22.04.2007., nedjelja
Ester
Kako je počelo?
Slučajno. Kao i uvijek, sve priče počinju, slučajno.
Ester je radila u kulturi. Suradnica s kojom je bila prinuđena surađivati nije joj se odveć sviđala, no,
bio je to posao koji joj je omogućavao siguran prihod, redovitu isplatu i egzistenciju.
Tina je bila od onih žena koje ni na koji način ne izazivaju pozornost.
Bila je obična, skromna, sasvim jednostavna. Točna, radišna, pedantna, tiha ,šutljiva.
Njezina ozbiljnost i predanost poslu odbijala je Ester više nego privlačila.
I sama pomisao da bi s takvom osobom uspostavila prisniji kontakt, kod Ester je izazivala sarkastičan
komentar, kojim se redovito branila od vanjskog svijeta.
I onda je "netko" zapetljao niti.
Otvorila se Tinina ladica, Pandorina kutija.
Pročitala se intimna korespodencija i saznalo da Tina ima ljubavnika!
Šuškalo se po hodnicima, svi su se "zagonetno" smješkali. Ta neugledna, neatraktivna žena da ima ljubavnika?
I Ester je nešto načula, no nije je bilo briga. Pa i onako je to nije zanimalo. Imala je svoj život i rijetko se zanimala za tuđi. Već se treću godinu družila s njim, povremeno, baš onako kako je oduvijek i željela.
Nije ju smetalo što je oženjen, što ima dvoje djece i što je daleko ispod njenog intelektualnog nivoa.
Bio je mlađi deset godina, u izvrsnoj kondiciji, pristalog izgleda, zadovoljavajućeg ponašanja, i to je bilo dovoljno. Sama je vodila igru, određivala vrijeme susreta i njegovo trajanje.
Bila je slobodna. Uživala je slobodu, ne dopuštajući nikome da je u potpunosti uzme. Dajući samo onoliko
koliko je mislila da je nužno, da bi dobila što hoće.
Ne želeći slušati, ništa nije ni pitala i na povremene primjedbe da je sebična, kratko bi odgovarala:
Da, jesam! Oduvijek je znala da potvrdnim odgovorom svaka mogućnost diskusije koja ima tendenciju da preraste u svađu prestaje.
Imala je svoj mir. Za druge nije previše brinula.
I kad bi bila upitana o Tini, počela bi razmišljati o njoj. Nikad neće biti sigurna zbog čega.
Možda zbog Tinine obitelji? Možda iz sažaljenja prema njenom sinu?
I sama je kao dijete proživljavala nevjeru u braku svojih roditelja.Znala je svaku sliku mogućeg budućeg kaosa koji bi uslijedio. Nešto je ipak trebalo poduzeti.
Mučila se nekoliko dana, procjenjivala svoju umješanost u intimni život osobe koja ništa nije značila u
njenom životu.
Jednog jutra, Tina je na posao došla suznih očiju i Ester je odlučila.
Pozvala ju je na kavu. Nije joj bilo lako, no izgovorila je riječi koje je nosila u sebi.
Tinin obrambeni stav, prekriženih ruku na prsima, ovaj put je popustio.
Ispričala je sve svojoj novoj prijateljici. Ester ju je ovaj put suosjećajno slušala. Postala je slušačica.
Ne komentirajući ništa, kava je popijena tek kad se ohladila, nakon nekoliko sati.
I Tina i Ester jedno su vrijeme zajedno plakale.
|
- 19:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
19.04.2007., četvrtak
U čast i slavu Alexander Graham Bellu
Telefon iz grčkog:tele=udaljen i fon=glas., je uređaj za komunikaciju na daljinu, koja se koristi tako što
prima i prenosi zvuk(uglavnom ljudski glas)s jednog mjesta na drugi i obratno. Većina telefona radi tako
što prenosi električni signal preko složenog sustava telefonskih mreža koji omogućuju komunikaciju
bilo kojeg korisnika telefona sa skoro bilo kojim drugim.
