Indijanka vegetarijanka
25.03.2014., utorak
Ožujska kiša
|
Kucka mi po kišobranu šapuće mi u uho žagori, blagoglagolji čas mi miluje lice čas mi šiba koljena štipa me, pljuska gricka po bocka. Vjetar joj pravi društvo zagrle se, stisnu u lokvici prsnu poput udarca moje cipele na asfaltnoj stazi mokroj, punoj vode. Stišćem dršku kišobrana prsti mi crveni, promrzli oblak se namrštio vjetar ga prikliještio pa zaklanja sunce mjesec i zvijezde, ljut je oblak, ljut je, crn, siv od muke i baca sve veće kaplje baca ih kao kamenje pogađa mene, tebe, drveće, gađa rijeku, vrapčića, mačku, teško je pobjeći bijesu njegovu kišobran je lagan, lagan je ja sam slaba, slaba sam. Bježim, bježim, bježim gledam, gledam, gledam mokre mi cipele propričale mljackaju kao da nešto jedu hladnoća mi prodire u stopala kaže mi: 'Požuri, požuri, ludo, da se ne nahladiš bit će čudo!' Ja im se svima smijem smijem im se, smijem, i divim im se, divim. Danas. I uvijek. |
03.04.2013., srijeda
Kiša
|
Kao da me čula. Pada. Pada. I jučer. I prekjučer. I danas. Možda će i sutra. Tražim je da sapere sve ono ružno. Sve ono tužno. Sve grijehe čovječanstva. I odnese daleko, daleko. Kao smeće. Kao plastičnu bocu što pluta po nabujaloj rijeci. Kao veliki komad stiropora. Kao svinjske iznutrice bačene u potok. Kao neželjene mačiće i štence stavljene u vrećicu i bačene u vodu. Poput otpadaka iz tvornice mesa što su se skupili na površini rijeke kao pjena, mjehuri. Smrdljivi mjehuri. Padaj kišo. Padaj i odnesi sve ovo da više ne postoji. Neka se otopi poput snijega i nestane. Barem do sljedeće zime. Barem to. Oznake: kiša |
