Zapanjuje činjenica da sama Gospa daje upute da se propagiraju događaji u Međugorju. Hvali one koji propagiraju
Međugorje i kaže:

Kronika, 26. rujna 1982.: “Na pravom su putu. Nek samo ustraju!”

Poručuje mladima koji se spremaju na hodočašće na Široki Brijeg

Kronika, 29. srpnja 1983.: “Želim da cijelim putem molite i slavite Boga. Tamo ćete se susresti s mladima. Govorite im o porukama koje sam izrekla. Nemojte se stidjeti”. Isto tako poručuje o. E. Tardifu, i njegovoj družini

Kronika, 24. kolovoza 1983.: “Neka proklamiraju moje poruke cijelom svijetu. Neka u centru njihova nastojanja bude Isus,
Isus”.

Radi se o patru Tardifu, koji je po prilici mjesec dana prije ukazanja u Međugorju, rekao u Rimu p. Tomislavu Vlašiću na sastanku karizmatičnih lidera: “Ne bojte se, poslat ću vam moju Majku”.

Na upit dvojice svećenika iz Liverpoola – Kronika, 29. rujna 1983.: Što nam je činiti? - odgovara: “Propovijedajte poruke;
govorite o događajima u Međugorju.”

Isto tako - prema Laurentinu - gosp. M. D. Lhoustau pitao je vidjelicu Mariju preko jednoga beogradskog franjevca:

“Kakvu poruku imate za naše svećenike?”

“Dan kasnije primili smo ovaj odgovor: Blažena je Djevica rekla: ‘Učinite da svećenici čitaju knjigu abbéa Laurentina i da je šire’“.
Iako abbé Laurentin kaže da uza sve poštovanje prema Mariji i ukazanjima, ne vjeruje da si ima pravo tom porukom služiti kao potvrdom autentičnosti njegova rada, u kontroverziji s biskupom, ipak je zanimljivo što on to spominje. Ne
vidi se da on u takvu poruku ne vjeruje!

Posebno su oštre Gospine poruke biskupu da mora povjerovati u međugorske događaje:

“Mnogo je opasno ako se ne povjeruje. Zadnje ukazanje, zadnje poruke! To je najgore, ako ne povjeruje! Teško će biti;
i narod i biskupe može odvratiti da povjeruju...

Ne, ako hoće da povjeruje; on mora povjerovati! (...) Jer sotona hoće da ga svlada. I ja se borim protiv nje. (...) Želim
da se posti za njega, da mu Bog povrati Duha Svetoga”.

‘’Reci O. Biskupu da od njega tražim hitno obraćenje prema događajima u župi Međugorje, da ne bi bilo kasno. (...) Šaljem
mu posljednju opomenu. Ako se ne obrati ili popravi slijedi ga moj sud i sud moga Sina Isusa. Ako ne ostvari ovo što mu
poručujem znači da nije pronašao put moga Sina Isusa”.

Ona ustraje u svojim porukama biskupu. Čak se i “ponizuje” nazivajući biskupa ocem: “Oče, ja sam tu u Međugorju.
Izabrala sam svoje vjesnike da preko njih širim svijetu radosnu vijest... Oče, nemojte progoniti moje svećenike, glasnike
Božje riječi, ako već u moj dolazak ne vjerujete... Oče dragi, poslušajte moje riječi i zauzmite stav”.

Pitali su Gospu što ima poručiti Svetom Ocu Papi, Kronika, 16. rujna 1983., a ona je rekla: “Ja sam u svim svojim
porukama poručivala svima, a napose Sv. Ocu da širi i propovijeda poruke koje sam ja dobila da prenesem od mog Sina.
I ovdje u Međugorju želim reći za Papu riječ sa kojom sam došla, to je MIR da širi svugdje. I posebna poruka za nj da
narod kršćanski spaja svojom riječju i propovijedanjem”.

To je samo jedna od mnogih poruka Svetom Ocu, a sve skupa samo mali isječak od cijele autopropagande Gospine
u Međugorju. Meni se ne čini da je ovo u sukladnosti s poniznom Djevicom iz Nazareta!

Gospi je, prema Kronici, 3. lipnja 1983., postavljeno pitanje:

- Fra Tomislav je naumio pozvati župu da moli i posti na nakanu da bi Crkva ove događaje priznala nadnaravnima.
Smatra da je to obaveza župe: izmoliti taj dar. Da li je na pravom putu? Odgovor: - „Na pravom je putu. Neka župa moli
za taj dar”.

Nameće se pitanje: ako je toliko sudbonosno za svijet ukazanje Gospino u Međugorju, zašto je “ona” zabranila vidiocima
da napišu i stave u kovertu koji je znak, što ga je obećala, da bi se mogla utvrditi autentičnost njezinih poruka?

