Bio sam župnik na Hrasnu, nakon umirovljenja msgr.Stjepana Batinovića. Negdje u prvoj polovici kolovoza 1981.navrati se u župni stan don Ratko Perić, rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv.Jeronima u Rimu. Nije mogao biti na sprovodu pokojnoga don Stjepana (umro 18. srpnja 1981), pa
došao pomoliti se na grobu svoga prijatelja i starijega brata.

Došao je, naravno, posjetiti Kraljicu mira, svetište koje je naprijedlog župnika don Stjepana, na biskupijskoj razini, 1977.godine utemeljio msgr. Petar Čule, biskup mostarsko-duvanjskii apostolski upravitelj trebinjske biskupije. Uvečer u šetnji na Gradini pokraj Kraljice mira i u crkvenom dvorištu riječ po riječ, prebirući situaciju po Hercegovini, ne mogosmo ne dotaknuti i senzaciju koja se širila domovinom i svijetom o "ukazanjima" u Međugorju. Don Ratko zaželje da sutradan pođemo u Međugorje, valjda svjestan da ga netko, kad se vrati u Rim, ne bi zaskočio pitanjem što je posrijedi, pa sramota, ako ne bude znao ništa odgovoriti. A sve se događa tu, pred kućom.
Volio bi on osobno poći tamo, porazgovoriti sa svećenicima i vjernicima kako bi stekao izravan uvid u razne priče i novinske izvještaje. Ja baš nisam bio osobito voljan ići, moram pošteno
priznati, ali, hajde, pravit ću mu društvo. Pošli mi autom poslije jutarnje Mise i doručka. Putem
razmjenjujemo razne vijesti, razgovaramo o "čudesima" koja se događaju, o različitim shvaćanjima odgovornih ljudi u Crkvi i društvu, o biskupovu stavu prema toj pojavi. Upita me, poznam li koga osobno u Međugorju. Bilo bi dobro porazgovoriti s običnim ljudima, koji zdravo seljački misle i kršćanski djecu odgajaju. Valjalo bi najprije posjetiti župni ured i pozdraviti župnika. Kako sam poznavao Dragu V., odlučismo posjetiti njegovu obitelj.Bijasmo najprije u župnom uredu. Primi nas fra Zrinko Čuvalo, kapelan (preminuo 1. lipnja 1991).
"Fra Zrinko, je li se Tebi Gospa ijednom ukazala?" upita ga jedan od nas.
"Meni, brate, nije."
"Vjeruješ li da je drugima?"
"Više ne vjerujem nego vjerujem. Ali ja nastojim praviti red i mir da se sve odvija kako Bog zapovijeda." Ponudio nas je, čini mi se, rakijom i tanjurom grožđa i smokava. Rekosmo mu da bismo željeli otići u spomenute obitelji. Sretno bilo!
Nađosmo gotovo čitavu obitelj Draginu pred kućom. Nižu duhan. Bio je lijep kolovoški dan, a fin duhan tek ubran. Podsjeti me na tolike godine kada sam i sam brao i nizao duhan pod odrinom. Predstavih ja kolegu. Ponudiše nas pićem. Započe priča radi koje smo došli. Obraćamo se djevojkama koje spretno nižu list za listom:
"Jeste li vi, cure, bile na 'ukazanjima' i jeste li vidjele Gospu?" pitamo.
Bile jesmo na "ukazanjima", odgovaraju Dragine kćeri, ali mi nismo ništa vidjele, osim djece koja kažu da vide - Gospu. Djeca počnu moliti i mi s njima. Najednom zastanu i gledaju u nešto. Onda, usred Očenaša, kažu: "Evo je…". I: "Ode!" Mi buljimo onako u njih, a oni bulje u nešto ispred sebe. Djeca kažu da je to Gospa. Tumače nam kakva je, kako izgleda, u što je obučena. Ne govore da ima išta na nogama, je li bosa ili obuvena. (Nas se dvojica zgledamo i međusobno došaptavamo: djevojke će nam točno prenijeti u kakvoj je nošnji "Gospa" bila, a hoće li što popamtiti što je rekla, nismo sigurni).
Nekako prvih dana bijaše ovako, nastavlja jedna od njih:
nama su djeca rekla, ti vidioci, da im je Gospa poručila da dođu kao sutra navečer u 11 sati da će im se "ukazati" na brdu. Na kakvu brdu, po noći, Gospe draga? Nama je to bilo malo čudno, što jest – jest, a i kod kuće su nam govorili stariji: "Bože mi oprosti, kako vas Gospa zove u ova doba, posred noći?!" Ali nas pustili. Došao svijet sa svih strana. Netko ponio bateriju, netkofenjer, netko ništa. Idemo mi gore, veremo se po onom kamenju, kad u neka doba netko od vidjelaca podiže glas: "Gasite baterije, Gospa se neće ukazati ako ne ugasite sva svjetla!" Kad je narod pogasio svjetla, čusmo kako vidioci rekoše: "Evo je…". I, tako, nekoliko trenutaka svatko šuti. Što ako je stvarno tu Gospa, misliš u sebi… I moliš se. Onda nam rekoše da će Gospa doći sutra isto tako po noći, oko ponoći.
Te mi sutradan o ponoći opet gore. Pustili nas i ovaj put roditelji. Došle mi gore na brdo. Sjede ljudi. Netko se moli, netko pjeva, netko šuti i puši. I tako, svijet ko svijet. Najednom netko zavika: "Gasite cigarete!" Neki neće da utrnu. "Ako ne ugasite cigarete, Gospa se neće ukazati", dočekaše. I, naravno,
neki pogasiše, a neki stadoše vikati na one koji još neće da utrnu cigarete. I stvarno svi prestadoše pušiti...
Dok one to pričaju, gura me don Ratko i veli mi, a mogli su čuti i drugi:
"Don Luka, mogli bismo mi polako. Nema ti tu ništa autentičnoga! Tŕ nije Gospa naše osjetljivosti da joj smetaju -cigarete!"
Malo sam ga zaustavljao da čujemo još koju, jer su djevojke stvarno vrlo lijepo pričale, baš onako kako su doživjele, čule i vidjele, vjerujući i ne vjerujući u sva ta događanja. S jedne strane ne smiješ reći da ne vjeruješ Gospi, a opet ti čudno da ne može čudnije kako će Gospa tako postupati s fenjerima i cigaretama. Kako ćeš njoj, ako je ona, prigovarati što "vidioce" i narod s njima po noći nagoni po brdu, i to po hercegovačkom kršu, a opet vidiš da je to nešto mimo uobičajene ljudske pameti.
Otišli smo u Mostar pozdraviti biskupa Žanića. Ne nađosmo ga kod kuće. Bit će da je otišao u Rim!

Don Luka Pavlović