ti u Njegovo Ime da mirno odstupiš od mene ne šteteći ni meni ni ikome drugome. ( Zamolite Gospodina da vam po riječi spoznanja otkrije ime tog zloduha. Ako niste sigurni, obratite se njegovoj negativnoj posljedici kao što su ljutnja, strah, nesigurnost, bolest, trauma.)
Nebeski Oče, neka rijeke iscjeljujuće vode moga krštenja poteku kroz mjesto moga straha, neka tvoja snaga zamjeni moju slabost….( Svakim zazivom molite da Gospodin negativnu stvar zamijeni onom pozitivnom.)
Hvala ti, Nebeski Oče, što si me oslobodio. Slavim te, blagoslivljam i klanjam ti se. Zahvaljujem ti na mudrosti i svjetlu Duha Svetoga.
Hvala ti što si me po Duhu Svetomu učinio odvažnim u borbi protiv djela Zloga. Hvala ti što me ohrabruješ. Hvala ti što ti uvijek pobjeđuješ.

Kad je brat Bruno jedne noći molio, rastresalo
ga je kreketanje žabe rikače. Svi njegovi napori
da se ne obazire na taj zvuk bili su uzaludni,
i zato je sa svog prozora viknuo: «Tišina! Ja molim.»
Budući da je brat Bruno bio svet čovjek, njegovo
je zapovijed bila odmah ispunjena. Svako je živo
biće zašutjelo da bi tako stvorilo šutnju koja
pomaže molitvi.
Sad je pak drugi glas dopirao u Brunovu molitvu-
unutarnji glas koji mu reče: «Možda se Bogu sviđa
kreketanje one žabe isto toliko koliko i pjevanje tvojih
psalma.»
«Što se to može Božjim ušima sviđati u kreketanju jedne
žabe?» -bio je prezirni Brunov odgovor. Ali glas se
nije predao: «Što misliš, zašto je Bog izumio zvuk?»
Bruno je odlučio pronaći odgovor na pitanje:
Zašto. Naslonio se na prozor i zapovjedio: «Pjevajte!».
Odmjerno kreketanje žabe rikače ispunilo je zrak
Uz komičnu pratnju svih žaba u blizini. Kako je Bruno
slušao te zvukove, više mu nisu smetali, jer je otkrio
da oni obogaćuju šutnju noći ako im se ne odupire.
S tim otkrićem Brunovo je srce postalo skladno
sa svemirom, i po prvi put u svom životu razumio
je smisao molitve.
(preuzeto iz knjige Molitva žabe)

Jahve reče Abramu:"Idi iz zemlje svoje,
iz zavičaja i doma očinskog,
u krajeve koje ću ti pokazati.Velik ću narod od tebe učiniti,
blagoslovit ću te,
ime ću ti uzveličati,
i sam ćeš biti blagoslov.Blagoslivljat ću one koji te
blagoslivljali budu,
koji te budu kleli, njih ću
proklinjati;
sva plemena na zemlji
tobom će se blagoslivljati."
Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana. Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga bratića Lota, svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu te svi pođu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan, Abram prođe zemljom do mjesta Šekema - do hrasta More. Kanaanci su onda bili u zemlji. Jahve se javi Abramu pa mu reče: "Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju." Abram tu podigne žrtvenik Jahvi koji mu se objavio. Odatle prijeđe u brdoviti kraj, na istok od Betela. Svoj šator postavi između Betela na zapadu i Aja na istoku. Ondje podigne žrtvenik Jahvi i zazva ime Jahvino.
Od postaje do postaje Abram se pomicao prema Negebu.
(Post 12,1-9)

Bog poziva Abrahama da ga slijedi. Abraham napušta sigurnost života, svoj dom, prijatelje i kreće u nepoznato pouzdajući se jedino u Boga. Abraham je čovjek sadašnjosti koji živi sada, u ovom trenutku, ne opterećuje ga ono što će biti sutra jer zna da ga Svemogući Otac vodi i stoga sve svoje brige i strahove prepošta Bogu kome je sve moguće. Kažemo da je Abraham otac naše vjere i stoga bismo trebali učiti na njegovom primjeru. I Isus nas poziva da živimo u sadašnjosti, osobito pozivom: «Bdijte i molite». Nije rekao bdjet ćete i moliti već nas poziva da to učinimo upravo sada u ovome trenutku. Samo na taj način naše srce će uvijek biti spremno za Isusov ponovni dolazak.
Mi smo pozvani da počevši od sada izgrađujemo Božje kraljevstvo na zemlji koje će se nastaviti u nebu. Mi smo pozvani da budemo svjetlo našoj braći koja su odlutala od Isusa i Njegove presvete ljubavi.On želi preko nas učiniti čudo ali mu mi to moramo dopustiti.
Ako odlučimo slijediti Isusa, On nam obećaje blagoslov i blagostanje. u to ne smijemo sumnjati jer zar bi otac djetetu dao zmiju kad ga ono zamoli kruha. Svi mi znamo da je Bog izvršio svoje obećanje prema Abrahamu i da je nagradio njegovu odanost i spremnost na služenje. Samo trebamo imati povjerenje u našega Nebeskoga Oca.
Abraham je odlazio od mjesta do mjesta, od postaje do postaje. Njegov duhovni rast u vjeri i spoznanju pratile su njegove fizičke kretnje. I mi ćemo rasti u vjeri ako slijedimo Abrahamove stope pouzdanja i predanja Božjoj volji u potpunosti.

MOLITVA
Bože ti si pozvao Abrahama da krene za tobom u nepoznato. Ti si ga vodio i pratio. Daj nam snage da i mi krenemo poput Abrahama uzdajući se u Tebe i potpuno Ti se predajući. Otkloni od nas duha straha i sumnje koji nam ne dopušta da vjerujemo tvojoj ljubavi i želi nas pokolebati.
Oče nebeski, tvoji smo, izlij na nas svoj sveti blagoslov i mir, radost i snagu a pogotovo tvoga Svetoga Duha koji je Istina i Život, naš obećani branitelj, da nas vodi prema Tvome kraljevstvu, našoj obećanoj zemlji!

Izmoli molitvu polagano svjestan svake riječi koju izgovaraš. A onda se vrati na svaku riječ i osluškuj što ti po njoj Otac govori:

