Ovdje donosimo poruku nad porukama, ili priču o "velikom znaku".

Od početka "ukazanja" djeca su govorila da će "Gospa" ostaviti neki znak, vidljiv svima, kao dokaz svojih ukazanja. O tome znaku Vicka piše više puta u svom Dnevniku: Kada će biti znak, Gospa je odgovarala ovako:
"Ubrzo će" (27. kolovoza 1981).
"Još malo strpljenja" (29. kolovoza 1981).
"Samo još malo strpljenja" (31. kolovoza 1981).

Fra Tomislav Vlašić piše u Kronici, 16. ožujka 1982.:
"Vicka kaže da oni znadu dan kad će Gospa ostaviti vidljivi vanjski znak; to je još tajna"!
Dok je Ivan Dragićević, "vidjelac", bio u sjemeništu u Visokom, članovi prve komisije za Međugorje (1982-84), po biskupovu nalogu, htjeli su provjeriti priču o tzv. “velikom znaku” o kojem se naveliko pričalo i koji se imao uskoro dogoditi. Bilo je ispitivano sve šestero "vidjelaca". Djeca su trebala odgovoriti na dva pitanja:
1. Kakav će Gospa dati znak?
2. Kada će se znak dogoditi?

Njih petero nije htjelo odgovoriti na pitanja, braneći se da je "Gospa" zabranila da se o tome govori ("fra Ivan Dugandžić, član Komisije, kasnije je priznao da je obavijestio fra Tomislava Vlašića o toj nakani Komisije i biskupa").

Međutim, kako nitko telefonski nije mogao doprijeti do Ivana ( Dragičevića) u Visoko, jer kućni telefon slučajno nije funkcionirao, a članovi komisije dr. Mato Zovkić i dr. Želimir Puljić na vrijeme stigli, postavili su Ivanu pitanja na koja je on spremno odgovorio uvjeravajući članove da mu njegova Gospa nije ništa zabranila.

Izjava je napisana 9. svibnja 1982. u dva primjerka.

Jedna je donesena u omotnici na Ordinarijat, zapečaćena i čuvana na sigurnu mjestu, a druga je ostala u Ivana.

U ožujku 1984. Ivan je rekao fra Slavku Barbariću da nije ništa napisao na papir u koverti. Odatle je otišlo ravno velečasnom Laurentinu u pero i u njegovu knjigu. Kako je to Laurentin mogao napisati? Evo kako:
"Mogao je to reći jer je fra Slavko na njegove razne upite odgovarao skupa s vidiocima", tvrdi sam fra Slavko za samoga sebe.

Kad je druga kanonska komisija za Međugorje počela djelovati (1984-86), zaželjela je znati što je s tim “velikim znakom” i s tom Ivanovom “omotnicom”.
Trojica članova komisije – Ž. Puljić, Š. Samac i I. Sisek - posjetili su Ivana u Međugorju,

7. ožujka 1985. Pred službenom komisijom Ivan je hrabro izjavio da je papir u koverti prazan, "papir k'o papir".

Članovi komisije, vrativši se od njega iz Međugorja, s drugim su članovima otvorili njegovu kovertu i našli da je papir ipak ispisan.

Evo pitanja njemu i odgovora od njega:

"1. Kakav će Gospa dati znak?
Gospa je rekla da će ostaviti znak taj znak ja vam kazujem i povjeravam vama znak je: da će biti veliko svetište u Međugorju u čast moga ukazivanja i to svetište mome Liku.

2. Kada će se znak dogoditi? Znak će se dogoditi u 6 mjesecu
Datum davanja izjave: Visoko 9.05.1982. god.
Potpis vidioca: Dragićević Ivan."

Znak se trebao dogoditi u 6. mjesecu. Kojem 6. mjesecu? Iz konteksta bi se moglo zaključiti da se radi o 6. mjesecu 1982.

Ako to nije točno, onda imamo posla s dvosmislenim odgovorima poput proročice Pitije u grčkim Delfima, koja je uvijek dvoznačno odgovarala da je nisi mogao nikada pravo razumjeti i uhvatiti za riječ, odnosno uvijek si je mogao i drukčije shvatiti.

Neistine su se počele nizati.

Ivan, 9. ožujka 1985. fra Slavku Barbariću kaže posve drukčije: "Trebao sam ti to još prije reći, jer mi je Gospa kazala da su otvorili kuvertu i da su u njoj nešto našli. Ali to nije znak, to nije ono što je meni Gospa povjerila."

Onda je stao govoriti o svojoj drugoj koverti i da u toj drugoj nema ništa, "da je prazna"! Ali nikada te koverte nije uspio naći. Stoga je 9. ožujka pitao tu svoju "pojavu" da konačno zna na čemu je. Ona njemu na to odgovara:

"Ja znam da nisi pisao znak nigdje, jer ne možeš bez moga odobrenja."

Ali brižljivi fra Slavko stao se vrtjeti oko Ivanove kuće iz dana u dan da ustanovi zašto je "vidjelac" nešto pisao ,a nije priznao, i je li uopće nešto pisao što nije smio pisati. Uto se uključili i neki drugi oci franjevci.
"Jednoga je dana u razgovoru bio i fra Ljudevit Rupčić. Ivan je smeteno odgovarao o kuverti."

