Inanov krticnjak

evo jos malo belgije....

prvo posao.


posao koji su nam namijenili fakat nije bio tezak, onak jednostavni vrtni poslovi. kopanje (sto je u belgiji prilicno zajebano s obzirom da je zemlja totalna glina), cupanje zbunja itd.... no tad se gisele sjetila da bi mogli napravit nesto sto ju muci od proslog kampa.
naime, ona ima ljetnu kuhinju i krvo te ljetne kuhinje je bio nedovoljno strm, pa je prokisnjavao. i pazite sto si je luda baba domislila. mi muski volonteri (3) uz pomoc dva radnika (i njenog sina koji je ponekad navracao) bi trebali poskidat crijepove na tom krovu, ali onako samo uz rub, tako da mozemo s dlijetlima i cekicima raskopat zid i oslobodit konstrukciju, e onda ce oni doci s nekim kao dizalicama i podic cijeli konstrukciju i nadozidat metar zida (tak da bude strmije) i ponovo naslagat crijep....
vjerovali ili ne... uspjeli smo... i to prilicno uspjesno,a pritom nitko nije poginuo.
no bilo je komicnih situacija. prvo. radnici koji su sve radili su bili lokalni seoski maheri. jean koji je imo valjda 70godina (minimum) i bio je tipican primjer starog francuskog seljaka, ko da je ispo iz allo allo. stalno si je neso pricao u bradu dok je isao naokolo prilicno komican, podsjecao me na jacques tatia pod stare dane. drugi je bio mladji, emile, simpa tip. on je imao oko 40 godina (i cijelu veliku obitelj par ulica dalje). e, al tu je kvaka; emile i jean nisu govorili niti jedan strani jezik (osim francuskog), a mi momci (japanac, flamanac i ja) nismo govorili francuski. da... bilo je to poput gradjenja kule babilonske. sve nam je morala prevoditi gisele, a njene upute ponekad nisu bile prejasne. tako npr. je jean rekao meni, a gisele prevela da donesem "seventiiiii" crijepova. (s hrpe s druge strane dvorista-koristeci tacke). hm... seventy? (70?) pa cijeli krov nema toliko crijepova. pitam ja nju:"seventeen?" no... seventy (s dugim iiiiiiii) o.k... dofuro ja 70 crijepova. onda ih je jean ispilio (jer su kao bili preveliki to smo stavljali na vrh krova), a ja busio (sto je smrt! koristio sam HILTI busilicu, ali svrdlo je valjda bilo tupo ne znam, islo je jako tesko...)... no, da ne duljim.... ja sam donio, jean ispilio, a zajedno izbusili 53 suvisna crijpa... ipak je bilo seventiiiiiiN!
tak.. dogodovstina koliko hoces...


inace, u kampu smo sami bili zaduzeni za jelo, a kuhali bi i za gisele. najvise i najbolje je kuhala spanjolka. grrr. ozenio bi takvu zenu, vatrena obrazovana, sve zna, sve moze... uz to ima i dobro tijelo... uf...
no ipak... moram priznat, veliki mi je hendikep sto ja sam ne znam kuhat. to je isto jos jedan primjer gdje su me drugi totalno prenerazili. cak i belgijanac, koji je tek bio navrsio 18. i koji zivi sa starcima i ima para zna kuhat i to neka prilicno ozbiljna jela... a japanac..uf. da ne govorim. ja? nula bodova. u ovom kampu to i nije bilo tako strasno jer je spanjolka preuzela teret. ali u slijedecem kampu je vec bilo problema.

a sad... izleti.

