Katolički informativni ured u Mostaru prikupio je više poraznih kritičkih osvrta na film "Gospa", koje, kronološki i u izvacima, doslovno prenosimo:

J. Pavičić, Slobodna Dalmacija, 7. ožujka 1995., str. 14:
"Neke će konstrukcije iz scenarija Ivana Aralice, držimo, možda čak podignuti buku. Tako je mostarski biskup (u filmu maskiran iza imena Petar Šubić) prikazan kao kukavica i gotovo kolaboracionist, a cijeli problem teološkoga sporenja oko Međugorja predstavljen je kao sukob hrabrih i kompromisu sklonih svećenika... Ali, ako postoji film koji se može usporediti s partizanskim spektaklima, onda je to Gospa: film u kojemu je solidan zanat, opsežan sofware i hardware položen u službu besproblemskoga i infantilnoga filma".

M. Baram (Village Voice), Globus, 14. travnja 1995., str. 17:
"Na žalost, značaj vidioca umanjuje vrlo jednostavna filmska priča. Fabula ponekad nespretno skače iz jedne krajnosti, kao što je komunistički partijski sastanak, u drugu, Zovkovu propovijed. To
rezultira grubom karikaturom komunističkih vlastodržaca dok se prežderavaju, a djecu vidioce svodi na jednodimenzionalne i papirnate likove... U to je vrijeme hrvatski biskup (koji se pojavljuje u filmu) naredio biskupima diljem svijeta da zabrane svećenicima posjete ovom selu..."

Don Nedjeljko Galić, Slobodna Dalmacija, 18. travnja 1995., str. 11:
"Mislio sam da će biti bolji i kvalitetniji film. Naslov je kao takav davao neke nade da će nešto više biti govora o samoj Gospi i događanjima. Prema naslovu nada nije ispunjena".

N. Polimac, Globus, 21. travnja 1995., str. 35:
"Jedan od epizodnih likova definira ukazanje u Međugorju kao navještenje oslobođenja Hrvatske i zbacivanje jugoslavenskih i komunističkih lanaca, a to je otprilike i razina na kojoj se posreduje temeljna poruka filma, u grubom spajanju vjerskog i političkog... Sedlar se ponajmanje dokazao kao umjetnik. Njegova redateljska vještina je rudimentarna, bez nadahnutog, asketskog stila, kojim se najčešće odlikuju duboko religiozni filmovi... Po ’Gospi’ Jakova Sedlara moguće je jedino zaključiti da ju je napravio nevješt manipulator".

Z. Stanivuković, NIN, 21. travnja 1995:
"Sedlarova se ’Gospa’ međutim, najmanje bavi razrađivanjem duhovne prirode ove hercegovačke misterije i analizom dečjih likova kojima se, kako se i danas veruje, ukazala Devica Marija. Gotovo sva pažnja usmerena je na hercegovačkog sveštenika i njegov sukob s komunističkim aparatom, islednikom, policijom, vojskom, pa je posredna poruka filma upućena inostranoj publici prvenstveno
političke naravi."

Z. Berković, Globus, 21. travnja 1995., str. 22:
"Ali za razliku od tadašnjega gospodara poganskog svijeta /cara Konstantina/,koji se zadovoljavao
jednom pobjedom (protiv Maksencija), fra Jozo je vidio trostruko. Gospa će mu osigurat pobjedu katoličkog kršćanstva nad marksističkim ateizmom, oslobađanje zapostavljenih Hrvata od srpske supremacije i definitivnu zabranu dijecezanskim svećenicima da prismrde fratarskim župama u Hercegovini... Ako se za fratre i časnog odvjetnika Vukovića može reći da su lijepi, pošteni, dobri, svi su komunisti ružni, prljavi, zli. Takva estetika prilično mi je poznata i ne iznenađuje me. Ali me donekle čudi da se od jednog filma očekuje kako će biti nadahnuće za vjeru, a glavni junak kao svoju
središnju misao ističe da su Hrvatima vjera i politika isto".

I. Martinović, Dubrovački vjesnik, 22. travnja 1995., str. 4:
"Veoma neugodno sam se osjećao dok sam promatrao uloge mostarskog biskupa i njegovog posebnog službenika. Neumjesno je praviti aluzije kao da bi upravo taj crkveni autoritet mogao biti i
u najbezazlenijoj suradnji s okupatorima duha i prostora hrvatskog naroda. Isto tako ukazujući na naivno primitivnu religioznost biskupijskog službenika napravljena je medvjeđa usluga propagandi u mnogočemu stereotipnog i dotrajalog pobožnjaštva koje prenose na puk upravo ti isti koji se drugima za slično podsmjehuju".

L. Vincetić, Feral Tribune, 24. travnja 1995., str. 25:
"Svjesno se laže o još živom čovjeku i postavlja ga se da bude ’bog’ nama sitnim i prodanim dušama. Kao što je to bio - prema filmu - mostarski biskup msgr. Žanić (ako ćemo slijediti faktografiju), koji je oklijevao priznati Gospu više u dosluhu s vlastima, negoli dosljedno logici svoje teološke naobrazbe. Zaista čudi ova primitivna podjela koju je film lansirao: na svete i junačke fratre i na ’popove’ koji se lickaju i šarene od crvenila. Tako se sugerira da bi ih zapravo vjernički hercegovački puk trebao ukloniti iz svojih crkava, kao što i uradiše ovih dana sa Žanićevim nasljednikom dr. Ratkom Perićem. Degutantno i podlo! Kao da se ne može uputiti suprotni argument: Koliki su se to fratri
našli u čuvenim udruženjima nakon dolaska komunista na vlast u Bosni i Hercegovini, i zar ih nije crkvena javnost zbog toga prekoravala? Ja ne kažem da je to ’argument’ - jer ’ujaci’ su bili uvijek dosljedni svojem ’ujaštvu’ - ali je ovaj film toliko glup da mu se glupošću jedino može parirati"

Isti list, str. 15:
"Razmjeri toga entuzijazma bili su toliki da je samoprijegorni redatelj Jakov Sedlar, po osobnome priznanju, založio svu svoju imovinu, uključivo i vlastiti stan u Zagrebu. Doživi li njegov film, dakle, komercijalni fijasko, neće mu preostati ništa drugo osim hitra izmještanja na pričuvni položaj. A isti se nalazi u rejonu Manhattana gdje dotični raspolaže prikladnim apartmanom (u privatnome vlasništvu ili najmu, nije nam poznato)."

