Teški su to vjetrovi, nose mirise, smradove, ništa na dobro ne miriše. Mirise krvi u zraku, svinjske, pileće, goveđe, vatre se lože, noževi oštre, dimovi viju, smrt, smrt, smrt… smrt koja se pretvara u kobasice, u pečenice, koja prolazi kroz crijeva i nema neku dublju namjenu nego utažiti glad, glad, glad… Zasititi nepce, udovoljiti pohlepi, strasti, strasti, strasti… za hranom, za nečim finim, za upražnjavanje nekih drugih gladi na usta. Prosinački vjetrovi šire se zrakom i nose nemir u moju dušu, udišem ih kožom i nosnicama, izazivaju mučninu poput cigarete i alkohola, kao kokain prodiru mi do najsitnijih žilica i stapaju se sa mnom u svojoj hladnoći, u svom nemaru, nemiru… Dok stižu blagdani koji trebaju biti sveti, sveti, sveti, a ništa sveto nije, nije, nije, o zašto, zašto, zašto? Prosinački vjetrovi nose mi tugu, a ja želim zaborav, zaborav, zaborav ili barem prihvaćanje, prihvaćanje, prihvaćanje, rezignaciju možda, možda, možda… stisnuti se ispod deke, poput djeteta, djeteta, djeteta i maštati, maštati, maštati o nekom drugom svijetu, svijetu bez ovakvih, prosinačkih vjetrova, bez njihova mirisa, dima i truleži.
Oznake: prosinac, vjetar
|
