Večeras smo imali obilježavanje 70 godina naše osnovne škole "Bratstvo i jedinstvo", koja je preimenovana u " Viktorovac". Velika dvorana Rafinerijskog doma bila je gotovo puna: puna učenika, učiteljica, ravnatelja bivših i sadašnjih. Neizmjerno mi je bilo drago vidjeti mog učitelja Mirka T. i njegovu ženu Mariju T. Našu profesoricu iz francuskog Gordanu M. I tako redom....sjetim se onih kojih nema, a zapravo nema nas mnogo jer otišli su mnogi u razne zemlj i razna mjesta, kako rekoše trbuhom za kruhom. Zapravo najveći posao napravila je knjižničarka Iva D. pod zelenim svjetlom ravnateljice Višnje D. Trebalo je popisati svih 70 godina, učenike i učitelje. Statistiku. Nimalo lak posao. Najljepše je đačko doba, tada smo pisali u spomenarima, a sad se s nostalgijom sjećamo. 1982. Krenula sam u prvi razred sa šest godina i jedan mjesec i jedva sam čekala. Likovni je bio moj omiljeni predmet uz tehnički. Možda da smo imali pokusa i vježbi bila bi i kemija i fizika, a bubat na pamet nisam kužila. I tako postali smo ljudi i nismo više ona mala djeca, ali ipak taj osjećaj u meni kad vidim mog učitelja koji mi je bio poput oca u tim nekim krizinim trenutcima, je neopisiv i uvijek vezan za djetinjstvo bez obzira koliko godina imala. Mislim da je ovo bio hvale vrijedan trenutak. |
Nisam sigurna tko si ni sada nakon toliko godina. Trpam riječi u papirnate kape u papirnate brodove koji će netko staviti na površinu rijeke i možda će ploviti na cijeloj rijeci, a možda će ih povući jedan mučni vir na dno. Nije tako ozbiljno i udaljeni obrisi kao dio prošlosti izranjaju. Režiseri života kažu " Sjajno je>", ali gdje su bili kad sam znala tvoj parfem, neizrečene riječi i ono što se dogodilo. Doista je samo krhko znanje i povijest koju pišu pobjednici. Daljine vremena znaju tko smo. |
Mislim kako neću biti više na FB, pa žao mi je onih 500 i nešto ljudi s kojima sam se čula povremeno. Tražili su me danas potvrdu hoću li ili neću pripadati klanu META i ne, neću. No, evo oni koji me traže uvijek me mogu pronaći na e-mail adresama ili mobitelu. Čovjek živi u svakom trenutku koji osvijesti i vremenu koje osvijesti. Meni olovka u rukama nije strana kao ni bijeli papir u ruci, te dvije stvari uvijek su blizu mene. S olovkom nešto pišem ili crtam, a na papiru je uhvaćena trenutna stvarnost. Mislim kako svatko od nas ima divnih riječi i rečenica, misli i vjerovanja, onih talenata i darova koje međusobno možemo dati jedni drugima. Što svakog pokreće to je su te male individualne iglice ili iskrce koje ne daju mira. KOliko se to nekome drugom sviđa to je do svakog onog koji sluša. Sudjelovala sam sa slikama u žiriranim izložbama "Ružnoća" i "Autoriteti" u Puli koje je organizirao HDLU -Istra, pa i poslije u zajedničkoj Godišnjoj HDLU Zagreb. Kroz svoj život kao i svako živo biće razmišljam o postojanju, o ljudima oko sebe, o Onom nekom i napisala sam knjigu "Duhopolis" koja je predstavljena u Karlovcu čiji su mi ljudi ostali u lijepom sjećanju. https://kaportal.net.hr/aktualno/vijesti/4380975/autorica-knjige-marijana-petrovic-mikulic-inspiraciju-crpi-iz-proucavanja-biblije-i-povezivanja-dogadjaja-koji-se-ondje-opisuju/ Pa me onda godpodin Đuro Vidmarović pozvao u goste u svoju tv emisiju na Laudato https://laudato.hr/emisije/marijana-petrovic-mikulic I sudjelovala sam na konferenciji Kreativni Zdravstvenog veleučilišta u temi koja je zapravo zanimljiva, ali ponekad je teško iznijeti desetogodišnji rad u 15-tak minuta, ali uspjela sam. I na kraju, i moji korisnici sad sudjeluju s izložbom i filmićom jer sam se potrudila prijaviti ih na UPSET ART festival u Kulturni centar Trešnjevka. I unatoč svemu što prolazi prošlo je i ovo, a ovih nekoliko riječi je kratki zapisnik ne emocija, ali malih trenutaka sjećanja. Oznake: Karlovac, Laudato, HDLU |
< | studeni, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |