četvrtak, 19.08.2010.
Srb, Srbi, srboljubi
Napisala: Ana LUČIĆ
ZA Srbe puno znači riječ Srb. Zapadnoslavenski narod Sorba, koji još uvijek žive kao nacionalna manjina u srednjoj Njemačkoj, u području Lausitza, Srbi su proglasili Srbima, takozvanim „lužičkim Srbima“. Srbi svi i svuda, nema bre šta! Tako i južno-lički gradić Srb (ne možda i sadašnji predsjednik jedne od pravaških stranaka, Danijel Srb, kojemu prezime međutim potječe iz Češke) trebao bi biti srpski.
Iako nije. Gradić Srb dio je hrvatske kraljevske povijesti, a stjecajem potonje povijesti, po zlehudoj navadi hrvatskih prostora, ono što je hrvatsko postaje srpsko, obratno nikada! I nije slučajno da su lički Srb odabrali titovski partizani kako bi u njega smjestili nepostojeći ustanak partizanskih antifašista protiv... pa valjda protiv fašizma. Trebalo je, naime, svakoj konstitutivnoj takozvanoj republici Titove juge odrediti neki nadnevak kada su
njezini narodi i narodnosti započeli pošteni, ne još baš komunistički, ustanak protiv mrskog nam okupatora. Pritom je prvenstvo svakako valjalo pripisati samoj Srbiji (pa i Tito je već krojio velikosrpsku jugovinu po uzoru na svojega intimnog neprijatelja, blizanca mu kralja Aleksandra!). I zato je prvi tobožnji, dakle srpski, „srbijanski“ ustanak protiv njemačke okupacije datiran sa sedmim srpnja 1941, i navodno je započeo u srpskomu selu Bela Crkva. Tamo je komunistički bandit i srpski izrod, neki Žikica Jovanović, kojega je avanturizam i fanatizam odvukao na lijevu stranu u Španjolskomu građanskom ratu, te je tako stekao nadimak „Španac“, taj je dakle Španac u rečenu selu, na dan narodnoga sajma, vašara, kažu oni, s leđa ustrijelio dvojicu žandara, redarstvenika koji su tamo održavali red. I to je bio početak veličanstvenog i herojskog srpskoga partizansko-komunističko- titovskog ustanka protiv okupatora. Na drugom mjestu iz zasjede
su srbo-komunisti kukavički, zaplotnjački posmicali pripadnike njemačkih postrojbi, te su time svjesno izazvali, po ratnom zakonu, strogu odmazdu koju je jedna velikosrpska pjesnikinja opjevala kao masakr kragujevačkih đaka, pa i naši Hrvati određene dobi morali su to kao školarci bubati naizust. U Srbiji, ipak, komunisti nisu imali većeg uporišta, Titovi dogovori s đeneralom Mihailovićem propali su, Titova takozvana „Užička
republika“ u zapadnoj Srbiji također brzo propada, pa tako Titova jugokomunistička gerila „bega“ na Zapad, u hrvatsku Bosnu, u Foču. I tako dalje.
REŽIM JOCO-JACO NA ŽDERAČINI JANJACA I PRASADI
Važno je zapamtiti da su Hrvati dobili pravo na tobožnji ustanak tek nakon onoga srpskoga. Dakle, srpski je „sedmoga jula“, a hrvatski (i onaj u BiH, uostalom) dvadesetisedmoga srpnja.
