Nije prvi put da sam ovo vidjela, ali svaki put me jednako fascinira. Sada je u pitanju bila jedna puhara i tri vitke dugonoge gljive kojima ne znam ime. Smjestile su se na mahovinu koja se pak smjestila na donji dio kore drveta i tako stoje i žmirkaju na ovom mršavom ovogodišnjem suncu i mašu rujnu 2014. godine jer znaju da ga nikada više neće vidjeti, a ni on njih, a ni oni mene, a ni ja njih, i svi si tako mašemo, žmirkamo, mašemo, žmirkamo, mašemo, žmirkamo… a da nismo napravili niti jedan maleni pokret. Tu je i ovaj osušeni listić, usahli, jesenski, mrtvi… zakačio se na gljivu i napravio slikarski potez, slikarsku pozu, potez svog života. Ma tko šljivi Dalija, Picassa ili 'naivnog' Hegedušića, svi se oni mogu sakriti kad Priroda pokaže svoja umijeća.
|