Indijanka vegetarijanka
13.02.2015., petak
John Maxwell Coetzee: Sramota (1700. post)
|
Coetzee je južnoafrički pisac koji je 2003. godine dobio Nobelovu nagradu, a već neko vrijeme živi u Australiji. Piše istančano, predajući se detaljima, prije svega onim bolnima, životnima, a u nekim trenucima toliko šokantnima da vam srce jače zakuca i stvori vam se suza u kutku oka, ako ne i preko cijelog oka. Njegova djela često nose jake društvene poruke i mnogi drže da su usmjerene na raslojavanje društva na osnovi nacionalnosti i boje kože, međutim u svojim rijetkim intervjuima pisac kaže da su njegova djela isključivo fikcija, a nikakva zamaskirana politička poruka. U svakom slučaju, očito je da je čovjek itekako vješt na riječima, s koje god strane pogledali i njegov roman i ovu izjavu. Odličan roman, vrijedi ga pročitati. Prati dio, etapu u životu 52 godine starog profesora koji se spetlja sa svojom studenticom koja ima svega 20 godina. Isprva dakle pomišljamo kako se 'sramota' iz naslova odnosi na to, međutim ovo je tek početak. Sramota se zapravo odnosi na ono što slijedi, na društvo u kojem živimo. Neću otkrivati detalje, ali posebno mi je zanimljivi odnos glavnog lika prema životinjama. Prvo ih ne doživljava, smatra bićima bez duše, a kasnije se sve više zbližava s njima, ako ništa, počinje ih drugačije gledati te radi sa ženom koja uspavljuje pse lutalice. U toj maniri i završava roman te je sam kraj, po mom mišljenju, zapravo najveća sramota od svega ostalog – ubiti psa koji ti liže lice i ruke, koji te mjesecima slušao dok pišeš svoje novo glazbeno djelo. Ono što vrišti iz romana jest upravo to da je sramota kako se odnosimo prema životinjama, ali i kako se čovjek odnosi prema čovjeku. CITATI: Opušta se, kao što se događa svima koji se povlače s polja ljubavi. … ali želio bih sačuvati tvoje prijateljstvo. Dugi posjeti ne stvaraju dobre prijatelje. Ne želim se u sljedećem životu vratiti kao pas ili svinja, i morati živjeti kao što psi i svinje žive pod našom vlašću. Ipak, ne smijemo izgubiti objektivnost . U redu stvaranja razlikujemo se od životinja. Nismo zbog toga neizbježno viši, samo smo drugačiji. …potpuno jednaki, od rođenja predodređeni za mesarski nož. No, dobro, nije to ništa posebno. Kad je posljednja ovca preminula od starosti? Ovce ne posjeduju sebe, ne posjeduju svoje živote. Postoje da ih se iskorištava, sve do posljednje unce, meso se jede, kosti se melju i daju peradi za hranu. Iako, u većini slučajeva, pas odbija da ga začaraju: to je posljedica njegove nazočnosti, odašilje pogrešan miris, miris stida. Bez obzira, on je taj koji psa drži mirno dok igla pronalazi žilu, otrov prodire u srce, dok noge trzaju, a oči gube sjaj. Oznake: John Maxwell Coetzee, sramota |