Tuđmanovci su to privremeno bili izbrisali jer su taj navodni ustanak vodili Srbi, a tuđmanovci su ipak toliko bili patrioti da su rekli: mi, Hrvati, bili smo bolji antifašisti, bolji partizani. U šumi Brezovica kod Siska, naime, šaka hrvatskih odnarođenih komunjara započela je pobunu protiv Nezavisne Države Hrvatske, nimalo slučajno samo
dan nakon početka Hitlerova preventivnog rata protiv njihove majčice Sovjetske Rusije, dakle 22. lipnja 1941. I taj dan današnja veleizdajnička klika na vlasti u Erhaziji slavi kao „dan antifašističke borbe“. Mi ga Hrvati ne slavimo, nego toga dana pred žumberačkom jamom Jazovka kod Sošica obilježavamo protuhrvatski zločin takozvanih hrvatskih antifašista. Ali sada čak ni taj sramotni nadnevak nije dosta. Zlikovački vladajući režim, predstavljen veleizdajničkom klikom Josipović-Mesić- Kosor, korak po korak, pripravlja nas da se opet priviknemo slaviti četnički dvadesetisedmi juli. Iz godine u godinu sve su samosvijesniji, sigurniji i drskiji. Ove godine dostiglo je njihovo orgijanje vrhunac. A pritom je povijesna istina jasna i jednostavna: U tom njihovom Srbu ustali su, kao i na nizu drugih mjesta, srpski šovinisti i petokolonaši protiv novoobnovljene Hrvatske Države. I ustali su svim sredstvima terora. Nije se tu razlikovalo četnike od partizana. Da je bio antifašistički ustanak, oni bi ustali protiv talijanskoga zaposjednuća. Ali, oni su udarali samo na Hrvate, na civile, na starce, žene i djecu. Talijani su ih prešutno podupirali. Kada je hrvatski komunist Marko Orešković Krntija prosvjedovao kod srpskih četo-komunista na čelu s prijateljem i susjedom (Korenica) Titove Jovanke, Đokom Jovanićem i, u svojoj hrvatskoj naivnosti i komunističkoj zadrtosti, zatražio da njegovi odredi ne počinjaju zločine nalik navodnim ustaškima, bio je od svojih srbo-četo-partizanskih pajdaša ubijen – da bi ga poslije titovci, krivotvoreći po običaju stvarne okolnosti, proglasili takozvanim „narodnim herojem“ svojega takozvanoga „Noba“. Da se vratim na Srb. Tamo su se vraćali hodočasnici koji su na sv. Anu (26. srpnja) otišli na Kosovo Polje kod Knina. Pri povratku dočekali su ih dakle lokalni četnici i partizani, izvikujući pozdravne usklike sovjetskoj soldateski a ujedno i srbo-jugoslavenskom kralju Petru Karađorđeviću, te su katolike, a i muslimane koji su se ovima bili pridružili, poubijali, a župnik Juraj (Đorđo) Gospodnetić mučen je pa dodatno ispečen na ražnju. O svemu je tome dosta, iscrpno i dokumentirano pisano. Spominjem za ovu prigodu ozbiljnu brošuru u izdanju Hrvatskoga žrtvoslovnog društva (Zagreb 2010) pod naslovom „Rehabilitacija četništva u Republici Hrvatskoj“. Jugobanditi partizansko-četničkoga pedigrea poput Josipovića, Slobodana Uzelca, Milorada Pupovca, Vesne Babe-Bijesne i sličnih u četničkim šajkačama, nisu mogli ostati u neznanju o zbiljskoj povijesnoj pozadini vezanoj za Srb onoga vremena. Zato su se i pojavili tamo, da nastave s lažima, mistifikacijama, provokacijama, te lovom u mutnomu. Marionetski šef nepostojeće hrvatske države Josipović opet se pojavio na mjestu protuhrvatskih svinjarija, misleći da nas može zastrašivati, vratio si je zločinački spomenik srbskomu zločinu, i time pokazao srednji prst cijelom hrvatskom narodu. Okružen svojim babama-tifusarkama u crvenom, s trorogim protubožjim kapetinama i ogavnim zvjezdurinama na šupljim im glavama, uzvikivao je kako te kape (kao i partizanska odličja) treba ponosno nosati na sebi, jer da su to poruke – vjerovali ili ne – mira i ljubavi! I sada su se javile neke hrvatske budale s umjerene desnice, traže da se od Jose zahtijeva isprika hrvatskom narodu. A mi na pravoj desnici zahtijevamo od hrvatskoga naroda da čim prije pomete svoje veleizdajničko smeće u ropotarnicu povijesti. Nama ne treba njihovih isprika koje, naravno, ne bismo ni dobili. Tako su i od druga Tita mogli moljakati isprike! Ali smo mi u Srbu, uime svega što nam je sveto, uime svega zdravoga što još diše u našoj Hrvatskoj Domovini, Josinom srednjem prstu pokazali šaku, i ako je njih bilo možda tisuću izdajica, bandita i režimlija dovučenih rutinom režimskoga