Intendos

ponedjeljak, 30.11.2015.

MOĆ POJEDINCA- koliko treba biti glasan?

Postoje neka pitanja o kojima možda ne razmišljamo. Jedno od takvih je i kolika je moć pojedinca u današnjem društvu? Može li jedna osoba učiniti razliku u svijetu gdje poduzeća i birokracija vode glavnu riječ? Uloga svakog pojedinca u društvu je bitna, no ako se pojedinac odluči izdvojiti iz mase jednakih osoba i zauzeti se za svoje stavove hoće li se njegov glas čuti? Kanadski glazbenik Dave Carroll dao je jasan i glasan odgovor. Pojedinac može pobijediti sustav ukoliko je dovoljno glasan!

Njegova priča započela je 2008. godine kada je s bendom krenuo na turneju. United Airlinesom letio je od Halifax-a do Omahe. Htio je u avion ponijeti svoje blago- gitaru kojom zarađuje za život, no nisu mu dopustili. Obećali su mu da će se brižno pobrinuti za nju. I stvarno jesu! Radnici United-a "brižno" su pobacali glazbene instrumente među ostalu prtljagu. Idućeg dana Dave je otvorio kovčeg s gitarom i vidio da je uništena njegova Taylorova gitara vrijedna 3500 dolara. Pri povratku s turneje obratio se zaposleniku United-a koji mu je rekao da treba napisati prigovor zračnoj luci u Halifax-u. Pokušao je to no dobio je informaciju da ne može jer United nema svog predstavnika, već se letovi odvijaju s avionima partnera Air Canada te da oni nikako ne mogu biti krivi za štetu Unitedovih zaposlenika. Četiri mjeseca je zvao različite službe za korisnike no zbog birokracije opet se našao na početku. Nije htio odustati pa je kontaktirao službu za korisnike u Indiji i nakon šest mjeseci dobio je odgovor od njih da će ga kontaktirati netko iz Chicaga u vezi pritužbe. Prošlo je još mjesec dana i onda je napokon dobio e-mail od gospođe Irwing koja mu je izrazila žaljenje za događajem, ali i odbila njegovu pritužbu navodeći cijeli niz razloga za to. Neki od njih su bili ti da se nije javio u roku 24 sata u Omahu te da je to problem Air Canade, a oni su mu već dali odgovor da to nije njihova krivnja!! Dakle nakon devet mjeseci sve se svelo na to da je Unitedu žao!!! Tek tada je shvatio da je sustav dizajniran tako da svaki potrošač vodi uzaludnu bitku koju na kraju ne može dobiti. No ipak se sjetio i poslao posljednji mail Unitedu u kojem im poručuje da će napisati tri pjesme o svom lošem iskustvu s njima i da mu je cilj skupiti milijun klikova na Youtubu. Kad je krenuo sa svojim projektom mnogi ljudi su mu odlučili pomoći i podržati ga pa su volontirali prilikom snimanja pjesme i spotova. Godine 2009. snimio je prvu pjesmu naziva“United breaks guitars“ za kojom su poludjeli svi mediji i u rekordnom roku ostvaren je cilj od milijun klikova samo na tu pjesmu.

Nakon nje izdana je i pjesma „United breaks guitars- song 2“ koja je posvećena gospođi Irwing. U toj je pjesmi rekao kako shvaća da nije ona kriva već cijeli niz propisa. Kako je i obećao snimio je i treću pjesmu naziva „United breaks guitars- song 3“ u kojoj je glavna poruka da United provede promjene koje je najavio, u suprotnom će ostati bez putnika. Cijela ga je ova situacija proslavila. Pozivan je na razne poslovne konferencije da drži govore o dobrom primjeru borbe protiv birokracije. Također je napisao i knjigu o svom iskustvu te ju nazvao „United breaks guitars- the power of one voice in the age of social media“.

Njegov nas primjer uči kako nikad ne smijemo odustati od traganja za pravdom. Možda nismo svi glazbenici i nećemo uspjeti u svom naumu, ali ako budemo pasivni promatrači nikad ništa nećemo promijeniti, zar ne? Na kraju, bitno je samo biti dovoljno glasan!

subota, 21.11.2015.

The corporation

The Corporation (Korporacija) je kanadski dokumentarni film snimljen 2003. godine.
U njemu se redatelj i producent filma Mark Achbar te redateljica Jennifer Abbott kritički osvrću na današnji korporativni sustav i sagledavaju ga kao osobu. Osim njih u filmu svoje mišljenje iznose i izvršni direktori nekih od najpoznatijih svjetskih korporacija. Kroz cijeli film protežu se pitanja društveno odgovornog poslovanja te kako naći "zlatnu sredinu" između iznimno velike želje za stjecanjem bogatstva s jedne strane i društveno odgovornog poslovanja s druge strane. Iz svih primjera koji se prikazuju vidljivo je kako je to težak, gotovo nerealan zadatak. Njegova nerealnost najviše se očituje u tome što većina korporacija na vagu stavlja uteg više na stranu stjecanja što većeg profita. Tada je vidljivo da druga strana vage ostaje visjeti u zraku, a ta druga strana su građani cijelog svijeta.

Za vrijeme gledanja filma malo tko može ostati suzdržan i hladne glave. Korporacija za korporacijom, svi kao imperativ postavljaju profit. Sve se to čini posve normalno dok se ne sagleda i ona druga strana medalje. Prosvjedi na ulicama, nasilje, nezadovoljstvo, uskraćivanje osnovnih životnih potreba. Kako možeš čovjeku uskratiti pitku vodu i naplatiti mu ju toliko da ju ne može kupiti? Eto, korporacije to mogu. Tko je ta država koja ne definira granicu između privatnog i javnog interesa? Ili ako ju i definira, u čiju korist? Korporativna dominacija ima dalekosežne posljedice o kojima malo tko razmišlja u današnjem ubrzanom životu, svijetu globalizacije. Tek kada stvari krenu nizbrdo javlja se osjetljivost za pojedine teme. Tek kada mi pokušate naplatiti tu vodu toliko da ću ostati žedna jer si ju ne mogu priuštiti shvatit ću u kakvom svijetu živim. Svijetu u kojem korporacije definiraju pravila igre, a ti, ako nemaš novca da pratiš ta pravila… budi žedna! Ako si pak poželiš popiti čašu mlijeka, bolje promisli dva puta! Goveđi hormon rasta. Hm, što je to? Korporacija Monsanto itekako dobro zna što je to! Ubrizgajte to svojim kravama i imat će više mlijeka. Više mlijeka-veća zarada! I tako seljaci naivno poletili ubrizgavati tko zna što u jadne krave. Riječi su suvišne, evo vam slika…

A jeste li znali da je fanta "nacističko piće"? Hm, da, nacističko! II svjetski rat. Coca Cola se dobro prodavala sve dok nisu nestale zalihe. Tada je bilo potrebno napraviti za "gospodu naciste" novo osvježavajuće piće koje će se moći proizvoditi od sirovina prisutnih na tom tržištu. I eto stigla Fanta. Nije se Coca Cola brinula o tome koliko će nevinih ljudi ta "gospoda nacisti" smaknuti. Oni su se brinuli da slučajno ne bi izgubili tržišni udio a ova navodna gospoda ostala žedna. I tako, kao što sam i rekla, čini mi se da su korporacije prevelika mašinerija i da će uvijek plitica na vagi biti dignuta u zrak za njihovu korist.
Pa mi onda netko kaže da korporacije rade za opće dobro... Rade oni za svoje dobro!

Oznake: Društvena odgovornost poduzeća

	studeni, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (2)