Telefon iz grčkog:tele=udaljen i fon=glas., je uređaj za komunikaciju na daljinu, koja se koristi tako što
prima i prenosi zvuk(uglavnom ljudski glas)s jednog mjesta na drugi i obratno. Većina telefona radi tako
što prenosi električni signal preko složenog sustava telefonskih mreža koji omogućuju komunikaciju
bilo kojeg korisnika telefona sa skoro bilo kojim drugim.
Telefon. Čudna naprava.
Sjećam se prije skoro 25 godina nisu svi bili sretni imati ga.
No što je to?, samo jedna četvrtina stoljeća.
Svašta nešto dogodi se u tom razdoblju. Otkrije se "zločesti" gen, uzrok do tada neizlječivoj bolesti.
Nekom se rodi potomak, školuje se i odraste u formiranog čovjeka.
Netko nažalost i umre, preranom smrću.
A u telekomunikaciji, proces razvoja i usavršavanja razvije se do granica koje su nekoć bile tek slika iz
lagane sf-priče. Danas nam je omogućeno ne samo da nekog čujemo, već i da ga vidimo komunicirajući s njim.Koliko puta bi na zvuk zvonjave, spomenuli neprimjerenu poštapalicu?
"Pa kaj baš sad?, Kad sam pod tušem"
Ili "Baš sad ?, kad su mi ruke u brašnu, jer mjesim kolač!"
I javili ste se, jer zvoni.!
Oni trenuci kad smo u zagrljaju drage nam osobe, a ne javimo se, oni su dakako oprošteni. Jer dobro
je da nas netko grli, drži i ne pušta.(Dobro je da nekog grlimo i držimo, ne želeći ga sad ostavljati ni na trenutak ma tko god zvao).
Koliko je puta zvuk telefona (danas ih ima u nekoliko desetaka varijanti) izmamio osmjeh iz vas, baš onda kada vam nije bilo ni do čega.Frend vam je smjestio nekakav štos sa vicomata, reagirali ste ozbiljno ne shvaćajući da je to šala, da bi nakon toga smijeh izazvao suze.
Ponekad se čovjek povuče u osamu, u sebe samog.Pritom čita neko štivo koje ga opušta, ili pak natjera da razmišlja o pročitanom.
Ponekad samo "beživotno" leži ispružen na svom ležaju, gledajući u strop i odmara.
I baš tada prekine ga zvuk zvona naprave koja bi nam u životu trebala "služiti".
Biti pomagalo za bržu komunikaciju. Bez obzira, znamo li ili ne, tko nas zove, nevoljko ćemo se pomaknuti iz ugodnog nam položaja.
Trenutno nezadovoljstvo, ublažit će glas drage nam osobe koja nas zove.
Osmjeh se pojavi na našim usnama i preplavi vas osjećaj neke trenutne dragosti i sreće.
Nakon kratkog hallo, gotovo uvijek je druga riječ "ejj..ti si!"
Ovisno o situaciji i tijeku razgovora, vaše će se raspoloženje promjeniti po završetku razgovora.
Rijetko, no i to se događa, da ćete nakon hallo, čuti samo tišinu ili tek umorno preplašeno disanje s druge strane žice.Takav ćete poziv brzo prekinuti, razmišljajući o fantomskom pozivu još neko vrijeme
da bi ga ubrzo zaboravili, naravno samo u slučaju da nemate aparat s prikazom broja.
Meni su ipak najdraži noćni pozivi, dragih mi ljudi koji su cijeli dan, (tj. dio dana koji je uobičajan za obavljanje svakodnevnih poslova i drugih aktivnosti) prespavali i bude se kao noćni leptiri, iza ponoći.
Budni i zorni kao da je jutro, svježi i razgovorljivi, spremni za rasprave i diskusiju do jutarnjih sati.
Volim razgovarati s njima i teško mi pada kad ih moram "skraćivati" jer vrijeme je da se počnem spremati za posao, jer već je 06.
Telefon je čudna naprava.
Daje nam neku vrstu sigurnosti, hrabrosti.
Spremni smo u tu napravicu s rupicama(mikrofon) izgovoriti stvari koje u bliskom kontaktu, gledajući sugovornika u oči nismo u stanju ni pomisliti, a da ne dvojimo o mogućoj krivoj shvaćenosti izgovorenog.
Ponekad nakon dugosatnog trabunjanja sa najboljom frendicom pomislim..."Bože, da je to sad netko snimao i pretočio u tekst??."
Bilo bi tu dobrog štofa za roman..nabijenog erotizmom, ponekad na garnici pornografije, sa sličicama razrađenim u detalje..
U takvoj vrsti komunikacije ima i žalosnih, bolnih trenutaka.
Tada obično strada sam aparat, u navali gnjeva udara se slušalicom u postolje (ukoliko imate stariji tip aparata).
Puca plastika, kao i veza sa sugovornikom.
Čupaju se žice u samoobrani od učestalog uznemiravanja.
Ipak, najgori mogući razgovori su oni koji teku samo u jednom smjeru.
Sugovornik, u ovom slučaju pasivni slušač, ne govori ništa.
Svaki pokušaj poticanja na razgovor, na sudjelovanje u komunikaciji, počinje sličiti s jedne strane
na policijskog isljednika, koji postavlja u početku blaga i suosjećajna pitanja.
Pokušavate na sve načine spoznati razlog šutnje.
Čas agresivno, čas s dozom sarkazma, šaleći se na trenutke i na vlastit račun.
No neuspješno, neutješno.
Koliko je želja za razgovorom veća i upornija to sami i ne primjećujemo da s nama ne žele razgovarati.
S druge strane nema odgovora, šutnja isprekidana tihim bolnim uzdasima.
Postupno zavlada šutnja i glasova više nema. Postajemo svjesni da je kraj.
Još neko kratko vrijeme čuje se naizmjenično disanje s jedne , s druge strane žice. Minute više nisu minute i postaju sati.
U tom trenutku profitira samo telekomunikacijska firma, jer impulsi i dalje odbrojavaju poput podmuklog jamba.
|
