Novinar: Biskupe Ratko, uskoro će 12. obljetnica navodnih ukazanja Gospe u Međugorju. Nedavno smo pročitali da je do sada više milijuna hodočasnika bilo u Međugorju.
Pretpostavljamo da Biskupska konferencija za Međugorje i dalje radi, iako je ovaj rat onemogućio dolazak većeg broja vjernika u mjesto ukazanja B. D. Marije. Podsjećamo na izjavu prijašnje Biskupske konferencije u kojoj, među inim, stoji:

"Brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima, zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njime i
drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve."
Iz dosadašnjih Vaših iskustava smatrate li da je pobožnost prema Gospi u Međugorju u skladu s naukom Crkve, te u tom smislu pohađate li Međugorje i dajete li određene poticaje?

Biskup: Prvo, volio bih da niste, vjerujem nenamjerno, izostavili prvu i glavnu rečenicu te biskupske Izjave koja govori o međugorskom fenomenu, a glasi:

"Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama".

Ta razborita biskupska rečenica kaže da na osnovi stručnih prouka "vidjelaca" i "viđenja" ne može se tvrditi da su posrijedi nadnaravna Gospina ukazanja.
Za autentičnost Crkve i procjenu istinitosti ukazanja snažniji je glas, pogotovo jednodušan, dvadesetorice redovnih i odgovornih biskupa, apostolskih nasljednika, nego sva "svjedočenja"
"vidjelaca" i ushiti eventualnih 20.000.000 "hodočasnika".
A kad se doda da Sveta Stolica također na svoj način stoji iza te Izjave, onda je jasno značenje te rečenice. Crkva nikada ne posvećuje neistinu. Stoga, upornim propagiranjem takozvanih "ukazanja" i "poruka" kao istinitih, pa i iz crkava i s oltara, ne uvećava se Gospina slava. O Njoj je Crkva izrekla svoje vjerske istine na koje uvijek propovijedanjem podsjeća.

Druga je točka ona koju ste Vi citirali(1Glas Koncila, 18/1991., str.1.) i koja se odnosi na liturgijsko-sakramentalni život koji je pod nadzorom ordinarija.
Sv. misu i druge sakramente treba služiti vjernicima koliko ih se god nađe, na različitim jezicima. Ali brojne ispovijedi, pričesti i moguća duhovna obraćenja nisu dokaz autentičnosti Gospinih ukazanja!
Sakramenti imaju svoju vrijednost i plodnost po valjanu dijeljenju, po sebi i po vjeri primatelja, bez obzira na bilo kakvu priču "vidjelaca".
U Međugorju sam dosad bio nekoliko puta: u posjetu sestrama franjevkama prognanim iz Bijelog Polja, zatim za Misu zadušnicu za pokojnoga Castellana Španjolca smrtno ranjena, kad je od muslimana izbavljao msgr. Ivana Vukšića, župnika župe sv. Ivana apostola u Mostaru, i nedavno 6. lipnja na svetkovinu Presvetoga Trojstva kad je bila sv. krizma.
Po nalogu svoga ordinarija tom sam prigodom upozorio na spomenutu biskupsku Izjavu od 10. travnja 1991. i rekao da se o trećoj točki Izjave: "U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju", počelo voditi računa, ali je sve zastalo zbog rata. Dodajmo još i to:

Crkva nikoga ne obvezuje u savjesti da prihvati privatne objave čak i kad ih biskupi neke mjesne Crkve proglase istinitima, a kamoli kad odgovorno, po savjesti, u tajnom glasovanju, jednoglasno (jedan glas suzdržan) izjave da se ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama, kao što je slučaj s Međugorjem!"( Trn, 25. lipnja 1993., str. 4-5.)