Telefon. Čudna naprava.
Sjećam se prije skoro 25 godina nisu svi bili sretni imati ga.
No što je to?, samo jedna četvrtina stoljeća.
Svašta nešto dogodi se u tom razdoblju. Otkrije se "zločesti" gen, uzrok do tada neizlječivoj bolesti.
Nekom se rodi potomak, školuje se i odraste u formiranog čovjeka.
Netko nažalost i umre, preranom smrću.
A u telekomunikaciji, proces razvoja i usavršavanja razvije se do granica koje su nekoć bile tek slika iz
lagane sf-priče. Danas nam je omogućeno ne samo da nekog čujemo, već i da ga vidimo komunicirajući s njim.Koliko puta bi na zvuk zvonjave, spomenuli neprimjerenu poštapalicu?
"Pa kaj baš sad?, Kad sam pod tušem"
Ili "Baš sad ?, kad su mi ruke u brašnu, jer mjesim kolač!"
I javili ste se, jer zvoni.!
Oni trenuci kad smo u zagrljaju drage nam osobe, a ne javimo se, oni su dakako oprošteni. Jer dobro
je da nas netko grli, drži i ne pušta.(Dobro je da nekog grlimo i držimo, ne želeći ga sad ostavljati ni na trenutak ma tko god zvao).
Koliko je puta zvuk telefona (danas ih ima u nekoliko desetaka varijanti) izmamio osmjeh iz vas, baš onda kada vam nije bilo ni do čega.Frend vam je smjestio nekakav štos sa vicomata, reagirali ste ozbiljno ne shvaćajući da je to šala, da bi nakon toga smijeh izazvao suze.
Ponekad se čovjek povuče u osamu, u sebe samog.Pritom čita neko štivo koje ga opušta, ili pak natjera da razmišlja o pročitanom.
Ponekad samo "beživotno" leži ispružen na svom ležaju, gledajući u strop i odmara.
I baš tada prekine ga zvuk zvona naprave koja bi nam u životu trebala "služiti".
Biti pomagalo za bržu komunikaciju. Bez obzira, znamo li ili ne, tko nas zove, nevoljko ćemo se pomaknuti iz ugodnog nam položaja.
Trenutno nezadovoljstvo, ublažit će glas drage nam osobe koja nas zove.
Osmjeh se pojavi na našim usnama i preplavi vas osjećaj neke trenutne dragosti i sreće.
Nakon kratkog hallo, gotovo uvijek je druga riječ "ejj..ti si!"
Ovisno o situaciji i tijeku razgovora, vaše će se raspoloženje promjeniti po završetku razgovora.
Rijetko, no i to se događa, da ćete nakon hallo, čuti samo tišinu ili tek umorno preplašeno disanje s druge strane žice.Takav ćete poziv brzo prekinuti, razmišljajući o fantomskom pozivu još neko vrijeme
da bi ga ubrzo zaboravili, naravno samo u slučaju da nemate aparat s prikazom broja.
Meni su ipak najdraži noćni pozivi, dragih mi ljudi koji su cijeli dan, (tj. dio dana koji je uobičajan za obavljanje svakodnevnih poslova i drugih aktivnosti) prespavali i bude se kao noćni leptiri, iza ponoći.
Budni i zorni kao da je jutro, svježi i razgovorljivi, spremni za rasprave i diskusiju do jutarnjih sati.
Volim razgovarati s njima i teško mi pada kad ih moram "skraćivati" jer vrijeme je da se počnem spremati za posao, jer već je 06.
Telefon je čudna naprava.
Daje nam neku vrstu sigurnosti, hrabrosti.
Spremni smo u tu napravicu s rupicama(mikrofon) izgovoriti stvari koje u bliskom kontaktu, gledajući sugovornika u oči nismo u stanju ni pomisliti, a da ne dvojimo o mogućoj krivoj shvaćenosti izgovorenog.
