Nisam imala auto, no to nije bio problem.
Otisla sam na trznicu i kupila dvije kile jagoda. Bilo je vrijeme jagoda. Bile su krupne i zrele, nadala sam se da su i slatke. Pripremila sam slag, onaj pravi, od slatkog vrhnja i krenula. On, se neckao, no pristao je.
Dolazila sam k njemu. Nije ni slutio sto ga ceka.
Put do njega, bio je dug. Stanovao je na rubu "zagrebackog mora". Docekao me , svjez, istusiran, mirisljav. Predlozio je setnju. Pristala sam. Komarci me nisu zabrinjavali.
Zabrinjavao me kraj.
Nisam nista planirala, osim naravno..jagoda. Znala sam da veceras mora biti kraj, no kakav?
Rez?..Ili..?
Zavrsetci mi nikad nisu isli. Nekako bi se uvijek nastavljali.
Kad secem,obicno grickam neku travku koju uberem i igram se s njom poput djevojcice.
Djevojcica. On voli djevojcice.
Mozda i previse. No to je sada neciji tuđi problem. Moj vise nije.
Setali smo i pricali o pisanju.
Ovaj put bila sam suzdrzanija, pazila sam sto govorim. Otkrila sam da koristi moju mastu, krade me intelektualno. Vjesto bi to upakirao u svoje price, no bit price, bila je moja.
Intelektualni kradljivac. Bila sam gnjevna. Bio je to mali gnjev.
Onaj pravi -Gnjev- bio je izazvan..lazima.
Puzzle su poslozene. Slika je vidljiva. Potrebno je samo pojesti jagode.
I to sa slagom. Poznavali smo neke iste ljude, iste pisce.
U pocetku sam mu nudila svoju pomoc oko promocije njegove " buduce " knjige. Sad sam samo razmisljala o napisanoj kritici koju sam imala kraj sebe. I naravno, o jagodama u njegovom frizideru.
Vratili smo se u njegov stan.
Vino, koje je kupio , u zurbi..stajalo je kraj racunala. Donio je case i citanje je pocelo.
Osjecala sam tremolo u glasu dok sam citala, recenziju, osvrt na njegovo dosadasnje pisanje.
Ipak, On je renomirani bloger. Vino je bilo crno, punog okusa..kao i moja kritika. Pognuo je glavu. Skinuo naocale. Nije mu se svidjelo to sto je cuo. Rukama mi je obgrlio koljena i pokleknuo preda mnom.
Za tren nasli smo se na njegovom velikom krevetu sa zeljeznim okvirom. Prepustila sam se. Znala sam sto zelim .Bilo je dovoljno znati da od njega mozes dobiti sve sto pozelis.
Bio je uvjeren da ne znam da koristi viagru. Znala sam sve, cak i previse. Iskoristila sam ga , u potpunosti. Kad je posegnuo za mojim medjunozjem, nadmocno sam mu maknula ruku i polozila je na svoja prsa. Drugom rukom privukla sam mu glavu na njih. Cinilo mi se da nema cetrdesetisedam godina, vec toliko dana.
Utonuo je u mene. Ispunio me svojim tijelom. Uzvracala sam mu sto iz ugode,..sto iz pozude. Nikad nece biti potpuno siguran, da li je tihi krik sto sam ga ispustila bio stvaran.
I kad je zbog svoje pretjerane tezine morao odahnuti, zatrazila sam casu vode i bezobzirno zapalila.
Znala sam kakav ce biti kraj.
Predlozila sam jagode i slag. Pojeli smo ih zajedno, naizmjenicno hraneci jedan drugoga.
Nisu me iznevjerile..bile su slatke.
Zasutili smo. Sutili smo tako jedno vrijeme. Pogledala sam na sat. Vrijeme je.
Vrijeme je za kraj.
Otisla sam do kupaonice .Dok mi se voda sljevala licem, osjetila sam sol. Mozda su to bile suze. Predlozio je da me odveze kuci, ili barem do Glavnog.
Odgovorila sam da cu nocnim tramvajem. Uzeo je kljuceve stana i ugasio svijetlo. Stajao je na ulaznim vratima.
"Molim te, hoces li upaliti svijetlo - zamolila sam -Htjela bih da me vidis." Culo se klik, a mi smo stajali jedno nasuprot drugog.
" Vrati mi, molim te, moje knjige " glas mi je bio promukao i jednolican.
Iz njega se nije dalo iscitati kako se osjecam tog trenutka.
" Ali zasto? " stajao je skamenjen. Sutnja je bila moj odgovor.
Krenuli smo prema tramvajskoj stanici.
Nikada u zivotu nisam koracala tako. Visoko uzdignutog cela, uspravno, odlucno, samodopadno. On, pognut, zguren s rukama u dzepovima..sav se uvukao u sebe. Pogledao bi me svakih nekoliko koraka, zastao i pitao:
"Kaj ti je..Daj reci..ejj..daj reci"
I dalje sam sutke koracala kraj njega. Odjednom sam stala. Pogledala ga pogledom koji nikom nebi znacio nista i rekla:
" Ja nisam ono sto si mislio da jesam.Ja sam Zlo".
Probao je nesto progovoriti..no nisam ga slusala..gledala sam nebo.
Kad smo stigli na stanicu, sato je nasuprot mene, bojeci me se.
Vidjela sam to u njegovim ocima.
Gledala sam bezvoljno i ravnodusno u nebo iznad Utrina.
Nebom se prolomila munja.
Negdje, u daljini pocelo je nevrjeme.
|
