Ni naprijed ni nazad ne mogu.
Ti si i vrijeme i život i bol i svijetlost i tjeskoba vječna.
Odlazim i vraćam ti se
Odlaziš i vraćam te u sebe uvijek iznova.
Usprkos mjesecima pustoši
što je za sobom ostavlajš.
Ni naprijed ni nazad ne mogu.
Moj smijeh i osamljenost,
moja strast i oprost,
moj zatamljeni pogled i otvoreno moje srce,
sve na tvom dlanu valja se, počiva ;sanja
i onda kad ga ne možes otvoriti za mene.
Tvoje je sve-
moj strah i moja sumnja,
moje pitanje i moja pjesma
moja slabost i moja hrabrost
moja ljubav neutažena što ljubav u tebi guši.
I ne može mi pripadati
nikad posve,nikad slobodno, nikad bez ostatka.
Ona nije dovoljna
da prebrodi očajanje onih kojima duguješ
mir, sigurnost, radost i život.
I zbog toga se raspadam u sebi
i znam-
ništa neće ugrijati moje izmučene snove,
moje raspadnuto srce onu bol u očima.
I ljubav će, izranjavana,žrtvovana, razapeta,
zauvijek rovati u meni
nedosanjanom čežnjom.
Za tvojim korakom od kojeg zadrhtim
za tvojim dodirom i pogledom i poljupcem
zbog kojih slabim i snažim.
Za našom šutnjom i riječima
za nekim jutrom i nekim sumrakom
zbog kojih vječno plačem.
I uvijek ću znati
da me tek patnja nosi dalje
I da sam samo zbog tebe živa
i blistava i očajna i ljubljena i izgubljena.
Zauvijek u tvojoj zjenici
i onoj sjeni u oku
odraženoj u ljeskanju mora,
jednom
stotinam svjetlosnih godina ranije.
Zarobljena tu u sebi
i tamo u tebi
i ostavljena
i odricana
i tvoja.
Post je objavljen 05.04.2007. u 12:10 sati.