Novinar:

Smatrate li da je slučaj međugorskih ukazanja stavljen “ad acta”, s obzirom na Vaše posljednje izvješće Papi u kojem tvrdite “da nema nijednoga autentičnoga ukazanja”?

Biskup:

Taj se slučaj može staviti “ad acta” kad oni, koji za sebe kažu da “Gospu” vide u Međugorju, na brdu, u vlastitoj
kući, u duhaništu, u vinogradu, u vlaku i zraku, u zrakoplovu, po bjelosvjetskim hotelima, na autostradama, prestanu je
ovozemaljskim očima gledati. Za sada od šestero “vidjelaca” troje ih ima “ukazanja“ svakog dana, a troje jednom godišnje, ali doživotno!
Cio će se slučaj staviti “ad acta” kad pojedinci iz laičkih, svećeničkih, redovničkih, pa i biskupskih redova prestanu
upotrebljavati razna sredstva da te “vidioce” i “vidjelačke poruke” po svijetu razvoze, reklamiraju i propagiraju te vjernicima manipuliraju. Već je osma godina da su ozbiljni proučavatelji i Biskupska konferencija rekli da je, s obzirom na Međugorje, “nemoguće utvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama”

Ono do čega mi je stalo u mojoj biskupskoj službi jest ne samo da branim i promičem čast i slavu Blažene Djevice Marije,
nego i da odgovorno informiram Svetog Oca. Pozorno sam pratio kad nam je svima biskupima jedan od Papinih bližih suradnika pričao da je gledao na nekoj talijanskoj emisiji intervju s jednom međugorskom “vidjelicom”, koju novinar pita:

Ukazuje li ti se još Gospa?
Ukazuje.
I u Italiji?
I u Italiji.
I u Rimu?
I u Rimu.
I u hotelu?
I u hotelu.

I onda službenik Svete Stolice jednostavno zaključi:

“Pa to sve djeluje neozbiljno!”

Osobito je značajna izjava kardinala Josepha Ratzingera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, 22. srpnja 1998. Njemu je
jedan Nijemac dostavio na stol memorandum raznih navodnih Papinih i njegovih izjava o Međugorju, koje je pokupila i objavila s. Emmanuel Maillar, Francuskinja, iz Međugorja.(Njezina knjiga Medjugorje gli anni ‘90, 1998, u Italiji se prodaje s priloženim rupčićem da čitatelj može brisati suze. U nje plaču čitatelji, a ne Madonne, kao u Italiji!

Na upit što je u tome memorandumu istina, kardinal Ratzinger napismeno odgovara:

“Ja mogu na to samo reći da izjave o Međugorju pripisane Svetom Ocu i meni jesu puke izmišljotine” (frei erfunden).
Ja osobno, i to kao mjesni biskup, od početka svoje odgovorne biskupske službe, nakon čitanja tolikih pisama samih
“vidjelaca” biskupu Žaniću, nakon osobne prouke, i zaključaka kanonskih komisija cijeloga slučaja, nakon izjave Biskupske konferencije, gledajući sve što se događa u vezi s Međugorjem, stalno sam smatrao da dosadašnja međugorska “ukazanja” i međugorske “poruke” nemaju nadnaravnog karaktera. Do sada ništa nije dokazano kao autentično.

Prema tome ne može se s oltara propovijedati o tim ukazanjima ili porukama kao nadnaravnima. To što se narod moli i prima sakramente, ne dokazuje da su i navodna ukazanja nadnaravna! Svjestan sam da ove riječi mogu zaparati uši pojedinih pobožnih “hodočasnika” ili političkih zauzetnika, turističkih poduzetnika, ekonomskih angažiraca, zrakoplovnih tvrtki, moćnih mass-medija, itd. Ali kad bih drugačije govorio, ne bih bio dosljedan svojoj kršćanskoj i biskupskoj savjesti!
Papa takvo biskupovo uvjerenje poštuje. Na tome sam mu zahvalan. I ja na isti način, kao i Sveti Otac, svaki dan nastojim sv. misom i sv. krunicom reći Gospi: Totus tuus.

Svake godine hodočastim Kraljici mira u Hrasno, službeno biskupijsko svetište, proglašeno još 1977. Njoj sam posvetio svoju marijansko-mariološku knjigu Prijestolje Mudrosti, Mostar 1995.

Njoj, Presvetoj, svaki dan preporučujem sve svoje vjernike i svećenike, redovnike i redovnice, obje svoje biskupije sa svim radostima i nadama, tjeskobama i tegobama.


-Vjesniku je dan opširan intervju, 15. veljače 1999. Ali, jer mu je novinar G. Pandža tražio skraćivanje, odgovoreno mu je da ne objavljuje ništa. Ovdje se donosi samo 7. pitanje i odgovor koji se odnosi na Međugorje.