Objavljujemo osvrt mjesnoga biskupa na nezakonitu i nevaljanu "krizmu" u Čapljini, za koju se kasnije doznalo da ju je obavio fra Stanko Pavlović, tadašnji župnik u Ljutom Docu, današnji uzurpator u Grudama i otpuštenik iz Franjevačkoga reda (23. lipnja 2001).

Bezimeni.

Slobodna Dalmacija, 6. listopada 1997, 4, donosi vijest trojice novinara da je u nedjelju 5. listopada 97. u Čapljini u mostarsko-duvanjskoj biskupiji podijelio "krizmu" neki navodni biskup nepoznata imena i prezimena, iz nepoznate zemlje, nepoznate biskupije, nepoznata porijekla. Drugi dodaju da je
govorio njemački, a jedan franjevac, koji nezakonito djeluje u Čapljini, prevodio mu na hrvatski. Niti su gostoprimci smatrali potrebnim predstaviti nezakonitog "krizmatelja", niti je nezakoniti
gost smatrao pristojnim predstaviti se, osim ovoga: "Dolazim vam iz jedne daleke, ali također lijepe zemlje. Domovina je moja, naime, udaljena više od tisuću milja odavde od vaše domovine i
vašega lijepoga grada", izvješćuje nas SD.

Svete sakramente zakonito i valjano dijele ovlašteni djelitelji u zajedništvu s Crkvom, po kanonskim pravilima, s pravom nakanom, sa znanjem sudionika, s odobrenjem mjesnoga
biskupa. Gdje ima prisile i prijevare, nema sakramenata. Krizmanike pozivamo da budu hrabri svjedoci Kristovi, a ovdje "krizmatelja" sakrili u bezimenost i tajnovitost! (…) "Duhovno nesretni." Ipak bezimeni gost otkriva o sebi jednu tajnu.

On spominje samo jedno mjesto iz kojega dolazi:
Međugorje! Iz njegove se prigodne riječi doznaje da je on češći posjetitelj Međugorja: "Vašu sam domovinu točno prije deset godina prvi put posjetio. Razlog za tadašnji posjet bila su Gospina
ukazanja u Međugorju. Sada vam moram priznati da sam se svaki put kada bih se iz Međugorja vratio kući osjećao mirnijim i sretnijim. Ali prošle sam se godine vratio kući, dosta tužan i duhovno nesretan. Istiniti temelj moga nemira i velike nesreće bila su ova zazidana vrata na vašoj crkvi u Čapljini. Iako ovaj natpis na pet jezika dostatno sam za sebe sve govori, ipak, sam se kod prijatelja još više raspitao o situaciji", navodi SD od 6. listopada.


Nakon ovakva svjedočanstva i pothvata "krizmateljeva" međugorski zanesenjaci ne bi smjeli upozoravati mjesnoga biskupa kako treba odvojiti problem Međugorja od problema Čapljine,
međugorski slučaj od hercegovačkog slučaja! Ovaj bezimeni, samovoljni, najamni međugorski "duhovni nesretnik" želi dolaskom iz Međugorja riješiti "čapljinski slučaj"! On izlazi u
susret nezakonitim franjevcima koji su u Čapljini mimo odredaba Svete Stolice, mimo odluka svoga Franjevačkog reda, mimo normi mjesne Crkve, kako se u svom priopćenju (SD, 7. listopada 1997.,
str. 6) ograđuje hercegovački provincijal "ad instar" dr. fra Tomislav Pervan.

Čapljinski nezakoniti "monsinjor" (tako je, vele, spomenut i u misnom kanonu!) napaja se međugorskim duhom, najprije "mirom i srećom", a potom tugom i velikom nesrećom kad vidi da stvari ne idu kako bi htio on i oni koji su ga pozvali u Čapljinu da djeluje protiv jedinstva, mira i reda, protiv zakona i kanona Crkve Božje, zlorabeći i sakrament Duha Svetoga. Međugorje nam je emitiralo prve "poruke" još prije 15 godina, u siječnju 1982. godine, kada se navodna "Gospa" preko jedne
vidjelice umiješala u jurisdikciju mjesne Crkve štiteći neke neposlušne franjevačke kapelane, a koreći mjesnoga biskupa Pavla da se "u odluci prenaglio". "Vidjelica" je to iskazala puno besramnijim izrazom!

I, evo, sada nam je Međugorje duhovno othranilo nezakonitog "krizmatelja" koji prelazi u Čapljinu da
razara jedinstvo Crkve Božje i da vara na stotine krizmanika.( Crkva na Kamenu, 11/1997., str. 2.)