svakodnevlja, nas je bilo najmanje 500 poštenih, ponosnih i žestokih, hrabrih i borbenih momaka i cura, koji smo se tamo dragovoljno okupili, da okupatoru i njihovim sluganima smiono pokažemo zube. Na sam prizor naših bojovnika, na sam zvuk njihovih bojovnih pokliča, režimski su bijednici tek spuštali pogled i nastojali da čim prije uteknu. Samo se mizerabilni istarski secesionist Kajin, zvani Kokajin, pokušao napraviti važan i zaletao se u naše bojovnike, iako su ga od njih štitile sigurne ograde i brojni redarstvenici. Poslije su se hitro, isfućkani, sklonili u svoj šator gdje su se odali žderačini janjaca i prasadi. Sigurno, umjesto 500 trebalo nas je biti 500 tisuća, ali nova faza borbe tek počinje, organizacija i pokret šire se, i ne će proteći dugo vremena, a njih više ne će biti niti u mišjim rupama, dočim će naši zdravi ljudi vladati ovom zemljom, a neprijatelja će snaći zavrijeđena kazna! Pokazali smo da smo jači od njih, da smo odlučniji, da smo sposobniji. I da je konačni obračun samo pitanje vremena. A ja sam, u svojemu dobro prihvaćenom govoru, kazala uz ostalo i slijedeće:
I da zaključim. Ono što su nam ovih dana priredili četo-partizani u hrvatskom Srbu, izvan je zdrave pameti. Hrvatska se je, prema prijetnji Ive Josipovića, uistinu zacrvenila, ali, kako veli jedna vaša
sugrađanka, zacrvenila se, i domovinska i ona iseljena – od stida! Njegujemo nadu i ulažemo skrajnje napore da čim prije osvane sloboda hrvatskom narodu, da mu se ponovno ustroji nacionalna država u pravim granicama i pod narodnom vladom, i onda će se s izrodima razgovarati na drugi način. Srb je sada, uz Jasenovac, postao
kultno mjesto protuhrvatske histerije i okupljalište antihrvatske bande pod vodstvom režima Joco-Jaco. To je režim najdrskije jugorestauracije, to je režim najizravnije Antihrvatske, u to nema nikakve dvojbe, i zato se neiskvareni dio hrvatskoga naroda mora o tomu osvijestiti, mora na okup, mora u akciju! Ne zapomažimo, djelujmo! Inače će nas lako biti napadati kao pesimiste, kao zloguke proroke. Ali mi samo opisujemo stanje i pozivamo na pravednu pobunu. Ni Katolička crkva niti zdrav naravni osjećaj ne prisiljavaju
čovjeka da bude rob. Ako to postane i ostane, sam si je kriv. Nakon zadnjega Srba i zadnjoj hrvatskoj budali mora biti jasno ono što Mladen Schwartz već godinama govori i piše: Ovo nije Hrvatska, ovo je Jugoslavija, samo na manjem prostoru. Nije istina da imamo Hrvatsku, mi nemamo Hrvatsku, a hoćemo li ju ikada iznova izvojštiti, ovisi samo o nama, o onima najboljima među nama! Kako reče jedna vaša sugrađanka: Ustati ili nestati!
BORBA SE NASTAVLJA – ZA DOM SPREMNI!
nedjelja, 15.08.2010.
IMPERIALOV DIREKTOR MARKETINGA DOBIO UDARAC "LETEĆIM ČOVJEKOM" U LEĐA NA SAMOM ULAZU U UKLETI KAFIĆ "BLATO" !!!
Napisao: Teo LJUBIĆ
Nesreća u takozvanom "ukletom kafiću" Blato koja se je dogodila u četvrtak, 12.-og ovog mjeseca ući će u anale saobraćajnih nesreća po događaju koji se nikako ne može opisati kao svakidašnji, niti kao događaj koji je tipičan za saobraćajne nesreće. Srećom po nastradale, svi su van životne opasnosti, a dvojica lakše ozlijeđenih i jedan teže, još uvijek leže na drugome katu sobe 36 u zagrebačkoj Traumatološkoj bolnici u Draškovićevoj ulici.
Stanoviti Marko Žiroš (1980.) ispričao je novinarima kako je sjedio s prijateljima na kavi, te kako se auto zabio pored njega u zid, te nastavlja: - Da je bilo deset centimetara bliže mislim da bi me samljeo. Udario sam glavom o zid. Povraćao sam, pa mislim da imam potres mozga. Marko je iz Siska navratio prijateljima u Zagreb. Sjedili su ispred kafića Blato na raskrižju Boškovićeve i Draškovićeve. Oko 18 sati na raskrižju su se sudarili VW Polo zagrebačke registracije i Mazda 6 slatinske registracije. Oba vozača prošla su bez ozlijeda. No VW Polo je od siline udarca završio između stolova kafića i na njemu je totalna šteta. Zbog udarca su se aktivirali i zračni jastuci.
- Upravo sam ušla unutra, a u vrata se zaletio auto - kazala je konobarica Duška. Još se tresla, a liječnici su joj dali tabletu za smirenje. U tom kafiću radi četiri godine i to joj nije prva nesreća.
