|
Sjedimo ispred škole i čekamo smjenu. Ovaj put je teren prošao samo tako, nemamo ni poginulih ni ranjenih, osim puškaranja i dobacivanja granatama onako reda radi nije bilo nikakvih sukoba. Sjedimo ispred baze i lijeno se rastežemo, pogledavamo na sat i mrmljamo zbog kašnjenja. Nebo je oblačno, svaki čas bi mogla okrenuti hladna zimska kiša il još gore snijeg i plašimo se namrgođenog i ćudljivog Vrana koji nam može poremetiti povratak, nije se jednom dogodilo da vozila ostanu u njegovim vrletima zametena ogromnim snježnim nanosima. Pogledavamo u mrke teške oblake koji se grupiraju za napad na zemlju i postajemo sve nervozniji. Padaju već prve krupne i teške kapi kiše pomiješane s pahuljama snijega. Neki ubijaju vrijeme i zadirkivaju Barbu koji sjedi par metara od nas, zamišljen je i odsutan. Selom se proširila priča da je izvjesna djevojka zatrudnila i da ljutiti otac traži krivca. Cura se veli...ne sjeća ko je to bio, samo zna da je taj imao na nogama duboke adidas patike. Ali pošto pola brigade nosi takve patike, krug sumnjivaca je samo malo sužen. Svi govore da je to Barba glavom i bradom i nagovaraju ga da prizna. On niječno vrti glavom i kaže ga se okanu, da nema veze i da prestanu srat. Oni kao sarkastično potvrđuju..da..da.. i govore da ne bude lažno skroman i da bi bio red da skine nesretnom ocu brigu s vrata i nek ženi curu. Biće veliki svatovi, cijela brigada će doć, pucaće VBR-ovi. Mi se smijuljimo, ne zadirkivamo ga, nije nam to gušt, znamo kad se njemu neda i kad mu je prekokurca svega i ovih zajebanata koji nisu njegova škvadra i koji ne znaju granice i kad treba stat. Znamo da će on izići s njima na kraj, to mu nije problem. Baksuz pogledava u nebo i vrti glavom.. - Zatrpaće nas...pa di su ti desetobojci u pičku materinu.. - Kolju gudine pa dok ih pokupe.. Odjednom se sa Pisvira začuje rafalanje. Isprva sporadično a onda je otčepilo. Čuju se i detonacije bombi čiji se eho razlijeva planinom i jasno nam je da to nije rafalanje reda radi kakvog ima svaki dan i na koje se niko i ne obazire. Gore je već hučilo i tutnjalo bez prestanka, čule su se i detonacije minobacačkih granata. - Šta je ovo gore.. - Napad izgleda.. - Aupičku materinu..di baš sad.. - Zajebi smjenu..aupičkumaterinu.. - Možda nije.. - Kurac nije..slušaj.. Naćulismo uši..gore se tutanjava pojačavala i sad se cijela planina orila od huknjave. Iz baze istrča naš satnik i izusti u dahu.. - Napalo naše gore na Oklajnici..ima ranjenih. Idemo. Do nas dolijeću TAM-ove stopedesetke, trpamo se u njih, psujemo i zaplićemo se jedni od druge, satnik nas požuruje, viče i psuje, mi se trpamo, kamion polazi, mi jedva zatvaramo tešku i blatnjavu stranicu, Jablan briše ruke o platno kamiona i mrmlja.. - Jeeebote...mi bi žedni preko vode trkom vazda.. - Ziher.. - Ne serite..pun vi vas je kurac..kao oni gore uživaju.. - Dobro je bolan..zajebavamo se.. Kamion se vere kao koza uz planinu, putevima koje je prokrčila inžinjerija, zemlja je blatnjava, to više i ne sliči na put, ogromne kamionske gume su stvorile velike brazde u po blatnjavom putu, nije nam jasno kako uopće ta neman gmiže uz takvu uzbrdicu i takve blatne kanale, zanosi se, al čupa i ide, slušamo cijuk motora kad mu vozač uključi redukciju, stenje, cvili i urla. Vozimo se tako skoro pola sata, već smo u podnožju planine, sad čujemo sve bliže i bliže pucnjavu i prasak bombi, adrenalin nam kola žilama, stišćemo puške i sve manje pričamo. Napokon dolazimo do mjesta gdje ni kamion više ne može, to je samo podnožje planine, gore je ogromni greben, još nas samo veliki strmi proplanak dijeli od samog šumovitog i kamenog početka velikog nepreglednog platoa planine. dalje ćemo morati pješke. Trebamo požuriti. Iskačemo iz kamiona na rubu šume i već zakoračujemo na strmi proplanak kad nas zasipa rafalna vatra iz šumarka koji