Htjelo se da Ivan shvati i da ponovno ne upadne i ne posegne "za snalaženjem", kako reče psiholog dr. fra Slavko Barbarić, koji šalje Ivanov tekst grafologu na ekspertizu u Milano. I ustanovi se da "vanjski pritisak nije bio adekvatan nutarnjoj tjeskobi o kojoj govori rukopis", ali svakako "treba ozbiljno uzeti u obzir činjenicu da to nije prvi put da vidioci iz Bijakovića na ovaj ili onaj način govore o pritiscima sa strane komisije"!
Komisija je, očito, kriva jer obavlja svoj zadatak da ustanovi govori li "vidjelac" istinu ili neistinu ili se samo snalazi!

Ivan se 11. ožujka 1985. trebao ponovno konzultirati s "pojavom" o tome što je konačno s tom problematičnom kovertom ili kovertama. "To je viđenje bilo na brdu. Prisutna je bila i Vicka.
Ona potvrđuje da je Ivan nešto pitao na brdu, ali nije donio nikakva odgovora."
- "Gospa" se, znači, povlači?

Ali pritisak, ne više od komisije, nego od fra Slavka, postaje sve jači. Sada će svi "vidioci" listom pitati "pojavu" o toj koverti. Postavio je stručno pitanje psiholog fra Slavko:
Što treba sada činiti u situaciji koju je Ivan stvorio?

Vicka je imala viđenje 13. ožujka 1985. Evo odgovora:

"Gospa je rekla: Molite, molite, molite. Jedino se molitvom možete osloboditi Ivanove pogreške koju je učinio, a do toga nije trebalo doći".
Vicka tomu nadodaje svoje tumačenje:

Gospin pogled i nezadovoljstvo govorili su mi da je on ipak pisao:
"To nije trebalo činiti. Trebao je odmah kazati da ne dođe do sumnje među svima vama".

- Dakle, prema Vicki, odnosno njezinoj "pojavi", Ivan je pogriješio, formalno lagao, a nije smio lagati.

Jakovljevo "ukazanje" dan poslije, 14. ožujka 1985:
"Gospa je ovo rekla: da se za to treba moliti i da Ivan nije trebao to učiniti...".
- "Gospa", znači, opet kori Ivana što je to učinio. Što? Ili pisao ili lagao da nije pisao, svejedno.

Marija je donijela kratak odgovor svoje "pojave":
"Samo molite".

- U ovakvoj zakuhanoj situaciji zaista ne preostaje drugo nego moliti se Bogu da se što gore ne dogodi.
Mirjana, koja ima "ukazanja" samo na svoj rođendan (18. ožujka), provjerila je Ivanovu istinu u svome "viđenju". Ona je početkom travnja 1985. napisala u svome pismu, adresiranu na fra Petra Ljubičića:
"Zatim sam pitala za Ivana u vezi njegova slučaja (za to ste sigurno čuli, u vezi tajne, ustvari znaka, onog pisma).Ona je rekla da svećenici trebaju da budu uz nas, da nam pomognu jer teško je ona breme stavila na nas i da je boli njihova sumnjičavost. Zatim je rekla da Ivan nije ništa uradio loše. Rekla je da ga je ona ukorila dovoljno, i da ga više ne treba galamiti. Da je dobro što je onako napisao."

- Mirjanina je "Gospa" opet posebna pojava i kontradikcija:
Osim što njezina "Gospa" prizna da je natovarila preteško breme na "vidioce", pa im zato svećenici moraju pomagati, ona kaže za Ivana "da nije ništa uradio loše", zato ga je ona "ukorila dovoljno" što nije ništa loše uradio, i konačno se "pojava" ispravlja i kaže da je dobro što je Ivan onako napisao.

Snađi se, Gospe moja, u međugorskom "velikome znaku"!

Ivanka "nije mogla pitati jer joj je Gospa u to vrijeme pričala o problemima svijeta i Crkve."
- Što su dječje priče prema krupnim problemima svijeta i Crkve! Ali se ipak simultano rješavaju petljanije oko male koverte i golemi problemi svijeta i Crkve.

Zatim je 16. ožujka 1985. fra Slavko pozvao sve "vidioce" u župni ured na "duhovnu obnovu" o "istinoljubivosti, poniznosti i jednostavnosti". Sve je pitao o onome što je Ivan bio napisao. I svi
su trebali odgovarati je li to taj znak ili drugi da čekamo. Evo tih odgovora o tome Ivanovu "znaku".

Vicka: Znak je vidljiv, trajan i neuništiv na mjestu ukazanja. Gospa ga je pokazala!
- Dakle, bio je! Samo ne znamo u čemu se sastoji.Vjerojatno neka tajna!

Ivanka: Gospa će ostaviti trajan i vidljiv znak!
- Dakle, nije bio, bit će! Treba čekati. Još malo strpljenja!

Marija: Ne!
- Znači, nije! Odlučno i kategorično.

Jakov: Ne smijem ništa reći!
- Eto ostaje tajna, je li znak bio, postoji li i hoće li uopće biti!

Ivan: Ne!
- Opet ništa!

I što sad? Koga Ivan izigrava? I koga fra Slavko izigrava?

I kad se ustanovi da je umjesto "velikoga znaka" sve sama velika blamaža i neistina, onda treba šutjeti i opet nastaviti kao da je sve velika istina!

Očekuju li da će u tome "znaku" pobijediti? Ili će tu uzmaknuti? Ili ćemo se zadovoljiti Laurentinovom konstatacijom da je "Ivan oplakao svoju pogrješku kao sv. Petar svoje odreknuće"?