Ire's corner office

srijeda, 29.06.2005.

> DJECA HEROJI

Niz legendi poznatih pod zajedničkim nazivom DJECA HEROJI, sjevernoameričkog plemena Kwakiutl, priča kako su Kánekelak i njegov mlađi brat Jedini imali vrlo sebične roditelje koji su ih zapostavljali. Dok su djeca bila gladna, njihovi su se roditelji prežderavali svaki dan sve većim ulovom lososa. Kad je Kánekelak saznao za to, bacio je svog oca u zrak i pretvorio ga u čaplju, a majku je pretvorio u djetlića.
Kako bi zaštitio svog brata, Kánekelak mu je sagradio ogromnu kuću, ostavio mu četiri kita za prehranu i zatim pošao u svijet. Borio se sa čudovištima, pretvarao opake ljude-životinje u današnje životinje, boravio s precima klana Kwakiutl, da bi se na kraju vratio bratu. No stigavši u veliku kuću, saznao je da je njegov brat odavno umro od gladi, ostavivši za sobom samo hrpicu suhih kostiju. Kánekelak je oživio mrtvog brata i poslao ga na sjever, da poživi mirnim životom, a on je sam otišao na jug.

Sva djeca koja su žrtve, su ujedno i heroji.
Sva djeca koje odrasli izgladnjuju, iskorištavaju, tuku i siluju, su heroji.
Sva djeca koja trpe zlostavljanje svojih vršnjaka, su heroji.
Sva djeca koja odrastaju u siromaštvu, nehumanim uvjetima, jedva imaju što za jesti, ne znaju čitati ni pisati, ne znaju što je to televizor, ne znaju što je to roditeljska ljubav, nemaju igrački, nisu bezbrižna, su ujedno i heroji.
Sva djeca koja se bore u ratovima odraslih, su heroji.
Sva djeca koja su hendikepirana, su heroji.
Sva djeca invalidi su heroji.
Sva teško bolesna djeca su heroji.
Sva djeca kojoj nije dozvoljeno da budu djeca, su heroji!

petak, 24.06.2005.

> CARPE DIEM

Jeste li ikad imali jedan od onih dana kada biste najradije poslali sve kvragu i prespavali ga? Naravno da jeste. Tko nije? Onda znate o čemu pričam i znate kakav mi je bio današnji dan.
Iako sam oduvijek snažno vjerovala u latinsku uzrečicu Carpe Diem, danas sam nešto teško nalazila trenutak u kojem bih uživala, razmišljajući čas o poslu, čas o faksu, čas o nepodnošljivo neriješenom stambenom pitanju, svakom minutom sve više tonući u očaj zbog nemogućnosti da se pomaknem s mrtve točke. Carpe fucking Diem!

¤¤¤¤¤¤¤
Carpe Diem je uzrečica koja bi se mogla prevesti kao "iskoristi dan". Koristi se ili kao poruka nekom da ne troši zrak uzalud ili kao opravdanje za uživanje u radostima koje nam život pruža bez osvrtanja na budućnost.
Prvi put ju je (zabilježeno) upotrijebio Horacije u svojim "Odama": Carpe diem quam minimum credula postero (Iskoristi dan, ne vjeruj sljedećem). Ta je fraza bila popularna u XVI. i XVII. stoljeću među engleskim pjesnicima, a "iskorištavali" su je i viktorijanci.
Poznat je citat iz filma "Društvo mrtvih pjesnika" kad Robin Williams kaže: But if you listen real close, you can hear them whisper their legacy to you. Go on, lean in. Listen, you hear it? - Carpe - hear it? - Carpe, carpe diem, seize the day boys, make your lives extraordinary.
Uzrečicom su se okoristili i Terry Pratchett te grupa Metallica.
¤¤¤¤¤¤¤

Možda danas i nisam ništa carpala, ali mogu reći da se osjećam bolje znajuć da će današnjem danu skoro stići kraj. Idem mu u susret vičući: After all, tomorrow is another day!

subota, 18.06.2005.

> WTF?!?

> koji vas od sljedećih događaja ili izjava najviše navodi da kažete:


1. "Svaka nam je stranka dobra, samo da budemo na vlasti", izjavio je predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika Vladimir Jordan sa samodopadnim smješkom. Da su članovi HSU-a i dalje vitalni i mladi, dokazali su aktivnim sudjelovanjem u svehrvatskim orgijama poznatima i kao postizborni inženjering.