Čemu one “strašne” i prijeteće poruke biskupu, ako postoji drugi i lakši put da ga uvjeri u svoju prisutnost u Međugorju?

Ušli smo već u šestu godinu “Gospinih ukazanja” u Međugorju.

Ako uočimo komu se sve Gospa ukazuje i koliko puta dnevno, čini se da je sasvim “napustila” nebo, pa i prekovremeno “radi” u Međugorju i okolini.

Kronika, 18. ožujka 1982.:
Vicka ju je vidjela tijekom dana na Križevcu šest puta -

Kronika, 18. studenoga 1981.:
“Toga poslijepodneva tri put se ukazala Vicki i Jakovu. Jednom je molila Očenaš, Slava Ocu i vjerovanje... U drugom viđenju Vicki je pokazala njenog oca u Njemačkoj, bio je sretan i veseo... Treći put im se ukazala na putu prema Jakovljevoj kući”.

Mnogo se puta ukazivala po tri puta:
Kronika, 18. studenoga 1981.; Drugi dnevnik: 7. studenoga i 5. prosinca 1981.

Ivanka kaže da su u početku imali i do desetak ukazanja na dan. “Sada, ako dođe neka žurna potreba, kad je mi molimo, Ona dođe”.

Kronika, 6. srpnja 1982.:
Ivan, koji je imao sasvim podređenu ulogu u zajedničkim ukazanjima, jer je bio kao nijemi gledalac bez “znaka” života, već nešto prije 6. srpnja 1982. sa svojom grupom ima utorkom i petkom viđenja na brdu.
To biva nakon zajedničkoga ukazanja poslije 22 sata, noću! S toga “svog” brda Ivan donosi “Gospine” poruke biskupu koje nisu nimalo nježne.

Vicka - prema fra Slavku Barbariću - ima također “dodatna” viđenja. “Ona naime tvrdi da ima partikularna viđenja ponedjeljkom, srijedom i petkom navečer te da s Ivanovom grupom ide kad može”.

Vlašić kaže da vidioci, kad su sami, imaju duža viđenja.
Kronika, 8. prosinca 1982.:
“Jedino Marija ima kratka... Naime ona kad nije ovamo sudjeluje na misi u Mostaru. Redovito joj se Gospa ukaže i nasmiješi se, ali za vrijeme mise ne govori ništa. Gospa samo sudjeluje u misi”.Marija je slušala misu i u katedrali u Mostaru. Rekla mi je jedna osoba koja poslužuje u katedralnoj župi, da, kad bi je
god upitali da li se Gospa ukazala ovdje ili ondje u crkvi, ona bi potvrdila da je ondje gdje oni reknu.

Ne zaboravimo da se Gospa ukazuje na svakom mjestu gdje se vidioci nađu za vrijeme ukazanja: u kući, u crkvi, u vlaku, autu, Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu, Mostaru itd. I to istovremeno se ukazuje svima gdje god se nalaze.Prema izjavi Vicke, preda mnom njoj se ukazuje i kad u komu padne.

Na upit da li se pokazuje na Križevcu odgovara - Kronika, 31. prosinca 1981.: “Istina je ono što svijet gleda. Skoro svaki dan padam pod križem”.
Jednom na povratku iz Dubrovnika kamo je vidioce odveo fra Tomislav Vlašić, na povratku im se pokvarila kola i nisu mogli stići na vrijeme u Međugorje: “I dok su se djeca u automobilu molila, u 17,50h Gospa im se ukazala”.


Treba napomenuti da u Hercegovini ima još nekoliko grupa vidjelaca koji tvrde da se i njima ukazuje Gospa. Tako na upit djece iz Međugorja – Kronika, 22. siječnja 1982. - “Da li je pojava (ukazanje u Izbičnu) od Boga ili đavla?”, Gospa odgovara: “Božje davanje!”

A kada su vidioci iz Izbična tvrdili da im je Gospa rekla da se moraju sastati s vidiocima iz Međugorja i ovi pitali Gospu je li to istina – Kronika, 21. siječnja 1982.:
“Gospa se na taj upit nasmijala i rekla da ova djeca s onom (iz Izbična, primj.
m.) ne trebaju imati nikakve susrete”.

Ako uzmemo u obzir da takva ukazanja koji put traju samo 20-tak sekunda, s pravom se postavlja pitanje: kakva smisla sve to ima?
Zar ovakva “inflacija” ukazanja ne devalvira samu Blaženu Djevicu Mariju i njezina ukazanja? Što ima smisla da preko mise se samo nasmiješi Mariji i sluša Misu?