|
Penjemo se poput koza na planinu. Završio nam je odmor i sad opet po starom. Zajebano se penjati na ovu suru planinetinu, nigdje ni puta ni staze, ustvari ima jedan jedini kakav-takav put al jedan njegov dio prolazi rubom klisure i meni je frka ići tuda. Još od mladosti patim od aerofobije, zato se i nisam kao klinac poput ostale djece mogao pentrati na vrh drveća da pregledavam ptičja gnijezda. Uvijek sam im zavidio na tome i stoput sam pokušao ali bi već na pola stabla dobijao vrtoglavicu i onda bi se čak imao problema vratiti na zemlju. Sad gmižemo po zaleđenoj sniježnoj planini, dole ispod nas je ambis dubok stotinama metara, stisnuo sam se ko pijavica uz Baksuza, držim ga ko kliještima, ne smijem ni pogledati dole nego gledam samo u njegova leđa..grozničavo mu šapćem.. - Nemoj se zajebavat..ako odem ja ideš i ti.. On se smije - Šta si se stisko...neš' moš' odvojit prste od jakete, smrznuće ti se..evo pogledaj ajde..nije strašno.. - Jebi ti to..aaa..jok.. Probijamo se kroz snijeg, napadao je ko iz vreće, ima ga preko metra..napokon dolazimo do položaja, pozdravaljamo se sa smjenom, oni piče dole, veseli su..mi otpuhujemo, ovdje ćemo ostati dva tjedna, Rolingstonsi su nam donijeli vreće kruha, par vreća konzervi i kobasica i to nam je sljedovanje za dva tjedna. Vodu možemo topiti od snijega i ako ne bude nekih problema to nam je sve. Nije lako izlaziti izlaziti gore. Municije imamo dovoljno od prošle smjene. A i ko će napadati po ovom nevremenu i ovom snijegu, to je u ovoj planini nemoguće po kojoj se ne možeš kretati ni kad je suho a kamoli kad snijeg sakrije sve ove škripove i provalije. Negdje upadneš u snijeg do pasa a negdje te drugi moraju čupati kad propadneš u neki škrip. Računamo da će ovaj teren biti miran i dosadan. Bolje tako. Raspodijelili smo se po šatorima, u svakoj ima po jedna peć, grijemo se i pretežno kartamo. Već par dana nijedan se metak nije ispalio ni s jedne strane, idilično je i uopće nemamo osjećaj rata. Problem je što našim notornim alkosima ponestaje rakije i njih to muči. Zalihe su im već debelo pri kraju i sad moraju reducirati dnevne doze. Oni se okupljaju u jednom šatoru i tamo razrađuju taktiku. Siso vodi glavnu riječ, on će veli stati na kraj pijenju bez-veze. Situacija je ozbiljna i moraju se disciplinirati ako ne žele zapasti u apstinencijsku krizu. On uzima u ruku bocu Štoka i veli odsad se neće događati da neki potežu ko smukovi nego svak ravnomjerno. Objašnjava im da moraju bit uštimani ko nogometna ekipa, treba lijepo dodavati bocu a ne solirati jer tako uvijek ekipa gubi zbog sebičnih pojedinaca. On je veli golman i on će degažirati loptu..otšerafljuje bocu i poteže dobar cug onda dodaje prvom do sebe, on isto potegne i daje drugom, ovaj isto potegne cug i dodaje trećem ovaj potegne cug pa onda kao ...dodati će slijedećom ali onda se predomisli i potegne još jednom iz boce...u tom trenutku Siso izvaljuje svoje goleme oči na njega, otima mu bocu i viče.. - Ne driblaj..vrati loptu golmanu. Ja i Jablan izlazimo na stražu, cupkamo u mjestu, hladno je, oko nas mir i tišina snijegom zametene planine. Odjednom ispred nas čujemo kako sjekira udara o stablo, odzvanja njezin tupi zvuk u tišini, to oni tamo s druge strane sebi sjeku drva. Jablan skida pušku s ramena i opali nasumce jedan metak. Prestaje udaranje sjekire, mi ćulimo uši i nakon par trenutaka tišine začuje se jasno glas.. - Ne pucaj jarane ...matere ti.. I opet udara sjekira o stablo, mi se smijemo, ja govorim Jablanu.."pusti čovjeka". On vrti glavom i nešto psuje. "smiješan je ovaj rat" veli... Navečer se dogovorimo da podijelimo smjenu. Ne vjerujemo da će neko doći po noći a kamoli po ovome snijegu, hladno je, temperatura se spušta debelo ispod nule i nema smisla da se obojica smrzavamo. Noćas pada Nova godina i nas je zapala baš ta smjena kad se godine dijele. Izlazim iz šatora nešto prije ponoći, mijenjam smrznutog Jablana, on huče u prste, sav se skorio, ulijeće u šator, ja izlazim, palim cigaretu, penjem se na jednu kamenu gromadu, čak bi me neko mogao i nanijeti al začudo osjećam da za to večeras nema šanse. Pogledavam na sat, za koju minutu će ponoć, sjedim na gromadi na vrhu divlje planine i čekam Novu Godinu. Pa to je doživljaj mislim u sebi. Jebeš ovakav doživljaj..mislim se u sebi....hladno je za popizdit. Odjednom sa svih strana nebo paraju svijetleći meci..tuku ..vidim... i ovi naši, tuku i oni ispred nas i sa svih strana dokle god oko seže vidim zmijolike tragove svijetlećih metaka kako se lijeno penju prema nebu..mjesečina je i vidi se na daleko. Na desetine isprekidanih mlazova stotinama kilometara uokolo. Gledam tu veličanstvenu sliku razjapljenih usta, nikad prije nisam vidio tako nešto fascinantno i nesvakidašnje...slika ko iz sna.. evo.. ko da i nebo nešto slavi obuklo se u sve svoje zvijezde one male sićušne i veće i gle.. i mene već radost plavi kakvo veče o bože kakvo veče a onda me nešto u dnu duše stegne kao da me zaboli ljepota u srcu osjetim sve patnje zemlje ljudsko trpljenje i tuga mi na dušu legne o vidim Kriste tvoj križ i tvoje razapenje, za naše grijehe i naše spasenje O..bože zar je to otkupljenje.. |
| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv