Indijanka vegetarijanka
10.10.2011., ponedjeljak
Dunjina sterilizacija
|
Iako mnogi kažu kako je sterilizacija više pozitivna stvar jer se njome smanjuje broj napuštenih pasa, agresivnost samog psa te poboljšava zdravlje, za mene je to uvijek teška odluka. Do sada sam sterilizirala dvije svoje kujice i sve je prošlo brzo i koliko toliko bezbolno, odnosno oporavak je bio brz. Sada je na red došla Dunja, ima dvije godine i obavili smo to ovaj vikend. Vikend koji je bio prepun suza i grižnje savjesti, a mislim da me savjest neće prestati gristi još mjesecima, ako ne i godinama. Da pojasnim, Dunja je drugačiji pas. Njemačka ovčarka duge dlake, prerano odvojena od majke (samo da je se riješe) i praktički ubačena nam u dvorište. Kao mala dosta slabog zdravlja – upala uha, upale oka, a onda i bolest koju prenose krpelji. Tada je veterinar dolazio tri dana i liječio je te ga je zapamtila. Od tada je i obično cijepljenje protiv bjesnoće prava noćna mora. Kao prvo, jedva smo je držali da joj da anesteziju. Bacala se i gotovo srušila muškarca od 90 kilograma. Onda ju je anestezija uhvatila, ali nije htjela zaspati. Veterinar kaže da životinje (kao i ljudi) koje se boje mogu poništiti djelovanje anestezije., na kraju joj je još četiri puta morao nadodavati anesteziju kako bi dovršio operaciju. Kad je bilo gotovo i počela se buditi (ako je uopće ikad i sasvim zaspala), nije mogla držati glavu, cvilila je, ukakala se... Nakon što je malo došla sebi počela je piti vodu, a onda povraćati. Onda piškiti. Popiški se, ali hoće još i stoji raširenih nogu, a ono ne ide. Prva noć – svakih sat vremena je tražila van, pila vodu, povraćala, piškila (ili se napinjala)... Ništa nije jela dan i pol (a i više ako se računa gladovanje pred operaciju). Jučer je jednom zalajala. Ali i dalje se vuče i tužno gleda. A ja jedva podnesem taj njezin pogled. Jer jedno sam nevino stvorenje dala operirati i oduzela joj pravo da ikad bude majka, a sigurna sam da bi bila divna majka. I što je najgore - nanijela sam joj bol koju ona meni nikad ne bi. |