2. "Zbog sastava sudionika emisije, njezinog sadržaja te referendumskog pitanja, Latinica je poticala udruživanje Hrvatske u protuustavnu balkansku integraciju", smatra zgroženi akademik Dubravko Jelčić.

3. Gospođa s dvoje djece provalila je u prazan gradski stan, a zatim se prijavila policiji. Policija je izjavila kako "nemaju ovlasti za deložaciju i da ništa nije ukradeno", pa tako oni sada žive tamo. Dakle, ako mi netko provali u stan i naseli se u mojoj dnevnoj sobi, ja ih nemam pravo deložirati, a očito nema smisla ni zvati policiju.

4. "Psihičko zlostavljanje, što je to, mili Bože?", izjava je Jelene Brajše, ravnateljice Caritasovog doma za djecu u Brezovici. Da, onog Caritasovog doma za djecu. Ta gospođa, koja već desetak godina vodi raznorazne domove, retardiranu djecu naziva "bolesnima u glavu", seksualno zlostavljanje djece smatra "isprobavanjem seksualnog odgoja" te pita: "pa što se sad čudite, pa svi tuku svoju djecu?".

5. Gradonačelnik Osijeka je Anto Đapić.

6. Konstituiranjem Gradskog vijeća, koalicija pet stranaka - SDP, HNS, HSLS, HSS i HSP preuzela je upravljanje Velikom Goricom nakon četverogodišnje vladavine HDZ-a. Ministar financija Ivan Šuker na samom je početku sjednice prosvjedovao zbog "nasilja nad demokracijom velikogoričke petokrake", rekavši da HDZ kao najjača stranka u državi i Velikoj Gorici ne može pristati na mrvice.

7. Udruga vojnih invalida i dragovoljaca Domovinskog rata počet će u kolovozu izdavati strip Angota. "Cilj stripa je promidžba vrijednosti Domovinskog rata u njegovoj cijelosti i posvećen je svim ljudima koji su prolili krv za domovinu", priča predsjednik Udruge vojnih invalida Božo Drmić. Glavni lik Angote neodoljivo podsjeća na odbjeglog generala Antu Gotovinu.

ponedjeljak, 13.06.2005.

> SVI SMO MI KUBA

> naišla sam na zgodan članak kojeg je napisao Che Guevara pod pseudonimom "El Francotirador" (što znači snajperist, ali i gerilac), u vrijeme začetaka kubanske revolucije na Sierri Maestri. taj me je tekstić dirnuo ne zato što ga je napisala jedna od najvećih ikona današnjice, već stoga što su njegove riječi još uvijek aktualne - gotovo pedeset godina kasnije. u svijetu nepravde i nejednakosti u kojem živimo - unatoč svim frazama o demokraciji otisnutim na nekom prašnjavom papiru - istina je zapravo jasna i jednostavna. postojimo "mi" i postoje "oni", a sve ostalo je magla.

Nema metka u spremniku

Ovdje, na planinskim vrhovima naše Sierre, glasovi udaljenog svijeta dopiru do nas putem radija i novina. Mediji su eksplicitniji u opisivanju događaja iz inozemstva budući da ne mogu izvještavati o zločinima koji se svakodnevno ovdje dešavaju.
Tako saznajemo o nemirima i smrtima na Cipru, u Alžiru, Ifniju ili Malayi. Svi oni imaju zajedničke karakteristike:

a/ Vladine su snage "nanijele teške gubitke pobunjenicima".
b/ Nema zarobljenih.
c/ "Sve teče normalno" za vladu.
d/ Svi revolucionari, u kojoj god se zemlji ili regiji nalazili, primaju "tajnu pomoć od komunista".

Kako li samo svijet sliči Kubi! Svugdje je jednako. Skupina domoljuba je ubijena, bilo da je naoružana ili ne, bilo da su pobunjenici ili ne. Nakon "žestoke borbe", postaju žrtve ugnjetavačkih pušaka. Nema zarobljenih jer su svi svjedoci ubijeni.
Vlada nikada nema nikakvih žrtava, što je ponekad točno - budući da ubijanje bespomoćnih ljudi nije posebno opasno. No katkad se radi o čistoj laži. Sierra Maestra daje nepobitan dokaz tome.
I, naposlijetku, tu su uvijek zgodne optužbe o "komunistima". Oni kojima je dosta tolikog siromaštva pa uzmu pušku u ruke, gdje god da se nalazili, zovu se "komunisti". Oni koji ubijaju razočarane ljude: muškarce, žene ili djecu, zovu se "demokrati".
Kako li samo svijet sliči Kubi! No svugdje, kao i na Kubi, ljudi ustaju protiv brutalnosti i nepravde. I oni su ti koji će imati posljednju riječ, a ona je pobjeda!

[El Cubano Libre, br. 3, siječanj 1958]

petak, 10.06.2005.

> PETAK JE DAN ZA ...

UPDATE > anketa od petka završila se sljedećim poretkom ...
na pitanje Danas bih najradije ..., 36.8% blogera je odgovorilo "...šutnuo/la šefa/icu u guzicu i otišao/la doma spavati", 31.6% se odlučilo za "...šutnuo/la šefa/icu u guzicu čisto radi dojma", 26.3% bi "...šutnuo/la šefa/icu u guzicu i otišao/la s frendom/icom na kavu u grad", samo 5.3% bi "...šutnuo/la šefa/icu u guzicu i otišao/la u šoping", dok se nitko nije odlučio za opciju "...šutnuo/la šefa/icu u guzicu i otišao/la u kino".
iz toga mi se nameće zaključak da su blogeri neispavani, dekintirani i imaju nerazriješenih problema sa svojim šefovima. imate li još kakvih prijedloga što biste učinili svojim šefovima i kamo bi im gurnuli taj njihov posao, a ne možete im to reći u lice, slobodno viknite u shoutbox koji se nalazi desno pa malo dolje.

četvrtak, 09.06.2005.

> ZLE KNJIGE

Amerikanci su sastavili popis najštetnijih knjiga u povijesti. Ova je rečenica sama po sebi dovoljna da se itko iole razuman počne lupati po glavi. (Što je sljedeće na redu? Spaljivanje tih knjiga na javnom skupu uz frenetične povike Bad, bad books?) Nekoliko zanimljivosti s tog popisa: Mein Kampf Adolfa Hitlera NIJE najštetnija knjiga ikad napisana. Naime očito je djelo u kojem se izlaže doktrina o "superiornosti" arijevske rase i koja bi trebala biti simbol svih onih gadosti počinjenih u II. svjetskom ratu, manje štetna od Manifesta komunističke partije Marxa i Engelsa. Ti Amerikanci - sastavljači ovog popisa - toliko se boje komunizma da je odmah na trećem mjestu još jedna crvena knjiga: Citati Mao Zedonga.
Nadalje, ti se časni Amerikanci kao vraga boje i feminizma. Tako su se na popisu našle Betty Friedan s knjigom Mistično žensko i Simone de Beauvoir s Drugim spolom. Charles Darwin nije ušao na top listu, ali je sasvim očito da su Podrijetlo vrsta (dobilo je 17 glasova) i Podrijetlo čovjeka (2 glasa) bad, bad books. Smeta im i ekologija: Tihi izvor Rachel Carson dobio je 9 glasova; psihoanaliza: Uvod u psihoanalizu Sigmunda Freuda dobio je također 9 glasova; sociološka antropologija: Sazrijevanje na Samoi Margaret Mead dobilo je 11 glasova, itd., itd., itd.
Što reći o ovom? Samoprozvana kolijevka demokracije, zemlja u kojoj se diče slobodom govora, samo još jednom pokazuje svoju licemjernost, svoju neobrazovanost i glupost. I za kraj, da citiram Inoslava Beškera: "Svrstavanje knjiga po stupnju opasnosti i štetnosti jest opasna budalaština, ali akcent bi morao biti na prvoj riječi. Sam strah od knjige lakmus je zlih namjera. Treba se bojati onoga tko se boji informacije, onoga koji smatra da građanina treba zaštiti od opasnosti da sam misli. Pa makar pogriješio ..."

nedjelja, 05.06.2005.

