Indijanka vegetarijanka

17.12.2014., srijeda

16.12.2014.

Neke je dane bolje preskočiti. Bolje je da se nisu dogodili. Bolje je da ih nema. Ili da nema mene. Da ih ne vidim. Ne čujem. Pakistan. Talibani. Ubijena djeca. Krv. Plač. Nevjerica. Osuda. Poziv na osvetu. Krv na krv. Metak na metak. Gdje mi to živimo? Hoće li ikada, ali ikada ovom ludilu doći kraj? U čarobnoj kutiji sve kao i prije. Prvo pakistanska djeca. Pokolj. Onda priča o Božiću. O srdelama. O tome kako su jeftine. Dobro, kakva je to sprdačina? Život ide dalje, ha? Udri brigu na veselje. Sad smo saznali pa hajmo se najesti i napiti, što nam drugo preostaje? Crna ovca. Bijela ovca. Pas s rajfom sa sobovskim rogovima. Sve slatko. Sve božićno. Ali ne zaboravite KUPOVATI. Jer smisao blagdana je u poklonima, ha? Za mnoge i u janjetini. Istom takvom janjetu kojem svi kažu: 'Aaaaa, kako slatko…' a onda obližu prste od janjeće masnoće. Božić je. Kupite. Ubijte. Za ljudsku braću ne marite, ionako su daleko, ne možete im pomoći, već će ih netko osvetiti nekom novom krvlju. Za životinjsku braću ne marite, ona su tu da žrtvuju svoj život za naša nepca. Ah, da, Božić je. A smisao svega je… kako ono, slaviti rođenje onoga koji se žrtvovao za nas. A smisao svega što čovjek danas radi je…?

Oznake: 16.12.2014.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.