je s druge strane proplanka na samom rubu planine. Bacamo se instinktivno na pod i pužemo unazad, oko glava nam fijuču meci, zabijaju se i otkidaju koru s drveća iza nas. Dopuzali smo nazad na rub šume, ležimo iza drveća, nišanimo al ne vidimo nikoga, vidimo samo šumu odakle pucaju po nama. Satnik daje znak rukom da se ne puca bez potrebe, nama i dalje meci zuje poviše glava, zabijaju su u zemlju ispred nas, psiču i trgaju vlažnu koru s drveća koji pršteći odskače. Povlačimo se malo dublje niz strminu da baš ne budemo na streljani. Dole do kamiona snose par naših koji su dobili prostrijele, sreća je da niko nije dobio ništa izgleda opasno. Odjednom dolijeće do nas dozapovjednik brigade sav van sebe, muca i ne može doći sebi, lice mu je krvavo, mi ga hvatamo, on dahće, pleskamo ga po obrazu, odora mu je umazana krvlju, šljem je pun gelera, skidamo mu uniformu nema vidljivih rana, izgleda da je dobio samo par površinskih gelera od bombe. Dolazi sanitet i oni mu brišu krv..on dolazi sebi i viče.. - Zarobilo ih..uvatilo.. - Koga.. - Bolničarke i doktora.. - U jebemti..kako.. Nismo znali da su oni otišli prije nas u bolničkom džipu, njih četvero, pohitali su pružiti pomoć onima gore ranjenima ali su izgleda njihovi diverzanti čekali upravo tu na rubu na rubu šume i zarobili ih. Ta zasjeda je bila namjenjena nama. Koža nam se ježi od pomisli. Njega je spasilo što je malo zaostao, vezao je šnjure na cipelama il tako nešto i oni su malo žureći odmakli pred njim i čim su zašli u šumu sčepali su ih. Jedna bolničarka je stigla zavikati i upozoriti ga da bježi na šta se on bacio na zemlju. Bacili su bombe na njega, spasio ga je šljem i strmi teren na kojem se dokotrljao do samog ruba šume gdje smo se mi nalazili. Imali smo sreću jer nisu znali jesu li ga ubili i da li mi znamo za njih, zato su odmah zapucali. Da su čekali da iziđemo na proplanak ispred njih mogli su nas postrijeljati na čistini ko zečeve. Njega vode u sanitetska kola, previjaju ga. Gledamo se.. - Šta ćemo.. - Ne možemo preko čistine..pobiće nas.. - Ne možemo ni čekat..ubiće ih.. - Ubiće ih i ovako i onako.. - Moždas će ih odvest sa sobom.. - Ne virujem..diverzanti ne vode zarobljenike..nikad.. - Sigurno ih nema puno...ajmo.. - Čekaj.. - U pičku materinu..u pičku materinu.. Dolazi nam satnik i kaže da malo pričekamo, dolaze naši iz protudiverzantskog voda sad su tu za par minuta, nema smisla da idemo preko čistine.. Jablan mlati šakom po blatnjavoj zemlji.. - Pobiće ih..pobiće ih..u pičku materinu.. - Ejjj...smiri se..nema smisla da i mi izginemo..ne možemo im pomoć...pričekaj par minuta..šta sad.. Ležimo na mokroj i blatnjavoj zemlji, kiša luđački pada bubnja po nama, iz šume se već slabije puca, gore na platou se još žestoko rafala. Vidimo da dolaze oni iz protudiverzantskog voda, išarana su im lica, nose one šestocjevne bacače raketa, dogovaramo se kratko s njima i oni odlaze desnom stranom dole kroz šumu, mi idemo lijevo, par naših ostaje na rubu šume da imaju proplanak na oku. Grebemo četveronoške po strmom terenu, mokri šušanj nam izmiče noge, posrćamo, padamo, čujemo s desne strane kako naši ispaljuju par granata prema šumarku, nema odgovora, izlazimo već na rub šume još nas samo dvadestak metara čistine dijeli do šumarka, to se ne može zaobići, s druge strane je ambis i provalija, stišćemo zube, pušemo i veremo se uz strmu padinu. Očekujemo rafale iz šume, vadimo bombe, stavljamo prste u osigurače, neki ostaju i drže šumarak na nišanu. Al od tamo više nema ni metka. Već smo došli do samog ulaza u šumarak, vidimo s druge strane naše kako već ulaze, pridižemo se i ulijećemo u šumu. Jasno nam je da tu više nema nikoga, niko nas ne bi tako mirno čekao. Okupljamo se unutra, grabimo kroz gustiš, veremo se oko divljeg drveća, ono nas šiba po licu, izlazim između par bukava i