Satjerana u kut
vlastite čežnje
ludog nagona
da te gledam
i po cijenu
vlastitih suza
hodam
lutam
spotičem se
pronalazim te
onda
kad najmanje očekujem.
Blistavilo tvog osmjeha
sudara se
s mojim zasljepljenim pogledom.
Zaustavljaš oči
u mojoj zjenici
koja me izdaje
mislim...
bojim se..
želim.
Šutimo
jer
sve je već izgovoreno
tisuću puta
i više
i nema se što reći
ništa
više.
Pričamo
šuteći
dodirujući se
mekoćom pogleda
što lebde
iznad mnogostrukih lica.
Kao nekad,
u prošlom životu
sve je u pogledu
od kojeg sve postaje
u kojeg se sve sabija
bježeći
nazad
u okrilje tamne sjete
napola dosanjajućih snova.
I nigdje nas nema.
Vratili smo se
na polazište
optrčavši
bolno zatvoreni krug
u kome
nada
ubija..
polako i uporno
A mi
još smo
živi.
Šutnjom
spašavamo
razum od srca.
Pogledom
nanovo osvajamo
naše davno zalutale duše
vraćajući se
na početak
U onaj odsutni trenutak
bljeska
u kome je i nada bivala snom.
|