OČE: Veliki, neizmjerni, tajanstveni Bog - moj je pravi Otac. Ja nosim tragove njegove dobrote i ljubavi. Ja sam dijete ljubavi. Imam Oca koji me voli, koji mi se veseli, koji u meni uživa. Koliko ova temeljna istina moje vjere oživljuje, pokreće, preobražava moje misli, riječi, djela, čitavo moje biće?
NAŠ: On nije samo moj Otac. On je Otac svakog čovjeka, svih ljudi. Zato smo mi svi braća i sestre. Skrivena povezanost jedva se primjećuje. Treba puno truda i vremena da nam se pročiste oči srca da prepoznam sve ljude kao svoju braću i sestre. Kako ću u konkretnim ljudima prepoznati da su djeca Božja, za njih i s njima moliti, raditi?
KOJI JESI: Bog nije iluzija, imaginarna čežnja ljudskog bića za snagom, nježnošću, ljubavlju. Bog je najstvarnija stvarnost – temelj svake druge stvarnosti. Kako se stvarnost da Bog postoji odražava na moj život, na moje misli, riječi, djela?
NA NEBESIMA: Osim ovog vidljivog svijeta postoji isto tako stvaran, nevidljivi, duhovni svijet. Heb 11,3 kaže da «vidljivo nije nastalo iz vidljivoga, nego iz nevidljivoga» Koliko je nevidljiva, duhovna stvarnost prisutna u mom načinu razmišljanja i djelovanja?
SVETI SE IME TVOJE: Kad upoznamo Boga kakav jest trebat će nam vječnost da ga dostojno proslavimo, predanje čitavog bića Bogu da izreknemo ono što Bog zaslužuje. Koliko se po meni Bog sada slavi?
DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE: Kraljevstvo istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevstvo svetosti i milosti, punina sreće i blaženstva. Čežnja za srećom su tragovi tog kraljevstva u mom srcu?
BUDI VOLJA TVOJA – KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI: Volja Božja = Božja ljubav prema meni i svemu stvorenom. On zna i hoće ono što je za nas najbolje – zato želim da bude onako kako On hoće. Dopuštam li da Volja Božja po savjesti upravlja mojim životom?
KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS: Kruh je život i sve ono što čuva i produžuje život. Povjeravam li rado Bogu svoj život i sve što taj život podržava? Očekujem li s povjerenjem Božju pomoć u svim mojim tjelesnim i materijalnim potrebama?
I OTPUSTI NAM DUGE NAŠE: Svi smo tako otrovani grijehom da se ne možemo sami izbaviti od tog zla koje nam priprema smrt. Kad nam Bog oprosti grijehe postajemo slobodni od zla i ne bojimo se smrti, jer smo «iz smrti prešli u život».
KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM: Kad kažem bratu, sestri: Opraštam Ti, jeka mojih riječi od Božjeg Srca meni govori: Opraštam Ti.
I NE UVEDI NAS U NAPAST: Ne dopusti, Oče, takve okolnosti u kojima se neću moći osloboditi zavodljivosti grijeha. Neka mi Tvoja snaga i milost bude štit i obrana!
NEGO IZBAVI NAS OD ZLA: Snagom svoga Duha pobijedi zlo u meni i oko mene, da živim u dobroti, istini, ljubavi.

Jedna je kap Kristove krvi dovoljna da slomi svu moć Sotone
Ništa u životu ne može toliko pomoći našem duhovnom rastu i izgradnji, te zaštiti i snazi Božjega života u nama kao sv. pričest. Ona je božanska hrana, dana nam od Boga za život vječni. Želimo ovdje motriti snagu Kristove krvi i sv. pričesti. Želimo naučiti kako u svom životu primijeniti snagu Kristove krvi, kako se njome zaštititi od Zloga i kako ga svezati; kako kroz pričest podržavati i jačati Božji život u sebi.
Molimo Gospodina za milost da nam otvori oči srca, da te stvari možemo razumjeti i duboko upiti u svoje srce.
Najprije se želimo sjetiti PASHE. To je židovski blagdan kojim Izraelci slave svoje oslobođenje i svoj izlazak iz egipatskog ropstva. Prije nego što su Izraelci mogli izići iz Egipta, Bog je pustio da se na Egipćane obore različita zla, ne bi li omekšao faraonovo srce da pusti njegov narod iz ropstva. No faraonovo je srce bilo stvrdnuto. On nipošto nije htio popustiti. Da se odrekne robova i da se liši njihove pomoći? Ta nije poludio! Znao je da su mu izraelski robovi najjeftinija radna snaga i da su mu korisni. Ni pod cijenu mnogih zala koja su pogodila Egipat nije ih se htio odreći. A onda je Bog dopustio da se dogodi još jedno, konačno zlo. I faraonovo je srce bilo slomljeno. To je zlo bilo: smrt prvorođenaca u noći Pashe. Te je noći anđeo zatornik trebao proći Egiptom i poubijati sve prvorođence – i u ljudi i u stoke. Da bi zaštitio svoj narod, da se njima ne bi dogodilo to zlo, Jahve Bog izdao je neke naredbe i preko Mojsija uputio narod što da čini te noći i kako da se ponaša. Te su noći Izraelci slavili svoju prvu PASHU. Židovska riječ Pasha (Pesah) znači PRIJELAZ, a označuje prolaz anđela zatornika iznad izraelskih kuća i domova, a usmrćenje samo egipatskog življa. I znači prijelaz Izraelaca preko Crvenog mora. A kad su Egipćani to pokušali, bili su potopljeni. I na kraju, u svjetlu Novog saveza, označuje Isusov prijelaz iz muke, kroz smrt u uskrsnuće. Tako ta Pasha za nas kršćane ima duboko značenje.
Što se zapravo dogodilo u noći Pashe? Kako je Bog zaštitio svoj narod? On je naredio Izraelcima da zakolju janje staro do godinu dana, bez mane. Pri tome mu nijedna kost ne smije biti slomljena. Njegovu krv neka skupe u jednu zdjelu u krv umoče štap pa tom krvlju neka premažu okvire vrata: oba dovratnika i nadvratnik. Kad anđeo smrti bude prolazio Egiptom i spazio te znakove na kućama, proći će pored, a ljudi koji u tim kućama budu, bit će zaštićeni. Nikakvo im se zlo neće dogoditi. Tako je ta janjetova krv zaštitila Izraelce od sigurne smrti. Ovdje treba razumjeti nekoliko stvari. Kad ih je ta krv mogla zaštititi? Tek onda kada su njome označili područje svoga života, svoj teritorij. Da je ta krv ostala samo u zdjeli, samo na stolu, ništa im ne bi pomogla. Ta je krv po Božjoj riječi imala snagu da ih spasi, no oni su morali učiniti nešto s tom krvlju. Morali su je uzeti sa stola i njome označiti vrata svoje kuće. Time su staviti zaštitu na svoju kuću i na svoj dom. Kad Izraelcima ta krv ipak ne bi mogla pomoći? Jedino u slučaju da je netko od njih izišao iz kuće, tj. područja koje je bilo zaštićeno krvlju.

Kako je ta krv janjetova imala snage zaštititi Izraelce i spasiti ih od sigurne smrti?
Sv. Ivan Zlatousti ovako govori o snazi Kristove Krvi: Ť Želiš li čuti u čemu je snaga Kristove krvi? Povratimo se njezinoj slici, sjetimo se nekadašnjeg znaka i ispripovjedimo staro Pismo. Mojsije naredi: ŤZakoljite janje od godine i njegovom krvlju namažite vrata.ť Što govoriš Mojsije? Da janjeća krv može osloboditi razumnog čovjeka? I te kako da može, ali ne zato što je krv, nego zato što je ta krv znak i slika Gospodnje krvi. A ako sada neprijatelj vidi ne na dovratnicima krv negdašnjeg znaka, nego da na ustima vjernika blista prava Kristova krv, kojom se posvećuju dovratnici Kristova hrama, još će brže uzmaknuti…ť Tako sv. Ivan Zlatousti.
I mi smo u sličnoj situaciji. Kad dođemo na misu, slavimo Isusovu žrtvu Novog i vječnog Saveza. Ta Isusova krv na oltaru ima snagu vječnoga života. Ima snagu da nas zaštiti od sila tame i Zloga. Ima snage da sveže i slomi svu moć sila pakla. Sveci su znali govoriti da je jedna kap Kristove krvi dovoljna da slomi svu moć Sotone. No, kad dođemo na sv. misu, moramo učiniti nešto sa Isusovom krvlju! Što?! Moramo ju dovesti u svoj život i njome označiti područja svoga života. Sve što želimo zaštititi, obilježimo Kristovom krvlju, kao nekad Izraelci. Ako Kristova krv ostane samo tamo na oltaru, ništa nam neće koristiti, ništa nam neće pomoći. Da Izraelci nisu upotrijebili janjetovu krv i njome označili područje koje su htjeli zaštititi, ona ih ne bi mogla spasiti. Tako i mi! Treba da Kristovu krv dovedem u svoj život i njome označimo sve što želimo zaštititi.
Sada je OSNOVNO PITANJE: KAKO SE TO RADI? KAKO MOGU KRISTOVOM KRVLJU OBILJEŽITI (OZNAČITI) SVOJ ŽIVOT I TAKO GA STAVITI POD BOŽJU ZAŠTITU?
Moguće je to na dva načina:
1. po sv. pričesti
2. proklamiranjem

1. Zato sada shvaćamo koliko je pričest važna. Na Posljednjoj večeri, kad se opraštao od svojih učenika, Isus nam je ostavio posebnu oporuku: uzeo kruh i blagoslovio ga. Dao ga učenicima i rekao: ŤUzmite i jedite, ovo je Tijelo mojeť. Poslije, isto tako je bilo i s vinom: ŤUzmite i pijte iz njega svi (iz kaleža). Ovo je kalež moje Krvi, Krvi Novoga i Vječnoga Saveza, koja se prolijeva za vas i za sve ljude, na oproštenje grijeha.ť I tada je rekao vrlo važnu rečenicu: ŤOvo činite meni na spomen!ť To je njegova oporučna želja. Isus nam nije mogao ostaviti ništa veće ni važnije od toga. Recimo, da ti je otac na samrti (ili muž ili žena). I on te moli da ga se njemu za ljubav uvijek sjećaš. Da se sjećaš njegova primjera i njegovih riječi. Ali kako vrijeme prolazi, sjećanje sve više blijedi. Da se to ne dogodi, otac (muž ili žena) ti kaže da je njegova zadnja želja da staviš njegovu sliku na svoj stol. Kad god tvoj pogled padne na nju, sjeti se primjera njegova života i njegovih riječi te ga blagoslovi. Na taj način, ti ćeš čvršće i dulje ostati povezan sa svojim ocem. Isto tako je i Isus želio svojim učenicima ostaviti nešto posebno po čemu će ga se sjećati. Nešto po čemu će na poseban način biti povezan s njim i nakon njegove smrti. Samo što im Isus nije dao za uspomenu svoju sliku. Ne! On im je dao puno više. Zapravo, dao im je najviše što im je mogao dati: svoje Tijelo za jelo i svoju Krv za piće. Dao im je sam sebe. I što drugo želi nego da njegovi učenici blaguju njegovo Tijelo i piju njegovu Krv. Jednom je rekao: ŤTijelo je moje jelo istinito. I krv je moja piće istinito. (Vidiš, to nije nikakav simbol, kao što mnogi protestanti smatraju. To je Isusovo stvarno tijelo i Isusova stvarna krv) Tko jede moje Tijelo i pije moju Krv, taj ima moj život u sebi.ť Tako, jesti Isusovo tijelo znači ispuniti Isusovu oporučnu želju. To je najjači izraz povezanosti s Isusom, jer kad jedeš Isusovo tijelo, imaš njegov život u sebi. Zapravo, tada sam Isus živi u tebi. Ti postaješ Božji tabernakul. I zato ti đavao ne može ništa. Tako si ti pričešću označio područje svoje duše i čitavog svoga života. Po sv. pričesti jača tvoj duh i Božji život u tebi. Po sv. pričesti ti označavaš područja svoga života i time se zaštićuješ.

2. Drugi način kako se možemo zaštititi Isusovom krvlju jest: PROKLAMACIJA. Tako da govorimo u molitvi što je Isusova krv učinila za nas. Kad izgovaramo takve riječi kao da smo uzeli izop i njome (Isusovom krvlju) označili područja svoga života i obitelji koje želimo dovesti pod Božju zaštitu. David u Ps 51 kaže: ŤGospodine, poškropi me izopom da se očistim.ť Tu je svakako mislio na janjetovu krv. Kod proklamacije, ti možeš ovako moliti: ŤISUSE, ZAŠTITI ME (MOGA MUŽA, MOJU ŽENU, DJECU, OBITELJ, PRIJATELJA) SVOJOM SVETOM KRVLJU. Ili: JA ZAŠTIĆUJEM SEBE I SVOJU OBITELJ ISUSOVOM SVETOM KRVLJU. ISUSOVOM KRVLJU VEŽEM SILU SOTONINU I NJEGOV UTJECAJ NA NAŠ ŽIVOT. Isuse, hvala ti.ť Ili možeš jednostavno moliti: ŤIsuse, tvoja me krv čisti od mojih grijeha. Tvoja me Krv oslobađa od utjecaja Zloga. Tvoja mi Krv daruje tvoj život. Ona me jača i posvećuje. Po tvojoj Krvi primam tvoje zdravlje i zaštitu. Hvala ti za tvoju dragocjenu Krv.ť Tako izgovarajući ovu jednostavnu molitvu, ti zapravo zaštićuješ sebe i one za koje moliš. Označavaš svoje područje Kristovom krvlju, i đavao preko te granice neće moći prekoračiti. Aleluja! Predivna je i molitva ŤDušo Kristova.ť Nauči je moliti svaki dan. Ali moli polako i s razumijevanjem.

3. Nekoć su Izraelci morali četrdeset godina putovati kroz pustinju da bi došli u Obećanu zemlju. Da bi se uspjeli održati bila im je potrebna hrana. Bog im je tada davao čudesan kruh: manu s neba. I davao im je vodu, često iz pećine i na najrazličitije načine. O tome će biti više riječi u sljedećem broju. No, ovdje ipak želim spomenuti ovo: ako bi netko odbio uzeti taj Božji kruh, tj. manu, ili vodu, izgubio bi potrebnu snagu na putu za Obećanu zemlju i umro bi. Da se nije hranio tom hranom koju im je Bog slao, nitko ne bi mogao doći u Kanaan. Isto je tako i s nama: i mi smo na putu za Obećanu zemlju. Putujemo u svoj Kanaan. Koja je to zemlja? Nebo, Božje kraljevstvo, dakako. I na tom putu vrebaju mnoge opasnosti, zasjede, nevolje i problemi. I mi na svom putu malakšemo. I kao što je nekoć Bog Izraelcima, da mogu izdržati put, za hranu davao manu, tako i nama danas daje NEBESKI KRUH – MANU S NEBA. Ali ne više hranu za tijelo, nego hranu za dušu. A to su ISUSOVO TIJELO I ISUSOVA KRV. To je SVETA PRIČEST. Ako ne jedemo TU hranu, nikada nećemo uspjeti stići u svoju Obećanu zemlju, u nebo. Umrijet ćemo. Zato je tako važno pričešćivati se. Koliko li je žalosno kad ljudi dođu na misu, a ne pričeste se. Zašto se ne pričešćuju? Ili zbog nemarnosti, ili stoga što se ne žele odreći grijeha, već i dalje živjeti u njemu. Time ne samo da su pogazili Isusovu oporučnu želju i odbili staviti Božju zaštitu na sebe, nego su zapravo odbili odjenuti se u Isusa, primiti i ojačati Božji život u sebi. Zapravo su propustili uzeti duhovnu hranu koja je važna da bi izdržali na putu za nebo. Jer kao što jeIzraelcima mana bila hrana za tijelo, da prežive i izdrže put u Obećanu zemlju, tako je i nama pričest hrana, ali ne za tijelo, već za dušu. Ona je i potrebna i važna da bi naša duša (duh), naš nutarnji čovjek živio i izdržao na putu u nebo. Zato je danas važno shvatiti koliko je pričest važna.

Euharistija je, dakle, duhovna hrana. Kad razmišljam o tjelesnoj hrani, znam jedno: ona nije samo za gledanje, ili za divljenje. Dana nam je za jelo, kako bismo kroz nju dobili potrebne kalorije i energiju. Kad bi netko npr. došao u kuhinju i našao pun stol, i kad bi se samo divio hrani i specijalitetima koji su na stolu, i samo ih gledao, a ne bi ništa uzeo, ostao bi i dalje gladan. Zato što je hrana za jelo, a ne za gledanje. Isto tako: DUHOVNA HRANA, EUHARISTIJA, NIJE SAMO ZA GLEDANJE, NIJE SAMO ZATO DA JOJ SE DIVIŠ. Ona ti je dana DA JE JEDEŠ, BLAGUJEŠ. Opet ponavljam Isusove riječi: ŤTko jede moje tijelo, ima moj život u sebi. Tko ne jede moje tijelo, taj nema moga života u sebi!ť Tko jede, ima Život, tko ne jede, nema Života! Pitam: što je s tobom? Imaš li ti u sebi Isusov život ili ne? Pričešćuješ li se redovito ili samo povremeno? Zaista, ako želiš duhovno napredovati i rasti, ne možeš bez redovite pričesti. Ako želiš doživjeti u svom životu Božju snagu i zaštitu, onda ne možeš bez redovite pričesti. Ako želiš vidjeti djelovanje Zloga poraženog i svezanog u tvom životu, ne možeš bez sv. pričesti. Za normalnog bi kršćanina bilo dobro da se u tjednu bar dva puta pričešćuje: 1. u nedjelju jer je to zapovijed Božja i crkvena, i 2. bar jednom u tjednu. Istinski bi se kršćani trebali truditi da čine bar malo više od minimuma, da iz ljubavi prema Isusu učine bar još nešto što im nije zapovjeđeno. Kako bi to krasno bilo, kad bi donijeli odluku, da će uz nedjeljnu sv. misu pokušati, ako to okolnosti dopuste, bar još jednom u tjednu otići na sv. misu. Bit će to velik izraz prijateljstva prema Isusu i velik izvor snage za njihov život i sreću.

Ah, ta predivna snaga pričesti! Nikad to nećemo moći do kraja objasniti! Sjetite se Marije koja je u svom krilu nosila Isusa u pohode Elizabeti. Ona je, doslovno, bila Božji tabernakul. I kad je samo izgovorila riječ, napunila se Elizabeta Duhom Svetim i zaigralo joj je od radosti čedo u utrobi. Tako i mi poslije pričesti postajemo Božji tabernakul. I nosimo njegovo svjetlo, prisutnost i spas ljudima koje susrećemo. Prevažno je da toga postanemo svjesni.

Dva su razloga zbog kojih smo lišeni Božje snage, ozdravljenja i zaštite po sv. pričesti:
1. ili se ne pričešćujemo, ili se,pak, pričešćujemo rijetko i neredovito;
2. ako se pričešćujemo nedostojno (ili u teškom grijehu ili rastreseno, nesabrano, mehanički, tako da u pričesti uopće ne razabiremo Kristovo tijelo). O tome će biti više govora u sljedećem broju.
Želim završiti riječima sv. Augustina:
ŤUsuđujem se za reći za euharistiju, da nam Bog nije MOGAO više dati, premda je Svemoguć; da nam nije ZNAO više dati, premda je Premudar, da nam nije IMAO više dati, premda je Predobar. Dao nam je samog sebe, svoje tijelo za jelo. Zato je važno da uzimamo Isusovo tijelo sa zahvalnošću.ť
I Bog će nas kroz pričest ojačati i izliječiti (Sjetimo se žene koja je dvanaest godina krvarila i samo dotakla Isusa i ozdravila. S takvim bismo se stavom i raspoloženjem i mi trebali pričešćivati).

Isus: Tko jede moje tijelo, taj ima moj život u sebi!
Njega moraju blagovati jaki da ne oslabe – slabi da ojačaju!
Bolesni da ozdrave, zdravi da ne obole!
Slijepi duhovno da progledaju, koji vide da ne oslijepe!
Koji su u svjetlu, da ih tama ne obuzme.
Koji su u tami da ih svjetlo obasja.
Koji su zalutali, da nađu pravi put.
Koji su na pravom putu da ne zalutaju.
I tebi želim svjetlo i milost Duha Svetoga da svoju snagu i zaštitu pronađeš u sv. pričesti i snazi Kristove krvi. Amen.

Preuzeto sa stranica zajednice Dobar pastir!!!

Najljepši dan? – Današnji!
Najveća zapreka? – Strah!
Najlakša stvar? – Pogriješiti!
Najveća pogreška? – Odustati!
Korijen svih zala? – Sebičnost!
Najbolja zabava? – Rad!
Najgori poraz? – Obeshrabrenje!
Najveći stručnjaci? – Djeca!
Najvažnija hrana? – Pričest!
Najveća radost? – Biti drugima koristan!
Najveća tajna? – Smrt!
Najveća mana? – Biti loše volje!
Najopasnija osoba? – Lažac!
Najgori osjećaj? – Mržnja!
Najbolji poklon? – Oproštaj!
Najpotrebnije? – Obitelj!
Najbolji put? – Pravedan put!
Najljepši osjećaj? – Unutarnji mir!
Najbolje prihvaćanje? – Osmijeh!
Najbolji lijek? – Optimizam!
Najveće zadovoljstvo? – Izvršen zadatak!
Najveća snaga? – Vjera!
Najpotrebnije osobe? – Svećenici!
Najljepše na svijetu? – LJUBAV!

majka Terezija

Jahve reče Abramu:"Idi iz zemlje svoje,
iz zavičaja i doma očinskog,
u krajeve koje ću ti pokazati.Velik ću narod od tebe učiniti,
blagoslovit ću te,
ime ću ti uzveličati,
i sam ćeš biti blagoslov.Blagoslivljat ću one koji te
blagoslivljali budu,
koji te budu kleli, njih ću
proklinjati;
sva plemena na zemlji
tobom će se blagoslivljati."
Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana. Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga bratića Lota, svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu te svi pođu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan, Abram prođe zemljom do mjesta Šekema - do hrasta More. Kanaanci su onda bili u zemlji. Jahve se javi Abramu pa mu reče: "Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju." Abram tu podigne žrtvenik Jahvi koji mu se objavio. Odatle prijeđe u brdoviti kraj, na istok od Betela. Svoj šator postavi između Betela na zapadu i Aja na istoku. Ondje podigne žrtvenik Jahvi i zazva ime Jahvino.
Od postaje do postaje Abram se pomicao prema Negebu.
Post 12, 1-9



Najbolinije životno iskustvo je odvajanje ljudi i stvari koje najviše volimo. Čestro je vrlo teško napustiti kuću s kojom nas vežu najljepše uspomene, a isto je tako teško pozdraviti se s onima koje volimo kad ih moramo napustiti.
Nije ni Abrahamu bilo lako poslušati Božju zapovijed da napusti svoju domovinu, prijatelje i rodbinu. A da nije poslušao Božju zapovijed, ne bi Bog blagoslovio ni njega a ni njegovo brojno potomstvo.
Bog je pozvao Abrahama da živi životom posebne posvećenosti jer ga je odabrao da bude posrednikom po kojem će On ostvariti svoj naum iskupljenja čovječanstva. Ljudski se rod pobunio i okrenuo štovanju idolima, pa je Abraham morao pokazati kako se štuje jedini i pravi Bog.
Još je uvijek dužnost svakog vjernika da odvoji od svega što spriječava na napredak njegove duhovnosti i učinkovitosti. Moramo odbaciti svaki grijeh, svaku svojevoljnost i svjetove užitke koji naše srce udaljuju od Boga.
Ako u tome uspijemo, tada će kad god smo kušani i provjeravani, naša duhovnost preživjeti svaku kušnju i provjeru. Tijekom takvog postupka ojačat ćemo se, pa ćemo tako i mi postati blagoslovom onima koji žive oko nas.

Sve za Isusa,sve za Isusa!
Moje je biće iskupljeno:
sve moje misli, riječi i djela,
moji dani i sati Njemu pripadaju.

Pripadanje Kristu je tajna odvojenosti od svijeta.

Riječi Agura, sina Jakeova, iz Mase; proročanstvo
njegovo za Itiela, za Itiela i Ukala.Da, preglup sam da bih bio čovjek
i nemam razbora čovječjeg.Ne stekoh mudrosti
i ne poznajem znanosti svetih!Tko uzađe na nebo i siđe?
Tko uhvati vjetar u šake svoje?
Tko sabra vode u plašt svoj?
Tko postavi krajeve zemaljske?
Kako se zove i kako mu se zove sin?
Znaš li?Svaka je Božja riječ prokušana,
štit onima koji se u nj uzdaju.Ne dodaji ništa njegovim riječima,
da te ne prekori
i ne smatra lažljivim.Za dvoje te molim,
ne uskrati mi, dok ne umrem:udalji od mene licemjernu i lažnu
riječ;
ne daj mi siromaštva ni
bogatstva:
hrani me kruhom mojim
dostatnim;inače bih, presitivši se,
zatajio tebe
i rekao: "Tko je Jahve?"
Ili bih, osiromašivši, krao
i oskvrnio ime Boga svojega.
Izr 30, 1-9

Blagostanje i nedaće jednako snažno uništavaju čovjeka. Izuzetne sposobnosti u životu mogu biti pogubne jer se osoba koja posjeduje sva obilja može suočiti s istim tegobama kao i ona koja nama gotovo ništa.
Agur, pisac tridesetog poglavlja Izreka sigurno je osjetio tu opasnost kad je molio: “Udalji od mene licemjernu i lažljivu riječ; ne daj mi siromaštva ni bogastva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače, presitivši se, zatajio bih Tebe i rekao: Tko je Jahve? Ili bih, osiromašivši, krao i oskvrnio ime Boga svojega.(Izr 30, 8-9)
Slična poruka nalazi se i u ovoj predivnoj pjesmi:
Ispiši svoje blagoslovljeno Ime,
o Gospodine, na moje srce,
da ondje ostane trajno uklesano
pa me neće ni bogastvo, ni siromaštvo
odvojiti od Tvoje ljubavi.
U tridesetom poglavlju Izreka glavna poruka je usmjerena na okolnosti, dok ova pjesma svoju poruku usredotočuje na naše srce. Možda bismo trebeli moliti da nas Bog zaštiti u svi područjima našega života.
Većina naših potreba trebala bi biti vezana uz ono što je najpotrebnije u životu. Umjesto da stalno molimo za nešto više i obilnije, morali bismo moliti uravnoteženu molitvu koja je zapisana u tridesetom poglavlju Izreka.
Kad pozovemo Gospodina da na nama udari pečat svojeg vlasništva,prihvaćamo Njegovu skrb za sve naše potrebe.

Zadovoljstvo je shvatiti da mi je Bog dao sve što mi treba.

I jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?" Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi: "Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer - Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih."
Otk 7, 13-17


Knjiga Otkrivenja pruža nam zapanjujuću sliku. Janje Božje vodi nas od jednog izvora žive i svježe vode do drugog, svaki put sve dublje u Božju ljubav: “Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju!”
U Gornjoj sobi Isus se molio za svoje sljedbenike prije odlaska na križ: “Objavio sam im Tvoje ime, i u buduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si Me ljubio, i Ja u njima” (Iv 17,26).
Isus nas vodi u sve dublju spoznaju Božje ljubavi. Brinuo se za to da naša spoznaja ne bude samo obično poznavanje Boga, već da proniknemo koliko nas doista Bog ljubi i raduje se s nama. Isus je rekao da je ljubav koju Otac osjeća za svoga Sina ista ona ljubav koju iskazuje i nama.
Međutim da bismo u potpunosti shvatili tu ljubav treba vremena i truda. Potrebno je izvjesno vrijeme da nas zahvati Božja ljubav. Možda niste sigurni da vas On doista ljubi. Budite strpljivi. Duh Sveti djeluje u nama i vodi nas u svu istinu: “A kad dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu” (Iv 16,13). Čitajte Božju riječ i o pročitanome razmišljajte a zatim djelujte prema onome što ste pročitali u Evanđeljima. Zamolite Ga da vam pokaže koliko je velika Božja ljubav. S vremenom će nam otkrivati “ koja je tu širina, duljina, visina i dubina”(Ef 3,18)
Ako pravilno razumijemo, taj će se postupak protegnuti i u vječnost: Bit ćemo potpuno zadovoljeni u nebu, a ipak ćemo dalje sazrijevati, jer nema kraja spoznavalju Božje ljubavi.

Naša je ljubav ograničena, ali Božja je ljubav bezgranična.

Pavao, sluga Božji i apostol Isusa Krista poradi vjere izabranika Božjih i spoznanja istine usmjerene k pobožnosti u nadi života vječnoga što ga, prije vremena vjekovječnih, obeća Bog, On koji ne laže, a u svoje doba očitova riječ svoju u propovijedanju koje je meni povjereno po odredbi Spasitelja našega, Boga: Titu, pravomu sinu po zajedničkoj vjeri, milost i mir od Boga i Krista Isusa, Spasitelja našega!
Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio: je li tko besprigovoran, jedne žene muž, jesu li mu djeca vjernici i ne pod optužbom raskalašenosti ili nepokorna... Jer nadstojnik kao Božji upravitelj treba da bude besprigovoran: ne samoživ, ne jedljiv, ne vinu sklon, ni nasilju, ni prljavu dobitku, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, uzdržljiv, priljubljen uz vjerodostojnu riječ nauka da može i hrabriti u zdravom nauku i uvjeravati protivnike.
Tit 1, 1-9


Stara uzrečica kaže: «Kad sljedeći put poželiš jesti tortu, pojedi sirovu mrkvu!« Ta uzrečica je dobra za one koji drže dijetu, ali oni koji je ne prihvaćaju zamrziti će je. Vladati nad sobom i svojim apetitom kad nisu u pitanju moralna načela, priprema je za one trenutke kad se budemo suočili sa grešnim napastima.
Takvu osobnu stegu spominje apostol Pavao kad rabi izraz «gospodar sebe» u popisu koji navodi kvalifikacije za crkvenog vođu. I nama je danas potreban takav podsjetnik. Mnogi smatraju da mogu sada nemoralno živjeti a prestati u budućnosti kad god to požele. Ali kako ne uzimaju u obzir snagu ovisnosti grijehu, dolaze da zaključka da je živjeti samo prema dobrim namjerama daleko teže nego što su očekivali.
U Izrekama 25,28 nalazi se mudra poruka da ako nam nedostaje samokontrola tada smo bespomoćni kao i grad kojem su srušeni obrambeni zidovi. Ustrajna disciplina izgradit će u nama duhovni obrambeni sustav koji će nas zaštititi od svih sila zla.
Kad stegovnim mjerama pod nadzorom držimo svoje uobičajene želje, tada stječemo naviku uzornog života i u stvarnost provodimo riječi apostola Pavla zapisane u Rim 6,18 «Oslobođeni od grijeha, postali smo sluge pravednosti.»

Da biste postigli vlast nad svojim željama i pobudama, predajte vlast nad svojim životom Isusu Kristu.

Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: "Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo." Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.

Mk 6, 30-34

Danas ljudi neprestano jure, razapteti su na sve strane. Neprestano im se raznolike misli motaju po glavi. Upravo u toj zbrci Isus želi da se udaljimo na jedno vrijeme i slušamo njegov glas dok će On hraniti našu dušu, hrabriti nas, lječiti nas.... U svoj toj zbrci i trci On ne može doprijeti do našega srca. Povuci se i slušaj njegov glas. Pomalo ćeš sve jasnije čuti Isusa i On će te voditi. On će biti tvoj pastir, tvoj učitelj.Stoga pronađi svakoga dana vrijeme kada ćeš slušati Isusa i vjeruj da nećeš požaliti...

Jahve reče Samuelu: "Dokle ćeš tugovati zbog Šaula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje više nad Izraelom? Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja." A Samuel reče: "Kako bih mogao ići onamo? Šaul će to čuti i ubit će me!" Ali mu Jahve odgovori: "Uzmi sa sobom junicu pa reci: 'Došao sam da žrtvujem Jahvi!' I pozovi Jišaja na žrtvu, a ja ću te sam poučiti što ćeš činiti: pomazat ćeš onoga koga ti kažem."
Samuel učini kako mu je zapovjedio Jahve. Kad je došao u Betlehem, gradske mu starješine dršćući dođu u susret i zapitaju: "Znači li tvoj dolazak dobro?" Samuel odgovori: "Da, dobro! Došao sam da žrtvujem Jahvi. Očistite se i dođite sa mnom na žrtvu!" Potom očisti Jišaja i njegove sinove i pozva ih na žrtvu.
Kad su došli i kad je Samuel vidio Eliaba, reče u sebi: "Jamačno, evo pred Jahvom stoji njegov pomazanik!" Ali Jahve reče Samuelu: "Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu." Zatim Jišaj dozva Abinadaba i dovede ga pred Samuela. A on reče: "Ni ovoga Jahve nije izabrao." Tada Jišaj dovede Šamu, ali Samuel reče: "Ni ovoga Jahve nije izabrao." Tako Jišaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel reče Jišaju: "Jahve nije izabrao nijednoga od ovih."
Potom zapita Jišaja: "Jesu li to svi tvoji sinovi?" A on odgovori: "Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom." Tada Samuel reče Jišaju: "Pošalji po njega, jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe." Jišaj posla po njega: bio je to rumen momak, lijepih očiju i krasna stasa. I Jahve reče Samuelu: "Ustani, pomaži ga: taj je!" Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu.
1 Sam 16, 1-3


Tjekom prvih nekoliko minuta proslave tridesetogodišnjice mature, Marija je sa svojim kolegicama uglavnom razgovarala o tome kako kako njihove druge kolegice izgledaju. Ali tijekom večeri, njihovo se mišljenjenje promjenilo. U razgovoru s mjesnim novinarom rekla je: “ Kad jednom shvatite da je vrijeme svakome nešto ukralo, ili vam nešto dodalo i to na krivom mjestu, prestanete razmišljati o izgledu i počnete razmišljati i govoriti o svom životu.”
Mnogo vremena provodimo i posvećujemo pozornost tjelesnom izgledu pa lako zaključujemo da je to najvažniji vid našega života. Međutim, Biblija nas podsjeća kako Bog želi da sebe i druge promatramo drukčije.
Kad je Bog poslao proroka Samuela da pomaže novoga kralja u Izraelu, podsjetio ih je da gledaju dublje u čovjeka, a ne samo na njegov tjelesni izgled. “ Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gjeda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu” (r.7).
Božja riječ oštro osuđuje one koji daju prednost lijepoj vanjštini ( Jak 2, 1-2) : “Nemojte imati vjere u našeg slavnoga Gospodina Isusa Krista s pristranošću prema osobama! “
Kad počinjemo promatrati ljude Božjim očima, pogled ćemo skrenuti s vanjskog izgleda na sadržaj njihova života.

Naše zrcalo odražava vanjski izgled, a Božje zrcalo otkriva unutarnje stanje svakog čovjeka.

Dođi , Duše Presveti
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih,
djelitelju dara svih,
dođi srca svjetlosti.

Tješitelj tako blag,
ti nebeski Goste drag,
pun miline, hlade tih.

Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog,
sjaju srcu puka svog,
napuni nam dušu svu.

Bez božanstva tvojega
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu.

Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
vidaj rane ranjenim.

Mekšaj čudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim.

Svim što vjeru imaju,
što se u te ufaju,
sedam svojih dara daj.

Daj nam krepost zaslužnu,
i smrt lijepu, blaženu,
daj vjekovit svima raj.

De sada, vi što govorite: "Danas ili sutra otići ćemo u taj i taj grad, provesti ondje godinu, trgovati i zaraditi", a ne znate što će sutra biti. Ta što je vaš život? Dašak ste što se načas pojavi i zatim nestane! Umjesto da govorite: "Htjedne li Gospodin, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono", vi se razmećete svojim hvastanjima! Svako je takvo hvastanje opako. Znati dakle dobro činiti, a ne činiti - grijeh je.
Jak 4, 13-17
Život svakog od nas je dosta nesiguran. A i Biblija nas podsjeća da doista neznamo što nam donosi sutrašnjica. Vrlo uspješan poduzetnik bio je vlasnik nekretnina u New Yorku i, prema onome što je rekao novinarima, bio je opsjednut željom da bude vlasnik dviju zgrada trgovačkog centra nazvanima Blizancima. Njegova se želja obestinila. Šest tjedana prije terororističkog napada na ta dva značajna njujorška nebodera, uspio ih je unajmiti na 99 godina. Najam tog veličanstvenog centra stajao ga je gotovo četri miljarde dolara. A znamo što se dogodilo 11. rujna kad su ta dva nebodera srušena u terorističkom napadu.
Nažalost, ispunjenje naših snova često se pretvara u noćnu moru. To nas podsjeća ne samo na nesigurnost života, već i na potrebu da naše želje uskladimo sa Božjom voljom. Isustvo nas uči da ako dopustimo da ako dopustimo vlastitim ambicijama da ovladaju našim životima, snovi o postizanju velikih uspjeha mogu se pretvoriti u prah i pepeo.
Postoje, dakako, zakonite i opravdane želje, ali nam apostol Jakov u svojoj poslanici poručuje kako postići takve želje na normalan način. Umjesto da mislimo kako će naši snovi i planovi biti ostvareni, morali bismo reći : “Ako Gospodin htjedne, živjet ćemo i činit ovo ili ono”.
I kad prepustimo naše planove i snove Božjoj volji i Njegovu nadzoru, uživat ćemo Božji mir usred nesigurnosti svakodnevnog života.
Bože, svjesni smo nesigurnosti našeg života, ali zato se utječemo Tebi da nas usmjeriš na ciljeve koji će proslaviti Tebe

Ispišite svoje plavove olovkom, ali Bogu dajte gumicu za brisanje.