saplićem se o mrtvo žensko tijelo. Sklupčano, leži kao da spava, jedna je ruka blago ispružena kao da nešto pita otvorenog dlana, po dlanovima bubnjaju kapi kiše koje se probijaju kroz krošnje drveća. Druga ruka je blago povijena i naslonjena na stomak. Ne vidim joj lice jer joj je teška i gusta djevojačka kosa razasuta na sve strane. Krenem rukom da joj maknem kosu s lica..trza me Baksuz i hvata za ruku.. - Nemoj..možda je minirana.. Vraćam ruku i stišćem je u pest, dršće mi, ne mogu kontrolirati vlastite pokrete, vilica mi tuče gore-dole od bijesa, sjedam pokraj tijela i plačem ko malo dijete..Baksuz me šamara i trese mi glavu.. - Dobro je bolan..de.. ne mogu se i dalje kontrolirati...suze samo vrcaju iz očiju, sve je provalilo iz mene... - Mater im jebem...mater im jebem.. Baksuz me i dalje trese.. - Ejjj ...koji ti je kurac....smiri se.. - Pusti me u kurac... - Ajde bolan..šta sad.. Dolazim k sebi...čujem povike, našli su i drugu bolničarku i doktora malo poviše. Ubili su ih tu u šumi ko pse. Nisu ih htjeli voditi sa sobom, ubili su ih tu, kad su vidjeli nas, riješili su ih se po kratkom postupku, metkom u čelo. Dolaze demineri i pregledavaju tijela, uvjeravaju se da nisu minirana, onda ih podižu i stavljaju u gumena nosila. Pada mrak, kiša i dalje mahnito pada, miješa se sa snijegom, sijeva i grmi, huči planina, satnik nam javlja da je gore odbijen napad, prestala je pucnjava, imamo ranjenih al je položaj sačuvan. Uzimamo po šestorica gumena nosila izlazimo iz šume, dolazimo na proplanak, strmo je i sklisko, kiša bubnja, mrtva tijela su neopisivo teška, ruke su nam mokre, klize po gumenim rukohvatima, izmiču nam se noge, neko pada a onda po sistemu domina padamo svi, mrtvo tijelo ispada iz nosila mi ga hvatamo niz strminu, po nama gmiže jad, osjećamo se bijedno zbog mrtvog tijela koje se valja po blatnoj travi, hvatamo tijelo, opet ga stavljamo u nosila, opet padamo, crna je noć, posrćemo, mokri smo do gole kože, glavama nam struji ista misao.." umjesto da one nama previjaju rane .mi nosimo njih"..mrtvu curu koja nije trebala biti tu, nosimo njih dvije u groznoj noći u divljoj bosanskoj šumi, blatnjavi i prljavi, nosimo dvi mlade cure u vojničkim mrtvačkim nosilima. Ima li goreg osjećaja na svijetu. Dolazimo napokon do sanitetskog vozila, teški smo sami sebi, osjećamo tijela ko planine, uniforme su prepune blata, od lica se vide samo oči i kapci na njima su blatnjavi, brišemo ruke o kore drveća, drhtavim rukama pripaljujemo cigare, šutimo i hračemo blato i slinu iz usta, ja sjedam na zemlju..kroz glavu mi struji tuga i bijes....kroz glavu mi struji Davidova žalopojka nad mrtvim Šaulom i Jonatanom..... "O Gilbojske gore klete, rosa na vas ne padala nit vas kiša s neba prala! Vaša polja ne vraćala rod za sjeme, jer kod vas je osramoćen štit junaka! Štit Šaulov nije bio uljem mazan, nego krvlju ranjenika, mašću palih! Luk Jonate nikad nije promašio, mač Šaulov nikad bezuspješan bio! Šaul i Jonata, ljupki, ponositi, ni živi se ne rastaše, ni u smrti! Od orlova bjehu brži, od lavova snagom jači! Oh, kako su izginuli div-junaci i oružje bojno kako skršeno je ...prilazi nam jedan vojnik i veli da se onaj doktor trebao ženiti u subotu. Danas je utorak. Mi ga gledamo i ne vjerujemo. "pusti nas te patetike"..velimo mu ionako je dosta. On klima glavom..iz njegovog je sela, on je trebao biti kum. Mi i dalje ne vjerujemo..mislimo da nas zajebaje. On kaže..to je tako a vi vjerujte ako hoćete, sliježe ramenima i odlazi. Mi šutimo i pušimo..neko cijedi kroz zube.. -Koji je kurac išo' na teren ako se trebao ženiti u subotu.... Mi sliježemo ramenima, hrpa blatnjavih i mokrih vojnika koji stražare pokraj mrtvih djevojačkih i nesuđenog tijela ženika... crna majko, crnih li svatova.. |
| < | studeni, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv