Indijanka vegetarijanka
25.03.2013., ponedjeljak
Meša Selimović: Ostrvo
|
Odličan roman bosanskohercegovačkog pisca. Opisuje dvoje starijih ljudi koji žive u osamljenom mjestu na otoku, njihove unutarnje i vanjske borbe, osamljenost, siromaštvo. Priča toliko životna i na mjestima toliko topla, a na mjestima hladna, okrutna. Posebno me se dojmio dio kad im u dvorište dolazi stari pas, jedva stoji na nogama od starosti, vidi se da će uskoro umrijeti. Žena ga želi ostaviti kod sebe, ali mužu se ne sviđa i na kraju ga odvodi u krš u kojem je bodljikavo kamenje i ondje ostavlja. Ali bude mu žao, no i pas se nekako vrati 'kući' i muškarac ga prije nego pas umre prvi i posljednji puta dodirne, pomiluje. Knjiga je puna prekrasnih razmišljanja, često je to samo jedna rečenica u kojoj se skriva tako puno i nad kojom možeš razmišljati danima. Prepisujem dio koji se tiče teme moga bloga, a iznenadilo me da je čovjek toga doba razmišljao o svemu na taj način koji je i danas većini dalek: 'Šta se desilo s rasističkom uzurpacijom prava koja su ljudi sebi prisvojili – da na zemlji proglase svoju apsolutnu prevlast nad životinjama? Oni su od njih učinili svoje robove. Konju čovječanstvo ima da zahvali sav napredak. Kravi za ishranu. A ipak ih to nije spasilo pokolja. Čovjek je samovoljno odredio da se hrani životinjskim mesom i čitava jedna vrsta je osuđena na pogibiju i na žalostan život po milosti ljudskoj. Samo zašto što životinje nemaju snage da se suprotstave, što ne mogu da ulože protest, što nisu sposobne da se udruže i krenu protiv zajedničkog neprijatelja – čovjeka. Kakav bi to rat i pokolj bio kad bi se sve životinje okrenule protiv ljudi! Sve životinje! Mačke, psi, konji, krave, volovi, ovce, divlje zvijeri, ptice, vodozemci, bube, gušteri, zmije! Nikakav svjetski rat, nikakva svjetska kataklizma ne bi bilo ravni tom pokolju ljudskog roda. I niko ne bi imao pravo da digne glas pobune, jer bi to bila osveta za hiljade godina surove vlasti čovjekove nad potpuno obespravljenim životinjama. Čak su ta prirodna prava toliko obezvrijeđena da bi bio prezrivo ismijan svako ko bi samo upitao ljude: s kojim pravom osuđujete na smrt i poniženje čitavu jednu vrstu? Zar zato što ne pripada ljudskoj rasi? Zar zato što živi s drugačijim oblicima svijesti? Zar zato što ne govori kao mi? U stvari, ogriješivši se tako o pravdu u cjelini, ljudi nikad neće biti u mogućnosti da ostvare svoj dugo žuđeni humanitet, jer je on cjelovit: svaka nepravda ga ruši u potpunosti.' Oznake: Meša Selimović, Ostrvo, roman, Životinje, pravda |
