Jedan se novinski članak može čitati dvojako: s razumijevanjem i s nerazumijevanjem. Na takav se sastavak netko može osvrnuti također dvojako: tako da napisani tekst ide "drumom," a osvrt na tekst "šumom."

Dr. Jure Juras u Vjesniku od 13. siječnja 1998, str. 11, izabrao je u oba slučaja ovo drugo:

put nerazumijevanja u čitanju našeg odgovora na to kako prof. Rebić objašnjava "međugorsko proročanstvo": "horde će doći s istoka, klati i ubijati", na koje se on, dr. Juras, uopće ne osvrće, i zato je udario svojom šumom. I još k tomu moralizira! Da je htio uzeti u obzir meritum intervjua prof. Rebića,(Vjesnik, 24-26. prosinca 1997., str. 35.)na što se odnosio naš kritički osvrt u istom listu,
(Vjesnik, 31. prosinca 1997 - 1. siječnja 1998., str. 13. )ne bi mu trebala "šuma" pitanja, koja nemaju veze ni sa spomenutim izmišljenim međugorskim "proročanstvom" ni s pokasnim njegovim smiješnim tumačenjem.

Ipak s tim u vezi vrijedno je upozoriti da je Papa Ivan Pavao II., govoreći nedavno o sektama, s jedne strane, i o žeđi za autentičnim duhovnim vrednotama, s druge, načelno istaknuo ovu pogibelj u Crkvi:

"U okviru crkvene zajednice umnoženje navodnih ’ukazanja’ ili ’viđenja’ sije pomutnju i otkriva određen nedostatak solidna temelja vjere i kršćanskog života među njezinim članovima".(SYNOD OF BISHOPS, Special Assembly for America, The Way to Conversion, Instrumentum laboris, Vatikan 1996., br. 33; L'Osservatore Romano, 18. rujna 1996.)

Međugorska "ukazanja" i "viđenja" (ne samoreklamna obraćenja!) već sedamnaestu godinu, po uvjerenju brojnih vjernika, kod jednih siju pomutnju a kod drugih otkrivaju određen nedostatak solidna temelja vjere i kršćanskog života. A ako se vjernici u međugorskoj crkvi iskreno ispovijedaju i mole, bez obzira na sva besmislena umnoženja "ukazanja" i "viđenja", sigurno primaju iste Božje milosti kao i vjernici koji se mole i primaju sakramente u svim drugim katoličkim crkvama i župama.

To je mjesna Crkva uvijek držala. A nije nikada poklanjala pozornosti ni izmišljenim "proročanstvima", ni lakoumnim njihovim objašnjenjima, ni "lažnim prorocima", ni "lažnim učiteljima", na što nas Sveto Pismo ozbiljno upozorava (2 Pet 2,1).

Osvrćemo se ipak na jednu proizvoljnu tvrdnju Jurasovu:

"Don Ante Luburić ne govori... o inače dopuštenom štovanju i dopuštenim hodočašćima Majci Božjoj Međugorskoj, o punoj slobodi mjesne Crkve u toj pobožnosti itd. (iako sve to bez posebnog zalaganja službene Crkve i njene hijerarhije oko toga i u prilog tomu)." Ovo je prava "pomutnja", što bi rekao Sveti Otac.

Prvo, Crkva, ni mjesna ni sveopća, nije uopće priznala "Majku Božju Međugorsku"! Drugo, niti je dopustila "štovanje" "Majke Božje Međugorske"! Treće, niti je dopustila "hodočašće" "Majci Božjoj Međugorskoj"!

To su mišljenja i izmišljotine onih koji se ne drže autentičnih crkvenih propisa i naziva, nego i službenu
Crkvu i njezinu hijerarhiju stavljaju u zagradu, kao što to u ovom slučaju čini i dr. Jure Juras!(Vjesnik, 17. siječnja 1998., str. 11.)


Don Ante Luburić