nije sutra, ali je nastavak. daklem, belgija drugi dio.
stali smo kod dolaska u croix-les-rouveroy pred dom od gisele gdje cemo raditi i zivjeti. kuca od cigle... inace, belgijske kuce su jako cesto oblozene ciglom, naime, imaju mnogo gline, zbukane kuce su prava rijetkost.
ulazim u dvoriste, i to je uvijek naaaajuzbudljiviji dio kampa!
dolazak u nepoznato. do sada sam uvijek dolazio u kamp gdje je vec bilo ljudi (i prema dosadasnjem iskustvo to je bolje)... tamo su ljudi koje te ocekuju, ali te ne poznaju, znaju kako se zoves i odakle si i imaju neku predodzbu o tebi, kao sto i ti imas o njima (ako znas nesto). to pocetno gledanje, promatranje.. to je apsolutno neponovljivo, (kao neki blind date, samo sto su ovdje ljudi stvarno i motivirani da te upoznaju).
uvijek sam toliko zauzet promatranjem da zaboravim imena i odakle dolaze ljudi koji se predstavaljaju, a k tome i cesto izvalim neku glupost kad pricam o sebi...
oni te gledaju i ti njih i to mi je apsolutno prekrasno.
na stolcima u dvoristu sjedili su talijanka, njemica i flamanac, i svi su djelovali kao pravi stereotipni predstavnici svoje nacije (sto ljudi i cesto znaju biti), za flamanca je to malo kompliciranije, buduci da poznajem samo dva (jednog u zagrebu!), ali talijanka je bila prava talijanka, mala, slatka, crna, duga kosa, kovrcava... njemica je pak imala tipicno njemacku facu. ukratko, bila je nelijepa, a da budem iskren, tek na kraju kampa kad se nekak cudno sjela sam skuzio da ima dobro dupe :-)
kasnije je dosla spanjolka (bask!) s tipicno spanjolskom fizionomijom. uzasno mrsava i njegovana, ali... prerano je ostarila... izborana lica i umorne face (kad se ne smijesi), inace, kasnije se pozalila da previse radi doma...
japanac, koji je dosao tek dan ili dva kasnije je pak imao japansku facu. njega je najlakse prepoznat, ovog konkretnog primjerka je dapace cak lako prepoznat kao bas japanca medju ostalim azijatima (sto nije uvijek lako).
svi su bili simpa na prvi pogled, tj. vec od prvog pogleda. i lako smo se slozili, to je prednost malog kampa i male grupe, narocito u tako izoliranom mjestu kao sto je bilo ovo u kojem smo mi bili.
smjestaj mi se jako svidio. kuca je zapravo funkcionirala kao zimmer-frei. pa je imala svu infrastrukturu za kuhanje, pranje, zivot opcenito... a i djelovalo je nekako toplo...a samo selo je imalo 197 ljudi! nije imalo nista, cak su i crkvu preko puta zatvorili. nema ducana, nema birtije, nema nist. jedini usluzni djelatnik je sladoledar koji ima kombi i dolazi u selo svaka dva dana, a prepoznaje se po melodiji.
cak ni susjedno selo nije puno bolje, a udaljeno je 45min hoda, ima doduse dvije full jadne birtije koje zatvaraju vec u 10 i ne rade ponedjeljkom, te nesto osnovnih trgovina i jednu friteriju (belgijska varijanta fast-fooda, nude pomfrit)... do sela koje nesto znaci (estinnes?) treba ic autom.
taj dan smo jos samo vecerali, pili i razgovarali s Giselle, Philipom (njen decko), Catherine (zena koja se kao brine da nam je dobro a predstavljala je belgijski volonterski centar).
za tom vecerom sam shvatio koliko sam neuk i koliko su svi ti sjajni, ali mozda ni po cemu posebni mladi ljudi napredni... jer za veceru su bili sirevi, onako plata s finim francuskim sirevima -koje ja bas ne volim. onak... to je bilo nesto sto je trazilo navikavanje, nesto sto je bilo potpuno drugacije od ovog sto ja doma jedem (vjerujte mi, ti sirevi nisu imali veze s time sto mi ovdje jedemo, tj. bar s ovime sto ja doma jedem). to je jasan primjer sto to znaci iskustvo putovanja, te sitnice i izazovi kojih u tvom normalno okruzenju doma jednostavno nema. moji doma jedu francuske sireve, al ti mi pljesnjivi, smrdljivi brabonjci nikad nisu djelovali kao nesto sto covjek jede da bi se najeo... onda kad su komentirali vino (jer se uz fini sir pilo fino vino)... to jednostavno moras znat... ali nije to znanje koje naucis tako sto citas, to moras dozivjet, probat, okusit (zivot!).
ipak.. nisam ostao gladan, u nevolji sam nasao neke vrste koje su mi pasale, a i opcenito, kad sam vani jedem (i volim) hranu koju inace ne jedem doma, pomalo neobicno...
kad vec spominjem, tijek cijelog tog kampa sam imao osjecaj kao da bi mogao jos jesti, ne glad... ali onak... nisam se nakrcao kao sto se doma znam nakrcat za vrijeme jela...a kad sam se vratio doma...šok..udebljo sam se.
inace, htio bi izbjeci opisivanje dogadjaja kako su se oni dogadjali kronoloski, dapace, niti ne zelim da ovo izgleda kao dnevnik, zato imajte na umu da se tamo stvarno mnogo toga drugog dogadjalo. zbog takvog nacina pripovjedanja je tekst nazalost jako konfuzan.
tako... tolko za sada.
nisam planirao pisati u nastavcima, ali mislim da je bolje ovako.
slijedeci nastavak je "posao", pa potom "izleti" i na kraju sto ostane nepokriveno... :-) stay tuned.
Post je objavljen 10.03.2007. u 01:54 sati.