Ponekad nakon dugosatnog trabunjanja sa najboljom frendicom pomislim..."Bože, da je to sad netko snimao i pretočio u tekst??."
Bilo bi tu dobrog štofa za roman..nabijenog erotizmom, ponekad na garnici pornografije, sa sličicama razrađenim u detalje..
U takvoj vrsti komunikacije ima i žalosnih, bolnih trenutaka.
Tada obično strada sam aparat, u navali gnjeva udara se slušalicom u postolje (ukoliko imate stariji tip aparata).
Puca plastika, kao i veza sa sugovornikom.
Čupaju se žice u samoobrani od učestalog uznemiravanja.
Ipak, najgori mogući razgovori su oni koji teku samo u jednom smjeru.
Sugovornik, u ovom slučaju pasivni slušač, ne govori ništa.
Svaki pokušaj poticanja na razgovor, na sudjelovanje u komunikaciji, počinje sličiti s jedne strane
na policijskog isljednika, koji postavlja u početku blaga i suosjećajna pitanja.
Pokušavate na sve načine spoznati razlog šutnje.
Čas agresivno, čas s dozom sarkazma, šaleći se na trenutke i na vlastit račun.
No neuspješno, neutješno.
Koliko je želja za razgovorom veća i upornija to sami i ne primjećujemo da s nama ne žele razgovarati.
S druge strane nema odgovora, šutnja isprekidana tihim bolnim uzdasima.
Postupno zavlada šutnja i glasova više nema. Postajemo svjesni da je kraj.
Još neko kratko vrijeme čuje se naizmjenično disanje s jedne , s druge strane žice. Minute više nisu minute i postaju sati.
U tom trenutku profitira samo telekomunikacijska firma, jer impulsi i dalje odbrojavaju poput podmuklog jamba.
|
- 21:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
05.04.2007., četvrtak
Nikuda
Ni naprijed ni nazad ne mogu.
Ti si i vrijeme i život i bol i svijetlost i tjeskoba vječna.
Odlazim i vraćam ti se
Odlaziš i vraćam te u sebe uvijek iznova.
Usprkos mjesecima pustoši
što je za sobom ostavlajš.
Ni naprijed ni nazad ne mogu.
Moj smijeh i osamljenost,
moja strast i oprost,
moj zatamljeni pogled i otvoreno moje srce,
sve na tvom dlanu valja se, počiva ;sanja
i onda kad ga ne možes otvoriti za mene.
Tvoje je sve-
moj strah i moja sumnja,
moje pitanje i moja pjesma
moja slabost i moja hrabrost
moja ljubav neutažena što ljubav u tebi guši.
I ne može mi pripadati
nikad posve,nikad slobodno, nikad bez ostatka.
Ona nije dovoljna
da prebrodi očajanje onih kojima duguješ
mir, sigurnost, radost i život.
I zbog toga se raspadam u sebi
i znam-
ništa neće ugrijati moje izmučene snove,
moje raspadnuto srce onu bol u očima.
I ljubav će, izranjavana,žrtvovana, razapeta,
zauvijek rovati u meni
nedosanjanom čežnjom.
Za tvojim korakom od kojeg zadrhtim
za tvojim dodirom i pogledom i poljupcem
zbog kojih slabim i snažim.
Za našom šutnjom i riječima
za nekim jutrom i nekim sumrakom
zbog kojih vječno plačem.
I uvijek ću znati
da me tek patnja nosi dalje
I da sam samo zbog tebe živa
i blistava i očajna i ljubljena i izgubljena.
Zauvijek u tvojoj zjenici
i onoj sjeni u oku
odraženoj u ljeskanju mora,
jednom
stotinam svjetlosnih godina ranije.
Zarobljena tu u sebi
i tamo u tebi
i ostavljena
i odricana
i tvoja.
|
- 12:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
