Indijanka vegetarijanka
21.10.2013., ponedjeljak
Lovci i vegetarijanci
|
Čitam na jednom vege forumu pitanje – biste li ikada ušli u vezu s lovcem. Svekoliko vege pučanstvo krenulo je s iznošenjem svojega mišljenja. Oh, God, no. Oh! Ah! I tako redom. Pa si i ja, logično, postavih takvo pitanje. Lovac, ne lovac, baš mi je svejedno. Ako je netko normalna osoba (a takvih je sve manje, so help me God!) s kojom se da razgovarati, s kojom možeš i o lijepom i o ružnom i s kojom se možeš i ne slagati i čak posvađati, ali opet nastaviti komunikaciju, e to je bitno, a ne je li lovac ili nije. Jer, na kraju krajeva, koja je razlika između lovca i onoga tko ode u trgovinu i kupi meso zamotano u celofan? Baš nikakva. Lovstvo je, kao i sve drugo danas stavljeno na sprdnju pa se tako tove fazani, a onda ih se pušta netom prije nego stignu talijanski (i austrijski, njemački i ini, barem na ovom području na kojem ja živim) lovci kako bi se jadne ptice što teže razbježale i kako bi 'spretni' lovci ispali uspješni u svojem lovu. Imam tetka lovca. Po kući mu vise trofeji – glave divljih svinja, jelenji rogovi, preparirane ptice i lisice. Nije ugodno boraviti u ovakvoj prostoriji, ali jednako kao što se moram naviknuti i naviknula sam se na to da svi nude meso kad dođem u posjetu, naviknula sam se i na te trofeje. Jer – vrijedi li objašnjavati što oni zapravo znače? Ipak, tetak i ja smo dva svijeta različita i ne bi razumio što bih mu imala za reći. Ali zašto ga ne bih ipak posjetila? Uglavno, ono što htjedoh svim ovim naklapanjem reći jest – lovac ili ne lovac, tak mi je svejedno. Ako netko odbacuje lovca samo zato što je lovac, jednako je i kao da odbacuje nekoga zato jer je gay, druge nacije, boje kože ili religije… a to se jednostavno kosi s mojim shvaćanjem svijeta. Oznake: lovci, vegetarijanci |