izleta je bilo puno... osim onih manjih u okolna sela (i neki grad u francuskoj) posjetili smo binche (mjesto karnevala) i la louviere. inace, taj grad, la louviere (mislim da se tak pise) je tipicno rudarsko mjesto, koje kao da je posluzilo Zoli kao inspiracija za Germinal. daklem, rudarska kompanija je bila vlasnik svega u tom gradu, dok radnici koji su tamo radili nisu bili vlasnici nicega, naime, sve im je bilo ponudjeno: (iznajmljeni) dom-kuce u nizu koje koje zatvaraju kvartove u cijem se sredistu, na malom kao trgu, nalazi gazdina vila, zabava, zdravstvo, skolovanje, posao... ali kvaka je bila u tome da je gazda imao potpuno kontrolu, ti radnici bi doduse zivjeli relativno dobro, ali nikad ne bi mogli dovoljno ustedjeti da bi imali nesto svoje da bi napredovali, da bi se odmakli od zivota koji su zivjeli njihovi roditelji...
kopao se ugljen, a od iskopane sute su nastali bizarni humci kojih i danas ima jako puno.

za vikend smo mi, volonteri, sami isli u brussel. tamo smo i prespavali (i mogu preporucit hostel Jacques Brel), cijeli dan gledali razgledavali.
Brussel ili Bruxelles. glavni grad europe je vrlo zanimljiv. pomalo neobican i moram priznat da su moji dojmovi bili u nekim stvarima potpuno drugaciji od dojmova jedne frendice koja je kasnije tamo boravila.

daklem, to nije velik grad, ima tek milijun ljudi, slicno kao i zagreb, ali je njegova velicina u tome sto je on imao puno ljudi i prije puno godina dok je zagreb bio tek selo. to je ta, velicina. djeluje staro i gospodski. kvartovi poput zagrebackog donjeg grada su jako veliki. ipak... nekako mi se ucinilo da ima malo zelenila i osim nekih klasicnih ruta (da ne kazemo turistickih) i nema nekog razloga zasto bi se setao. podzemna (jako dobra) je apsolutna nuznost, i zanimljivo je kak se npr. vozis preko pol grada izadjes i jos uvijek si u "centru". turisticki centar je lijep, ali jaaaako prenapucen turistima, nekako su me s vremenom poceli zamarati ti turisticki kliseji. ipak... treba neke stvari vidjet.
brussel ima dobru arhitekturu, konkretno, dobar i utjecajan je bio art nouveau (victor horta), a ima i pregrst muzeja. posebno mi se svidio fenomenalan ratni muzej, koji je uistinu dobar, pogotovo za zemlju koja se nije proslavila vojnim pobjedama.

netko je spomenuo pivo! e... pa belgijanci stvarno rade odlicno pivo, a zapravo su i pivarska velesila. vlasnici svega i svacega. a prosjecna pivnica, pa i ona najgora seoska ima bar 20 vrsta piva.
imali smo puno srece sto je u kampu bio belgijanac, covjek koji nas je najbolje znao uputit sto probati... i bome, dobro nas je uputio.
kao apsolutno najbolje sto sam probao izdvajam Chimay. naaaajbolje pivo ikad! ikad! plava etiketa.
donedavno se mogao kupit u zagrebu, al sad mi je cak i drago sto ga vise nema :-)
a mogu se pohvalit da sam posjetili Mort Subite i pili istoimeno pivo... sto je kao jedna od, ako ne i najstarija pivnica u brusselu. o.k. mozda nije jako stara i pivo mi se nije svidjelo (iako je bilo posebno), ali je kao povijesno znacajna, bum jos pogledao.
inace... mozda najpopularnije belgijsko pivo kod nas-stella artois u belgiji uopce nije popularno (ja ga ni ne volim)! vise ljudi mi je reklo da je to kao smece koji oni izvoze. tamo su od ovih (svako)dnevnih piva popularni Maes i Jupiler (cit. žu-pi-leeer). stella tamo izaziva podsmijeh.
leffe (izgovara se i ovo e na kraju, ali se ne naglasava) je kao kvazi standardno pivo... a hoegaarden (cita se hugarden)nije za svacije nepce iako spada u sasvim solidna piva.
sada se vec u zagrebu moze naci prilicno solidna ponuda. sto je svakako dobra stvar, sve dok ne nude ono najbolje..Chimay.


tak... ima jos... jos jedan post i to je sve od belgije.pozdrav.

nije sutra, ali je nastavak. daklem, belgija drugi dio.
stali smo kod dolaska u croix-les-rouveroy pred dom od gisele gdje cemo raditi i zivjeti. kuca od cigle... inace, belgijske kuce su jako cesto oblozene ciglom, naime, imaju mnogo gline, zbukane kuce su prava rijetkost.

