ne budite me
Ovo će biti jedan jaaako dugi post, a inspiraciju za njega sam dobila čitajući
malijanicu.
Ovo je post o mom bivšem dečku.
O mom prvom dečku. O prvom dečku s kojim sam se ljubila, o prvom dečku s kojim sam spavala, o prvom dečku s kojim sam bila u vezi.
Ovo je post o jednom dečku koji će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu.
Znali smo se cijeli život. Živio je samo dvije kuće dalje od mene.
Moram priznati da sam se većinu života njega bojala. Jer je bio na lošem glasu. Jer je bio narkoman, alkoholičar, s propalim brakom iza sebe, često je razbijao po kući, galamio na roditelje, mislim da je čak koji puta svog tatu istukao... Uglavnom, on nikako nije bio zet kakvog bi roditelji poželjeli.
Za doček 1996. godine (davno je to bilo) smo se (slučajno) našli u istom kafiću (ja sam tada imala 16 godina). Ja i moj brat smo nekako završili s njim u društvu i on me očarao sa svojom iskrenošću i neobičnim smislom za humor. Nije se pravio fin, bio je iskren i otvoren. A i osim toga bio je poprilično zgodan.
Ne sjećam se kada točno sam se ja zaljubila u njega, ali znam da je prošlo dvije godine prije nego što smo ja i on završili u vezi.
U te dvije godine smo ja i on zajedno izlazili, dolazila sam kod njega kući, slavili zajedno Nove godine, išli na koncerte, ali sve to vrijeme je on bio u vezi s nekim drugim curama, a ne sa mnom.
Ja i on smo se viđali samo kad bi se on posvađao sa svojom curom pa ne bi bio sa njom nego sa mnom.
Ja sam bila luda za njim i nije mi smetalo to što pravi budalu od mene. Nije mi smetalo to što je sa mnom samo kad mu to odgovara.
Ma ustvari, normalno da mi je to smetalo i boljelo me, ali nisam mu htjela postavljati ulitimatume tipa: "ili ja ili ona" jer sam se bojala da ga ne izgubim.
Ali opet, ne mogu reći da me nije volio i da mu nije bilo stalo do mene.
Uvijek je govorio: "Šta ti radiš sa mnom? Ja nisam dovoljno dobar za tebe."
Da li sam rekla da je bio 17 godina stariji od mene ? (ja to u početku nisam ni znala jer mi je izgledao mlađe).
Ali nisu godine bile problem već to što se on stalno drogirao i užasno je puno pio. Pio i vozio. Stalno sam se bojala da mu se nešto ne dogodi.
Jedne večeri on je odjurio autom u grad (i već je bio malo "pod gasom"). Ja sam ležala u krevetu i osluškivala kada će se on vratiti kući. Nakon nekog vremena kod njega doma je došla policija.
Mislila sam da ću sići s pameti od brige. Nisam znala šta mu se deslilo, da li je uopće živ. Ispalo je da je imao saobračajnu nesreću, ali je samo natukao rebra.
Taj put je dobro prošao.
On je uvijek bio u dugovima, posuđivao je novce i od mene (za drogu naravno) ali mi nikada nije vratio te novce (niti sam ih ja uopće tražila).
Skidao se s heroina milijardu puta (ali bezuspješno). Imao je i hepatitis C koji je nekim čudom izliječio, ali mu je jetra bila u komi pa sam ja naravno šizila što on tako puno pije.
Sve to vrijeme koje smo bili zajedno ja nikakve droge nisam probala (par puta u životu sam pušila travu i to je to).
Zaboravila sam reći da su moji roditelji naravno bili strogo protiv te veze. Tata mi se prijetio da će mi kičmu polomiti ako me bude vidio s njim tako da smo se stalno morali skrivati po gradu, morala sam paziti i kad sam išla kod njega doma da me nitko ne vidi.
Nakon pola godine veze ja sam se valjda umorila od svih tih briga pa sam se (možda će glupo zvučiti) ODLJUBILA od njega.
Nakon prekida on prvo nije pričao sa mnom, pa onda jedno vrijeme je, pa nije.
Najgore mi je bilo to što se nismo ni pozdravljali kad bi se sreli u našoj ulici. Jednom smo (slučajno) završili zajedno u jednom kafiću pa mi se čak i obratio. Bio je naravno pijan i pitao je da li sam došla s autom da ga nekuda vozim.
I tko zna kako bi cijela ta romansa završila i da li bi (opet) postali prijatelji da jednoga dana kod nas nije došla susjeda i sva uplakana nas obavijestila da je moj bivši dragi umro. Imao je moždani udar.
Mislim da je imao 42 godine kad je umro.
Ja nekako nisam ni shvaćala što se zapravo dogodilo sve dok nisam došla na sprovod i vidjela njegove roditelja kako plaču. To me dotuklo. Užasno sam se osječala. Dobra stvar u svemu tome je što mi nekoliko godina prije njegove smrti nismo ni razgovarali pa sam valjda nekako lakše podnijela njegovu smrt.
Da smo još bili u vezi kad se to dogodilo ja bi se vjerojatno ubila. Mislim da ne bih mogla to podnijeti.
Previše sam ga voljela.
Gotovo ne prođe niti jedan dan da ne pomislim na njega i koliko god teških trenutaka sam provela s njim uvijek će mi ostati u lijepom sjećanju.