M. Glavurtić, MI-Zbor, 4/1995., str. 9:
"Hvala Bogu, mostarski biskup nije tom prigodom razapet na veliki križ na Križevcu i te pasionske igre u ’franjevačkoj’ režiji (a ne, dakle, u režiji Josipa Sedlara...), nisu se krvavo završile".

N. M. Oršolić, KANA, 5/1995., str. 37:
"Osim njegova (Zovkina), i drugi ’bijeli’ likovi nose autentična imena. Uz malu iznimku tadašnjega mostarskog biskupa koji je, poput ’crnih’ likova u filmu - valjda iz humanih razloga!? - preimenovan.
Možda su, doduše, u liku biskupa, uz tadašnjeg, prikazani i prethodni i potonji mostarski biskupi, te su stoga pod zajedničkim, izmišljenim imenom? Biskupi koji se ne libe suradnje s UDB-om samo da bi franjevcima stali na kraj, kako proizlazi iz filma (...).
...bilo bi ipak lijepo da materijalni učinak bude izvjestan i izmjerljiv bar do uloženog iznosa, a da se pritom izbjegne - mislili smo - tipično komunističko vođenje školske djece u kino uz obvezno plaćanje ulaznice, kao što se sada radi u Zagrebu."

Obzor, 26. lipnja 1995., str. 3:
"Jakovu Sedlaru, koji je u promociju svog projekta bio upregnuo cijeli državni protokol, dogodilo se tako s ’Gospom’ nešto najgore što se može dogoditi jednom režiseru: da mu kritičari ospore umjetničku vrijednost filma, a crkveni ljudi religioznu."

J. Pavičić, Slobodna Dalmacija, 1. kolovoza. 1995., Forum, str. 3:
"A što se afera tiče, za jednu pravu pobrinuo se Jakov Sedlar koji je nezadovoljan odlukama žirija napisao prosvjedno pismo... Čak i ako apstrahiramo da je bilo dosta sumnji u visoku prosječnu ocjenu publike Gospe s obzirom na to da je Sedlar organizirao besplatni dolazak nekoliko desetaka autobusa prognanika, to je pismo ovdje izazvalo dosta ljutnje kao ozbiljan etički faul. Prvo, jer je neukusno i pomišljati na loš ukus ili klubaštvo Relje Bašića ili Nedjeljka Fabrija, a drugo, jer je svakome jasno da je festival imao mnogo filmova superiornijih Gospi, i srećom da je tako."

J. Sedlar Branki Šömen, Večernji list, 1. kolovoza 1995., str. 17:
"Osjećam se izmanipuliranim, jer je teško vjerovati da ti i tvoj žiri niste vidjeli sjajno obavljeni posao Sheena, Yorka, Aralice, Vrdoljaka, Senečića... Preko velikih svjetskih ljudi koji nam dolaze i mi postajemo dio svijeta. Toga je, dajući nam odličja, i Predsjednik bio svjestan. Nije ih davao samo za promidžbu. Dao ih je i za umjetničku vrijednost izvedenoga."

TV&spektakli, Slobodna Dalmacija, 31. kolovoza 1995:
"I tako je jedan vjerski fenomen iskorišten u promoviranje ’zapostavljenih’ nacionalnih junaka (lidera) uz nes(p)retni scenarij. Kao što je uvaženi gost na prvom Hrvatskom filmskom festivalu u Puli, australski redatelj Philip Noyce rekao: ’Gospa je primjer kakve filmove ne biste smjeli snimati’. ... Možda je pravo pitanje komu je on namijenjen i zbog čega je sniman... i nije se moglo dalje od perifernih američkih kina i sumnjičavih recenzija - kako u domaćem, tako i u stranom tisku."

J. Sedlar, Panorama, 29. studenoga 1995., str. 17:
"Nakon toga na 1200 adresa u Americi stiže pismo mostarskog biskupa dr. Ratka Perića, koje je zaprepastilo ne samo distributera filma nego i velik broj američkih katolika jer oni vjeruju u biskupsku riječ... Budući da nismo imali dovoljno novca, sva propaganda je išla preko Katoličke crkve. U Americi žive 54 milijuna katolika. Mi smo, na jedan užasan način, oštećeni i, po onome što mi je distributer rekao, spreman je podići tužbu protiv biskupa Perića. Pogotovo jer ima indicija da su neke kazete upravo iz Mostara puštene u opticaj dok film igra u kinima što je kriminalni akt za koji postoji kazna od 7 do 15 godina zatvora. Ne znam što će s tim biti, odlučit će distributer. Monstruozne optužbe koje je biskup Perić izrekao protiv filma izravno su utjecale na gledanost. Tjedan nakon pisma gledanost ’Gospe’, po izvještaju ’Varietya’, u kinima je pala za 31 posto."

Crkva na Kamenu, 1/1996., str. 7.