ulazim u dvoriste, i to je uvijek naaaajuzbudljiviji dio kampa!

dolazak u nepoznato. do sada sam uvijek dolazio u kamp gdje je vec bilo ljudi (i prema dosadasnjem iskustvo to je bolje)... tamo su ljudi koje te ocekuju, ali te ne poznaju, znaju kako se zoves i odakle si i imaju neku predodzbu o tebi, kao sto i ti imas o njima (ako znas nesto). to pocetno gledanje, promatranje.. to je apsolutno neponovljivo, (kao neki blind date, samo sto su ovdje ljudi stvarno i motivirani da te upoznaju).
uvijek sam toliko zauzet promatranjem da zaboravim imena i odakle dolaze ljudi koji se predstavaljaju, a k tome i cesto izvalim neku glupost kad pricam o sebi...
oni te gledaju i ti njih i to mi je apsolutno prekrasno.

na stolcima u dvoristu sjedili su talijanka, njemica i flamanac, i svi su djelovali kao pravi stereotipni predstavnici svoje nacije (sto ljudi i cesto znaju biti), za flamanca je to malo kompliciranije, buduci da poznajem samo dva (jednog u zagrebu!), ali talijanka je bila prava talijanka, mala, slatka, crna, duga kosa, kovrcava... njemica je pak imala tipicno njemacku facu. ukratko, bila je nelijepa, a da budem iskren, tek na kraju kampa kad se nekak cudno sjela sam skuzio da ima dobro dupe :-)

kasnije je dosla spanjolka (bask!) s tipicno spanjolskom fizionomijom. uzasno mrsava i njegovana, ali... prerano je ostarila... izborana lica i umorne face (kad se ne smijesi), inace, kasnije se pozalila da previse radi doma...

japanac, koji je dosao tek dan ili dva kasnije je pak imao japansku facu. njega je najlakse prepoznat, ovog konkretnog primjerka je dapace cak lako prepoznat kao bas japanca medju ostalim azijatima (sto nije uvijek lako).

svi su bili simpa na prvi pogled, tj. vec od prvog pogleda. i lako smo se slozili, to je prednost malog kampa i male grupe, narocito u tako izoliranom mjestu kao sto je bilo ovo u kojem smo mi bili.

smjestaj mi se jako svidio. kuca je zapravo funkcionirala kao zimmer-frei. pa je imala svu infrastrukturu za kuhanje, pranje, zivot opcenito... a i djelovalo je nekako toplo...a samo selo je imalo 197 ljudi! nije imalo nista, cak su i crkvu preko puta zatvorili. nema ducana, nema birtije, nema nist. jedini usluzni djelatnik je sladoledar koji ima kombi i dolazi u selo svaka dva dana, a prepoznaje se po melodiji.
cak ni susjedno selo nije puno bolje, a udaljeno je 45min hoda, ima doduse dvije full jadne birtije koje zatvaraju vec u 10 i ne rade ponedjeljkom, te nesto osnovnih trgovina i jednu friteriju (belgijska varijanta fast-fooda, nude pomfrit)... do sela koje nesto znaci (estinnes?) treba ic autom.

