ne budite me
Više sreće drugi put...
Prije nekoliko dana sahranila sam svoj prvi blog. Umro je od tuge. Umro je jer ga nitko nije posjećivao, jer nije imao prijatelja.
Moram priznati da se nisam previše trudila oko njega.
Nisam pisala duge postove jer sam se bojala da se nikome neće dati čitati moje litanije.
A kratki postovi s druge strane nisu baš ostavljali mjesta za komentare ili neka veća razmišljanja.
Uglavnom, odlučila sam da ću sada pisati o svemu i svačemu, pisati ću kilometarske blogove (ako mi se bude pisalo) i pisati ću o svemu što mi u tom trenu padne na pamet.
Ne znam koliko često ću moći pisati pošto u zadnje vrijeme imamo gužvu na poslu, ali valjda ću moći uhvatiti koju minutu kad mi nešto bitno bude na pameti. Evo i danas sam u uredu. Čekam neke klijente koji očito ne mogu doći radnim danom nego meni baš moraju sjebati slobodnu nedjelju.
Ali šta se tu može, takav je život. Još kad bi mi taj rad nedjeljom bio plaćen ne bi se uopće bunila.
Ponijela sam si cd od Faithlessa, pijuckam kavicu pa mi i nije toliko loše.
Toliko za sada od mene. Pozzzzdrav.