U taj kobni četvrtak je najteže prošao prolaznik koji je išao kući u susjednu ulicu. - Prolazio sam pokraj kafića. Bio sam kod ulaznih vrata, kad je naišao auto. Udario me punom snagom i odbacio. Noga mi je pukla ispod koljena. Od boli sam nakratko izgubio svijest - kazao je Ivan Madžar (54) dok je u bolnici čekao da mu stave gips. On (teže) i još petorica lakše ozlijeđenih iz kafića, pješice su prešli preko ceste u obližnju Traumatološku bolnicu i čekali pregled. - Baš sam ulazio u kafić. Čuo sam udarac i bacilo me unutra. Pri padu sam pokupio čovjeka koji je sjedio unutra - kazao je Mirko Mihaličić. Natukao je koljena, izgrebao stopala i ruke. Pao je na Zvonimira Pavičića, direktora marketinga nacionalnog mjesečnika Imperial koji je sjedio u kafiću kod vrata. Tako je stanoviti direktor marketinga Imperiala dobio udarac letećim čovjekom u leđa i u potiljak, kazao nam je svjedok Ante Juroš, poznati inovator koji je s Pavičićem i Imperialovim novinaromMariom Banom sjedio za istim stolom.
Lakše ozlijeđen je i Zlatko Kačarik koji je taj dan bio u društvu umiljate kujice, njemačke terijerke, no, kažu nam očevici, njemačka terijerka je netragom nestala, a zabrinuti Kačarić je zabrinut za kujicu vikao na vozača VW Polo-a, te uz pomoć nekih nazočnih očevidaca podizao auto VW Polo, ne bi li našao kujicu za koju su mislili da je takodjer stradala. Ipak, kasnije je njemačka terijerka pronadjena živa i zdrava, obzirom da je instiktivno na vrijeme pobjegla, a potraga za njom je uzbunila nazočne novinare, goste kafića Blato i policajce koji su nastojali pronaći njemačku terijerku. Pas je, kako smo naknadno saznali od gospodina Kačarića, pronađen pred stanom u obližnjoj Palmotićevoj ulici.
- Ovo je već drugi put u dvije godine da nam se neki vozač zaustavio na vratima kafića. Ovome se mora stati na kraj, inače će netko stradati - sva šokirana za medije priča Zdenka Dević, vlasnica kafića Blato (bivši kafić Remete) na križanju Draškovićeve i Boškovićeve ulice u koji se u četvrtak automobilom zabio muškarac za kojega vlasnica Zdenka pretpostavlja da je bio pijan. - Otkad je obnovljena Draškovićeva, već su nam četiri puta pokosili stupiće ispred kafića, no ova posljednja dva puta auti su nam uletjeli na terasu, među goste - rekla je za medije zabrinuta vlasnica "ukletog kafića" Blato i naglasila kako zahtjeva od Grada Zagreba da nešto poduzme. - U blizini je škola, bolnica, puno roditelja s malom djecom. Hitno nam trebaju ležeći policajci i zaštitna ograda kako bismo se osigurali od pijanih i drogiranih vozača - direktna je bila vlasnica Dević. Biti će zanimljivo vidjeti kako će to Grad Zagreb udovoljiti zahtjevima gospođe Dević i hoće li joj taj isti Grad Zagreb zabraniti da ubuduće na nogostupu gdje prolaznici prolaze, postavlja stolove sa stolcima?
