Pogled je sve što nam dopušta nebo,
svijet, i mi sami,
na razmeđi ludila i straha.
Ništa više, ništa moguće, ništa naše za radost.
Tek pogled za nadu
iskrzanu od tolikih uzaludnih godina.
Za voljenje koje neće stići niti iščeznuti nikada.
Možemo proći jedno pored drugoga
kao dvije nečujne sjene.
Ali oči će se grliti tajno,
ljubiti drhtanjem trepavica,
doticati strasno zaleđenim pogledom,
skamenjenim usnama, nečujno, bez daha.
Okrenem se na ulici
i...ti si tu.
Bez treptaja sve se rastvori
poput noćnog leptira otprhnutog u tminu.
U meni naraste tvoj glas do šapta
kojim me dotičeš.
Uspne se strast čija me silina
omamljuje i plaši.
Zadrhti sjećanje na tvoje dlanove,
kosu pod mojim prstima
(onu istu koja sada stari umjesto tebe).
Zatrepere tvoja nježnost i razum u istom času,
ona zategnuta misao u tvom oku
koju pokušavam uhvatiti tolike godine,
zaustaviti u bijegu, otkriti joj boju i smisao.
Samo pogled dovoljan da te zavolim uvijek iznova,
da te zaželim samo za sebe,
da zaplačem tamo gdje se ljubav stapa s čežnjom,
želja s bolom, nemoć sa sumnjom, strah s istinom.
Tamo gdje ja nestajem
i ti počinješ živjeti samo za mene.
Tamo gdje krik opijenosti guši razum
bačen u utrobu od snova,
tamo gdje te bolno dozivam,
a ti ne čuješ,
ne želiš čuti
ne smiješ čuti...
Možda sam samo sanjala da me voliš.
Možda je sve tek laž u koju sam i sama počela vjerovati.
Možda je sve tek uzaludan san o snu
i ja narušavam tvoj brižno odabrani svijet...
Samo pogled
I u njemu sve.
Sjeta malo tuge,
pitanje koje se ne usuđuješ postaviti,
odgovor koji ne možeš dati,
želja da pobjegneš i ostaneš u istoj misli,
lažni mir i suzdržana strast,
hrabrost koju mi ne želiš dati.
Ljubav,
ili tek sjena moje ljubavi odražena u tebi.
Moje oči na tvom licu,
moj odsjaj u zjenici.
Sva moja ljubavi
kolika je vječnost na koju me osuđuješ?
|
