sedmodnevni spiritualni program
28.07.2006., petak
SUBOTA:MALA ŠKOLA SIMBOLA
SIMBOLI U UMJETNOSTI
29.07.2006.g. Svaka slika je organizirana kompozicija različitih boja. Kako nas svaka boja dira na određenoj frekvenciji skoro svaka slika može poslužiti kao fokus za meditaciju............... Događa se da nas pokrene neka slika u izlogu galerije kraj koje slučajno prolazimo ili u stanu, u sobi, u hodniku, koju smo možda davno nekad kupili (više se možda ni ne sjećamo zašto) ili smo je možda naslijedili ili dobili na dar, i već odavno ne obraćamo pažnju na nju, osim da obrišemo prašinu s nje...........dogodi se da nam samo pogled iz drugog kuta postane psiho-mentalni okidač i uvede nas u jedno posebno stanje ili meditaciju.  Uzmimo Munchovu sliku „Vrisak“.........gledajući je možemo ući u bilo koji svoj strah, bilo da mu je izvorište u objektivnoj stvarnosti, u našim snovima ili duboko potisnut i zakopan u podsvijesti........možemo se suočiti s njim i rastvoriti ga..........jer sama činjenica da je netko naslikao lice straha govori da je strah univerzalno ljudsko iskustvo, da je umjetnik pogledao u lice straha (kako bi ga inače naslikao) i pobijedio ga..........ulazeći u sliku, i nesvjesno ćemo se naći u fokusu nekog svog straha, nekog svog pritajenog, nikad puštenog krika i to nas može osloboditi............ Ako je slika koloristički bogata, ako su zastupljene sve boje spektra, slika će nas sama uvući u svoju dubinu. No, i ako nije zastupljen cijeli spektar (od crne preko crvene narandžaste, žute, zelene, plave, indigo, Ijubićaste - do bijele sa svim nijansama), možda na njoj otkrijemo upravo za nas važne, a energetski nedostajuće boje. Treba dobro promotriti koje boje nas najviše impresioniraju ili iritiraju, jer će nas te impresije možda odvesti do blokada u našim čakrama. Važno je da ta boja nama nešto znači, da nam nešto predstavlja, govori: možda neko davno sjećanje, možda je vezana za neku davnu bol, neostvarenu želju, nedosegnuti cilj. Važno je dopustiti pokrenutim sjećanjima i osjećajima s tim povezanim, da izrone, da nas preplave ako treba. To nas ponovo povezuje sa sobom, sa svojom dušom. Ako na taj način naučimo promatrati sliku to će nas dovesti do toga da shvatimo zašto nam se neka slika sviđa, intrigira nas i navodi nas da mislimo na sebe, na svoje osjećaje, na svoje doživljaje. Takvo doživljavanje umjetnosti je katarzično i može se koncentracijom pretvoriti u pravu meditaciju. Više se ne pitamo; „šta je pisac htio reći“, jer djelo doživljavamo sa osobne razine, ono je pokrenulo nešto u nama. |