taj dan smo jos samo vecerali, pili i razgovarali s Giselle, Philipom (njen decko), Catherine (zena koja se kao brine da nam je dobro a predstavljala je belgijski volonterski centar).
za tom vecerom sam shvatio koliko sam neuk i koliko su svi ti sjajni, ali mozda ni po cemu posebni mladi ljudi napredni... jer za veceru su bili sirevi, onako plata s finim francuskim sirevima -koje ja bas ne volim. onak... to je bilo nesto sto je trazilo navikavanje, nesto sto je bilo potpuno drugacije od ovog sto ja doma jedem (vjerujte mi, ti sirevi nisu imali veze s time sto mi ovdje jedemo, tj. bar s ovime sto ja doma jedem). to je jasan primjer sto to znaci iskustvo putovanja, te sitnice i izazovi kojih u tvom normalno okruzenju doma jednostavno nema. moji doma jedu francuske sireve, al ti mi pljesnjivi, smrdljivi brabonjci nikad nisu djelovali kao nesto sto covjek jede da bi se najeo... onda kad su komentirali vino (jer se uz fini sir pilo fino vino)... to jednostavno moras znat... ali nije to znanje koje naucis tako sto citas, to moras dozivjet, probat, okusit (zivot!).
ipak.. nisam ostao gladan, u nevolji sam nasao neke vrste koje su mi pasale, a i opcenito, kad sam vani jedem (i volim) hranu koju inace ne jedem doma, pomalo neobicno...
kad vec spominjem, tijek cijelog tog kampa sam imao osjecaj kao da bi mogao jos jesti, ne glad... ali onak... nisam se nakrcao kao sto se doma znam nakrcat za vrijeme jela...a kad sam se vratio doma...šok..udebljo sam se.

inace, htio bi izbjeci opisivanje dogadjaja kako su se oni dogadjali kronoloski, dapace, niti ne zelim da ovo izgleda kao dnevnik, zato imajte na umu da se tamo stvarno mnogo toga drugog dogadjalo. zbog takvog nacina pripovjedanja je tekst nazalost jako konfuzan.

tako... tolko za sada.
nisam planirao pisati u nastavcima, ali mislim da je bolje ovako.
slijedeci nastavak je "posao", pa potom "izleti" i na kraju sto ostane nepokriveno... :-) stay tuned.

evo, opet nastavljam s putopisima... doduse, tesko ih je zbog duzine citat...

no krenimo redom... daklem, bilo je to godine...2005...i fax mi je za neko cudo isao jako dobro (zapravo, nije uopce cudo ), pa sam rano poceo razmisljat o ljetu.. bilo je to sasvim slucajno, na jednoj kavi, jedan poznanik mi se pohvalio kako ide volontirat.
volontirat? uf... prve asocijacije nisu bile dobre, ali on je bio pun entuzijazma i informacija. ono sto je on spominjao je sadrzavalo dobrovoljni rad tek u drugom planu. osnovno je bilo putovat, upoznavati ljude i dobro se provoditi...

organizacija se zove Volonterski centar Zagreb ina njihovom site-u sam pogledao sto se nudi.. a nudilo se SVE... masta se rasplamsa na samu pomisao avanture, svi ti silni kampovi, zemlje koje su odjednom tako blizu, zanimljivi poslovi..divota, bas ono sto sam trazio.

starci su dali zeleno svjetlo i sve se brzo odvijalo.. vremena je bilo vrlo malo, sjecam se da sam odmah posto sam polozio ispit, taj isti dan isao u VCZ da pogledam dal me mogu ugurati u neki kamp. inace, najbolje je sto ranije krenuti s rezervacijom kampa, iako se i kasnije moze naci mjesto, izgledi su veliki da nesto krene po zlu. (prebukiranje, otkazivanje kampa....)
u ponedjeljak sam se prijavio, u utorak sam dobio mail, u srijedu kupio kartu za vlak, u subotu putovao!
odrediste:BELGIJA. malo selo, Croix-les-rouveroy u valoniji, izmedju gradova MONSA i BINCHEA. u sredini nicega. posao? hm.. tek smo u kampu saznali sto cemo konkretno raditi, a to su bili jednostavni poslovi oko kuce i okucnice (cupanje, kopanje, ciscenje...).
trajanje: 14 dana +2 dana sto sam se odlucio skitati.