> LOVA DO KROVA

Bio je ovo zanimljiv vikend i na VH1-u i na MTV-u. Na jednom se puštao The Fabulous Life Weekend, a na drugom The Filthy Rich Weekend - znate, one sadističke emisije koje prikazuju kako, koliko i zašto d rič en fejms troše novac. Pošto mi život nije fabulous, a bogami nisam ni filthy rich (a kamo li samo rich), nije mi preostalo ništa drugo do li da blejim u TV i zgražam se nad dekadencijom, nedostatkom ukusa i razvratom tih, dakle, d rič en fejms.
Posebno mi je bila zanimljiva epizoda The Most Fantabulous Homes. Mislim da ne trebam posebno objašnjavati o čemu se radi. Bilo je tu raznih perverzija - od unutarnjih bazena popločanih dijamantima, voznih parkova od po dvadeset različitih automobila, vikendica kilometarskih kvadratura, kuća koje reagiraju na vaše raspoloženje, zlatnih kupaonica, pravih pravcatih kino dvorana u podrumu, vrtnih vila za djecu, vrtnih vila za pse, vlastitih električnih centrala, prostorija koje služe samo za ispijanje vina ili samo za zamatanje poklona, pa do - po meni najperverzinije - sobice koja je od poda do stropa obložena mekanim, žutim perjem (tzv. Big Bird Soba), a za koju ni ne želim znati čemu služi.
I gledam ja tako i sveudilj se zgražam.
Ma sve je meni jasno: kad si d rič en fejms moraš to i pokazati. Da imam par sto milijuna dolara u banci, razmišljam si ja, vjerojatni bih si i sama priuštila kućerak od pedesetak soba i dvadesetak kupaonica. Ili možda ne bih? Zamislite samo plaćati struju, vodu, plin i grijanje za toliku kuću. Onda moraš imati nekakvu poslugu jer me definitivno ne bi vidjeli da s peruškom čistim sav taj namještaj. Pa nekog da ti čisti bazen(e). Nekog da ti se brine o vrtu i/ili šumarku oko kuće. Nekog da ti pere sve te aute. Nekog da ti vrši popravke u kući. Nekog da ti kuha. Nekog da ti šeće hordu pasa. Timari konja. Održava jahtu. Renovira spavaću sobu svaka dva mjeseca. Pere prozore i podove. Čisti tavan. Kupuje toalet-papir ... Ma to je rupa bez dna! Već se vidim kako se davim u svim tim računima, plaćama i doprinosima. A ne bi mene takva kuća živu vidjela!
Zgrozih se još i više pa gasim televizor. Ogledam se oko sebe po sobi u stanu svojih roditelja s kojima još uvijek živim. Ma da mi je samo - razmišljam tužno - cifra koju George Clooney mjesečno troši na toalet-papir, mogla bih si priuštiti izbu u kojoj bih živjela sretno i bila svoj na svome. Ne trebaju mi ni bazeni ni sobe za umatanje poklona, samo par kvadrata koje bih mogla nazivati svojima. Računam: propustila sam zadnjih šest uplata u stambenu štedionicu. Zar ih je već šest??? Ne može to tako! Sutra rano ujutro idem uplatiti barem dvije. Inače nikada neću imati svoju Big Bird sobu ...

petak, 03.06.2005.

> ŽIVOTNE RATNICE

CIHUATETEO su u aztečkoj mitologiji bili duhovi žena koje su umrle pri porodu. Njihova zaštitnica bila je boginja zemlje CIHUACÓATL. Živjele su u zapadnom raju po imenu CINCALCO (što na nahuatlu znači "kuća kukuruza"), odakle su odlazile u pomoć ratnicima i, ako je bilo potrebno, pratile ih na putu do svijeta mrtvih koji se nalazio na istoku. Smrt pri porodu smatrala se jednako uzvišenom i časnom kao smrt u bitki. To su bile ratnice kojima nije presudio rat već život.
A što je s modernim životnim ratnicama? Što je sa ženama kojima je također presudio život upotrijebivši za to ruku (nekoć? još uvijek? nikad?) voljenog supruga? Imaju li one svoj raj u kojem mogu vidati rane?
Političari samo pričaju (zato se valjda zovu političari) i ništa ne poduzimaju (jer se tada ne bi zvali političari nego dobročinitelji). Iznose poražavajuće podatke kao što je primjerice onaj da se s obzirom na broj stanovnika, u Hrvatskoj zbog nasilja u obitelji pruži 1 intervencija na 300 stanovnika. Ili da je u 67,99% slučajeva žrtva nasilja žena, a najčešći počinitelj suprug. I onda još kažu da "postoje zakonski propisi i institucije za zaštitu od nasilja u obitelji", ali da se ti propisi ne provode. Kome oni to sve pričaju? Vjerojatno sebi jer je odveć kasno za ženu koju je sinoć suprug mlatio do smrti i za sve one čije su nasilne smrti od početka ove godine punile novinske stupce.