Čujem šaputanje mnogih, užas odasvud:
sastaju se protiv mene
i smišljaju kako da mi život oduzmu.

A ja se, Jahve, u tebe uzdam;
govorim: Ti si Bog moj!
U tvojoj je ruci sudbina moja:
istrgni me iz ruke dušmana
i onih koji me progone!
Rasvijetli lice nad slugom svojim,
po svojoj me dobroti spasi.

Jahve, ne bilo me stid što tebe zazvah!
Neka se postide zlotvori,
nek' u Podzemlju zamuknu.
Nek' zanijeme usne lažljive
koje protiv pravednika govore drsko,
oholo i prezirno.

O, kako je velika, Jahve, tvoja dobrota,
koju čuvaš za one koji te se boje,
koju iskazuješ onima što se tebi utječu
naočigled sinovima čovječjim.

Zaklanjaš ih štitom lica svoga
od zavjera ljudskih;
u šatoru svom ih skrivaš
od jezika svadljivih.

Blagoslovljen Jahve jer me obasu
čudesnom dobrotom u gradu tvrdom.
U tjeskobi svojoj već mišljah:
"Odbačen sam od pogleda tvoga."
Ali ti si čuo glas mog zaziva
dok sam tebi vapio.

Ljubite Jahvu, svi sveti njegovi:
čuva Jahve svoje vjernike,
a po zasluzi vraća onima
koji postupaju oholo.

Budite hrabri i jaka srca,
svi koji se u Jahvu uzdate!

Ps 31, 14-25

Na Južnom polu zima traje devet mjeseci, a cijela Antartika je u mraku, dok je temperatura zraka ispod 82ÚC. Svaka veza sa vanjskim svijetom je prekinuta od studenog do veljače pa su malobrojni istraživači u raspršenim postajama doslovce odsječeni od vanjskog svijeta. Ipak tijekom 2001. godine dvije su smiome spasilačke ekipe prodrle kroz polarnu zimu i zrakoplovom spasile ljude.
Ponekad se i mi osjećamo odbačenima, kao da nas Bog ne vidi i ne čuje naš poziv u pomoć. U vrijeme takve nevolje, David je zavapio: “Odbačen sam od pogleda tvoga”, ali je ubrzo otkrio da ga Bog nije napustio jer je radosno izjavio: “Ali Ti si čuo moga zaziva dok sam tebi vapio.”
Ostavljaju li vas okolnosti bez nade, bespomoćnima? Jesu li to bolest, narušeni međuljudski odnosi, obiteljski problemi vezani uz oskudicu i tegobe? Bog je po Isusu Kristu razbio tamu i smiono nas spasio iskupljujućom ljubavi, jer On može stići do nas i smiriti sve naše strahove u njagorim okolnostima.
Osjećate li se odbačenima od Boga i prijatelja? Pročitajte ponovno 31. psalam i neka vam on bude molitva.
Bog je uvijek blizu onima koji Ga zazivlju. U svojoj svetoj Riječi obećao je ako mu se približimo, On će čuti i naj najtiši glas i uslišati nam molbu.
Bože i sad zazivamo Tvoje sveto Ime i molimo Te da nas izbaviš od straha koji nas spopada. Daj nam vjere i pouzdanja da vjerujemo Tvojoj riječi.

Nikad nećemo biti odbačeni od Svemogućega Boga
i Njegove potpore koja nam donosi savršeni mir!

-osobna molitva nije ponavljanje molitvenih obrazaca iz molitvenika, krunica, čitanje Svetog pisma, molitva za druge
-to je molitva Ocu i Sinu po Duhu Svetom
-za to je potrebno da uđemo u unutarnju sobu svoga srca i da zatvorimo prozore i vrata (Mt 6,6)
-odrediti vrijeme za osobnu molitvu i držati se tog vremena
-neka ova molitva postane dio tvog bića, navika ili rutina
-razlikuje se od osobe do osobe
Sastavni dijelovi osobne molitve:
1. DOLAZAK U NJEGOVUC PRISUTNOST
-moramo se otvoriti Božjoj prisutnosti i zato jednostavno SLAVIMO BOGA da bismo došli u njegovu prisutnost
-koristiti maštu i osjećaje (zamisliti se da ste sa Isusom u Maslinskom vrtu, s učenicima oko Isusa…)
-nekima može biti od koristi da mole ispred križa, slike, kipa
- oni koji mole duže dovoljno je jednostavno zazivati ime Isusovo ili malo slaviti Isusa
-Bilo bi dobro započeti molitvu pjevanje kakve pjesme iz srca (Oče mi ti se klanjamo; Isuse volim te…)
2. SLAVLJENJE GOSPODINA
-slaaaaaaaaaaavvvviiiiiii Gaaaaaaaaa
3. OSOBNA ZAHVALA GOSPODINU
-zzaaaahhhvvvaljuuuj muuuuuuu
-Slavljenjem i zahvaljivanjem podići ćemo svoje srce Bogu, tada će nas Duh osnažiti, osloboditi od naših okova, rastresenosti, umora
4. POTPUNO PREDANJE
- u ovom činu trebali biste se posve otvoriti Gospodinu i skinuti sve svoje maske pred njim
-u takvoj molitvi morate biti ponizni i svjesni svoje ništavilosti pred velikom i moćnom Božjom prisutnošću
-u svojoj poniznosti predajte sve Isusu i izlijte sve pred Gospodina, dajte mu sve što imate i sve što jeste (obitelj novac posao bolesti)
5. POKAJANJE
-ovdje morate biti svjesni da Gospodin ne prihvaća grijehe, stoga se pokajte i tražite oprost od Gospodina + slavljenje i zahvaljivanje
6. OZDRAVLJENJE
-molitva za unutarnje i fizičko ozdravljenje
-Svaki dio predati Krvi Kristovoj kako bi nas očistila i branila od bolesti i napasti
-okom vjere trebali biste vidjeti Rane Kristove na Njegovom tijelu i sve svoje rane tijela i duše Njemu predati. Osjetite kako po vama teče Krv i Voda Koje izviru iz Njegovog srca i vjerujte da ste ozdravljeni, da su uklonjeni uzroci vaše bolesti, da je nestala tuga…
7. ISUSTVO ISPUNJENJA DUHOM SVETIM
-ovo je vrijeme kada je tražite Duha Svetoga da vas ispuni snagom i milošću, plodovima, darovima i karizmama
-možete pjevati pjesmu Duhu Svetom
-Budite potpuno otvoreni za djelovanje i pomazanje Duha Svetoga
-ovo je vrijeme kada izljevate svoja srca i dušu Gospodinu i slušate Ga što vam govori
-osjetit ćete blisko zajedništvo sa Ocem i Sinom, da ste vrlo blizu prijestolja milosti okruženi anđelima i svetima
-to je jedinstveni trenutak kada razgovarate sa svojim Gospodinom i slušajte ga što vam govori (ponekad ćete imati vizije, prispodobe…)
-možda će tražiti Isus da promjenite planove…