O belgiji nisam znao nista.. i nije me niti privlacila nesto posebno osim sto je sama po sebi zvucala strasno egzoticno (pa ljudima neusporedivo zanimljivije djeluje moje ljeto od 16 dana u belgiji nego jedno drugo od mjesec dana u njemackoj...).
znam da belgija ima tradiciju stripa, i piva (iako nisam znao nesto posebno o pivu..) znao sam i da rade cokoladu, te da su izgubili svaki rat u posljednjih 100 godina... nije bog zna sto...e.. i navodno imam neke rodjake u belgiji, ali ne znam ni kako se zovu, jednom sam ih upoznao i to su pravi belgijanci, ni po cemu ne odaju svoje daleko porijeklo...)


sam put je bio prilicno klasican... vrlo slicno onome kako sam putovao u njemacku. u koelnu sam presjedao za brussel (ili Bruxelles po francuski...) a i tamo sam presjedao za MONS. u Monsu me docekala domacica-gisele. hehe.. malo sam se razocarao, jer iza tog lijepog imena se krila 60-godisnja baka. no nije da sam nesto ocekivao.

inace, na dan puta sam napravio VEEEELIKI lapsus.... kupio sam si lijepi i relativno skupi vodic... i malo sam ga listao prije puta.. al najsladje sam htio ostavit za poslije... i... i... zaboravio ga ponjet. e to je bilo fakat glupo.

belgija me vec od prvog susreta- iz vlaka, jako impresionirala, bila je potpuno drugacija od svih zemalja koje sam do tada vidio (sto i nije bilo puno), nije bila nuzno bolja, ali nekako, bliza, mnogo toplija od njemacke. padala je kisa i sve je djelovalo jako sumorno. kuce i kucice pored pruge zbrda-zdola sagradjene i nadogradjivane. industrijsko sivilo neke davno propale industrijske moci... nije mi bilo jasno sto to belgijanci rade da su tako bogati (a jesu). kolodvor u brusselu (gare du midi) je pravo razocaranje. izgleda ko zagrebacki, sam kaj je veci. dojam popravlja podzemni centar.
na kolodvoru crnci... u odijelima, poput onih iz americkih filmova, potpuno asimilirani, uredni i uzurbani jure naokolo... a belgijanci. hehe. prvi šok, tradicija pozdravljanja; stoji tip naslonjen na gelender, onak 30godina, bezveznog izgleda. prilazi mu neki tip i ocito se poznaju jer se pozdravljaju. ali se NISU rukovali nego je ovaj koji dolazio prisao ovom naslonjenom (koje je cijelo vrijeme ostao u toj, naslonjenoj, pozi) i poljubio ga u jedan pa u drugi obraz. i to bas onak s usnama. brrrr. (kasnije me tom obicaju poucio Emile... covjek iz sela gdje smo radili i koji je radio s nama)... :-)

i tako, dosao u mons, cekam na kolodvoru, pitam neku zenu, dal je ona gisele-nije (alas, bila je lijepa...). inace, ja francuski NE ZNAM, tu i tamo nesto mogu razumijeti i to je sve. cekao sam jedno 15 minuta i vec je probao nazvati... kad se pojavi jedna punasna gospodja, sva uspuhana, i brbljava vec s vrata kolodvora je pocela pricati. to je bila lijepa uvertira, jel gisele nema pojam o vremenu kao i drugi ljudi, te stoga UVIJEK kasni.

dosla je sa autom da me pokupi, otvori gepek da stavim torbu, a gepek PRLJAV. prsina, zemlja...uf... a na podu na suvozackom mjestu na novinama stoji stari filter za zrak... inace, kasnije se ispostavilo da je to PRAVILO. naime, valonci (koji su u biti francuzi) ne brinu previse o svojim autima. kasnije sam i dobio odgovor zasto je tomu tako: naime, u njemackoj covjek sluzi autu, a u francuskoj auto sluzi covjeku.

i tako vozi ona... i nikad ne ubacuje iznad 3. nesto nevjerojatno.. zalim njen auto, a putem mi je pricala malo o belgiji, ljudima i kampu. ona je inace govorila engleski i to prilicno solidno (ali s jakim i tipicnim naglaskom) sto nije pravilo medju francuzima.
bilo je 6 ljudi, spanjolka, talijanka, njemica, belgijanac-flamanc, a slijedeci dan dolazi i japanac. zanimljiva kombinacija, juznjakinje +njemica (obicno su lose), japanac mi se odmah ucini zanimljivim, belgijanac..hm. valjda ce pricat i o belgiji. no to su bile impresije jos dok ih nisam vidio..



toliko o tome... a sutra ce nastavak i nadam se slike.