Nakon osobne molitve možete nastaviti sa čitanjem Svetog pisma, moljenjem krunice…

P.S. Ova stvar je čudesna i promjenila je moj život. Isprobaj je i uvjeri se u njezinu snagu

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše." Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Potom se učenici vratiše kući. Ukazanje Mariji Magdaleni A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo - jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: "Ženo, što plačeš?" Odgovori im: "Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše." Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. Kaže joj Isus: "Ženo, što plačeš? Koga tražiš?" Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: "Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti." Kaže joj Isus: "Marijo!" Ona se okrene te će mu hebrejski: "Rabbuni!" - što znači: "Učitelju!" Kaže joj Isus: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: "Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao." (Iv 20, 1-18)

Sretan Uskrs,
svim ljudima dobre volje!!!

P.S. On je umro i uskkrsnuo da bi ti mogao živjeti!
On je umro jer te ljubi!!!

Božja Riječ toliko je otajstvena, značajna i duboka da je teško o njoj govoriti pogotovo nakon što se čitaju o ovakvim temama reci genija poput Ivana od Križa ili Benedikta XVI. Papa u knjizi duhovnih vježbi koje je održao 1983. godine «Hod prema Uskrsu» dotiče na dosada neviđeno dubok način središnje teme koje su ovdje ponuđene i koje razmatramo posebno u Velikom tjednu.
Nama ostalima ostaje u odnosu na ovakve orijaše teološke i duhovne misli samo mucanje. Bog preko Jeremije u prvom čitanju govori o novom savezu kojeg će staviti u naše duše i naša srca.
Zašto se tako malo toga zakona Božjeg načina života vidi u nama katolicima?
Otajstvo nevjernog srca i nespremnosti da se uistinu slijedi Isusov teški put ovdje se dotiču na rubu tame u koju prodire samo srce, samo Ljubav. Odgovor daje već psalam vapijući Bogu da nam stvori čisto srce i duh postojan! Tko još razmišlja kako se postojanost i čistoća ne mogu ostvariti dok ovakve filmove i knjige konzumiramo, dok ovakve razgovore vodimo, dok «nepodnošljivom lakoćom» opravdavamo svaki svoj grijeh za razliku od psalmiste Davida koji se kaje i odriče ga se spreman na promjenu koju će Bog unijeti u njegov život.
Potrebno je da u mom molitvenom životu budu vapaji i suze po uzoru na Krista kako nas podsjeća u drugom čitanju poslanica Hebrejima. «Slaveći euharistiju držimo pogled čvrsto na krvi Kristovoj» (Hod prema Uskrsu,str.169) Evanđelje vraća u središte temu teškog Božjeg puta. Tko želi umrijeti sebi? Tko želi ubiti svoj ego, završiti na križu, oplijeniti se, odreći svega čime nadmašuje bližnjega kao što je to učinio naš Bog, Brat, Učitelj i Gospodin?
Toliko je zahtjev evanđelja težak da ga ublažujemo, zanemarujemo, ignoriramo, prešućujemo.
Ova meditacija dotiče zlo naših trulih i nedopuštenih kompromisa:

I STRAH OD RIZIKA JE NEKA VRSTA NEMOĆI

Bio je nerazborit, govorit će oni.
Trebao je ostati na miru.
Vrč ide na vodu dok se ne razbije…
Htio je provesti svoje, kud puklo da puklo.
I sad je dobio po glavi. Pravo smo mi govorili.

Bože moj, Bože moj, ma gdje bili,
oni će uvijek isto ponavljati.

Kad se netko odvaži na nešto, nemojte govoriti:
On je neoprezan, oholica.
Recite radije: možda nije mogao drugačije?
Možda nije znao zakopati talente?

Vi, razboriti ljudi, kolika je vaša zasluga što ste razboriti,
kad vam život prolazi u sjedenju s vama sličnima.
Komentirajući razboritost naroda,
domišljajući se u ime milosrđa, u ime ljubavi,
kako da učinite neopasnim sablažnjivi križ
na kojem je umro On, poput roba, poput zločinca.

Vi, meka srca, istina vas peče.
Kako dovitljivo izmišljate riječi što umiruju,
vi, spavači, skrivači blaga.
Malo ovog, malo onog. Malo peršina, malo soli, malo papra.
Poslužite mlako. Ne izazivajte skandal.
Neka sve ostane među nama.
Prstima uprite u one koji se pod mecima probijaju naprijed.

Klevećete one koji posrću, koji padaju.
Ako su pokriveni prašinom i blatom,
to je zato jer su koračali neutrtim putovima.
Ako su ranjeni i iskidani,
to je zato jer su išli kroz prašumu.
Vi, pismoznanci i veliki učitelji,
vi ste krstarili samo javnim putovima, kojima svi prolaze,
na kojima se suši i umire zrno Sijača.
Vi ćete sačuvati svoj život.
Ostarit ćete u miru i počastima.
Vama će pripasti meki naslonjači i medalje
što ih svijet čuva za one koji mu služe.
Ali Otac će s najviše planine sići u susret
“izgubljenoj svojoj djeci”.

Jean Sulivan

Isus je potresen. (Nosi naš jaram - Hod prema Uskrsu, str 1) Bit će da Sotona šapće: «Jesi lud? Za koga ideš na križ? Koliko će te puta zatajiti, prezreti, osramotiti kroz povijest? Budi miran, stoj doma...Zar ne vidiš kakvo je danas vrijeme?»

Svladali smo mimikriju i pretvaranje do savršenstva. Sve gutamo, primamo, prihvaćamo, odričemo se svog kršćanskog identiteta olako poput bižuterije, nesvjesni da se radi o biserima. Nijedna pjesma nije nam toliko prosta, nijedan film dovoljno prljav, nijedna knjiga dovoljno bezdušna da bi smo rekli – u ime toga što smo Kristovi ne želimo (za početak) to unijeti u svoj život. (Ne može biti stabilnosti ako mi od našega prebivanja kod Boga ne učinimo središte svoga života - Hod prema Uskrsu, str 206). Dolazi sud ovom svijetu. Mi smo pozvani biti u njemu ali ne dijeliti njegove «vrijednosti». (Treba se vratiti svojim izvornim temeljima - Hod prema Uskrsu, str 120)
Inače, sud svijetu biti će sud nama. (Samo Božja dobrota i Božja snaga mogu graditi Božje kraljevstvo - Hod prema Uskrsu, str 25)
Molimo za vjeru veliku kao zrno gorušičino. Ona nam je nedostižna. (Otvori meni i propovijedaj me! -Hod prema Uskrsu, str 134)


Zvonimir Badurina Dudić