U naletu automobila kojim je upravljao 27-godišnji Krešimir Križanec, jedna je osoba (Ivan Madžar; op.a.), dakle, teže ozlijeđena, dok je namanje šest gostiju kafića (medju njima i Zvonimr Pavičić, direktor marketinga Imperiala) potražilo liječničku pomoć. Prema policijskom izvješću, do nesreće je došlo zbog neopreznog skretanja jednog vozača. Na njega je naletio mladi Zagrepčanin koji je od siline udarca odbačen na nogostup. Pokosio je dva željezna stupića i jednog pješaka koji se u trenutku nesreće našao na raskrižju. Naknadnim utvrđivanjem ustanovili smo da je policijsko izvješće poprilično ispravno; dakle, vlasnica kafića gdja Dević nije u pravu, mislivši da je vozač Križanec bio pijan (bio je apsolutno trijezan), a da cijela stvar bude još zanimljivija, utvrdili smo da je s leđa na Imperijalovog direktora marketinga doletio leteći čovjek" Mihalčić kojeg je automobil VW Polo udario, za čijim je upravljačem, kako smo već naveli, stajao stanoviti Krešimir Križanec koji se osorno odnosio spram novinara Imperiala i drugih medija, koji su mu postavljali pitanja pokušavajući saznati detalje. Takodjer smo danas saznali da je lakše ozlijeđeni Mirko Mihalčić nakon ukazane liječničke pomoći otišao kući, ali je opet završo na pregledima danas popodne; ovaj put u zagrebačkoj bolnici Vrapče, obzirom da ima, izgleda - psihičkih problema zbog udarca kojeg je dobio od VW Polo-a. I da vijest bude u cjelosti zaokružena, u slučaj se već uključio i poznati zagrebački odvjetnik Branimir Šerić, a kako saznajemo iz pouzdanih izvora, automobil VW Polo je u vlasništvu tvrtke INA, čije pravne službe, javljaju nam naši "insideri" iz INA-e, već poduzimaju korake da se cijeli slučaj ublaži. Kako pouzdano saznajemo, jučer kasno popodne je vozač VW Polo-a, Krešimir Križanec boravio u pomalo tajnoj posjeti kod ozlijeđene gospode Pavičića, Madžara i Žiroša, bezuspješno pokušavajući utjecati na neke od njih, obzirom da će se, saznajemo od izvora bliskih odvjetniku Šeriću, cijeli slučaj nastaviti i na zagrebačkom Sudu.
utorak, 10.08.2010.
MIROSLAV TUĐMAN: Sanader je proveo veliku čistku izvornog članstva HDZ-a
Priredio: Zvonimir Despot / VLM
Preneseno s HRsvijet.net
KAO bomba je u javnosti odjeknula Večernjakova analiza i najava o novoj strategiji HDZ-a – vraćanje Franji Tuđmanu i pomirba s obitelji Tuđman, koju je prije nekoliko dana prenio i HRsvijet. Ta bi strategija, ako uspije, mogla prema mišljenju dijela analitičara znatno promijeniti hrvatsku političku scenu, posebice od centra prema desnici, a HDZ-u možda osigurati još jednu pobjedu na parlamentarnim izborima.
Miroslav Tuđman odlučio je za damašnji Večernjak komentirati ovu novu situaciju ali i neke nedovoljno poznate detalje iz bliže prošlosti i Sanaderove politike odricanja od suvereniteta u politici, gospodarstvu, pa „čak i u obrazovanju", a što ima za posljedicu da je Hrvatska izručena, ali nije uključena u EU. Desetljeće olakog, često i nepotrebnog, zaduživanja stvorilo je danas probleme koji ozbiljno prijete ne samo daljnjem napretku Hrvatske nego i goloj egzistenciji sve većeg broja ljudi. Zato nije dostatno da se HDZ vrati „izvornoj političkoj retorici". HDZ se mora vratiti izvornoj politici predsjednika Tuđmana da je suverenitet države osnovno načelo u vođenju kako međunarodne, tako i gospodarske politike. Jedino na toj osnovi možemo izgraditi i jačati institucije uz pomoć kojih možemo upravljati krizom i pokušati uskladiti naše nacionalne interese s interesima Europske unije.
U stranačkim krugovima čuje se da ona želi, poput dr. Franje Tuđmana, okupiti raspršene hrvatske državotvorne političare i intelektualce te je zaključila da Sanaderova politika prema obitelji Tuđman nije donijela dobroga za stranku.
Predsjednik Tuđman je govorio da je stvorio HDZ kako bi mogao stvarati Hrvatsku. Zato je vodio politiku okupljanja svih hrvatskih opcija, pa su svi oni koji su prihvaćali program stvaranja Hrvatske, ako i nisu bili članovi HDZ-a, imali mjesta i prostora u državnim i javnim institucijama. Optužbe da je bio „diktator" i „autokrat" postaju besmislene kada se pogleda činjenicama u oči, 1990-te su bile godine prosvijećene hrvatske politike. U nekoliko vlada do 1992. bilo je čak 28 članova – sveučilišnih profesora. U Saboru su sjedili akademici, profesori, istaknuti kulturni i javni djelatnici. Račan i Mesić 2000. smijenili su u jednom danu 35 veleposlanika i konzula. Među 26 veleposlanika bila su dva akademika, 10 sveučilišnih profesora, pet doktora znanosti.
Predsjednik Tuđman je čak i Manoliću i Mesiću 1993. nudio da ostanu u HDZ-u kao legalna frakcija. Prema tome, odnos „prema obitelji Tuđman" simbolički je pokazatelj Sanaderova prekida s politikom okupljanja različitih mišljenja, ali na istim vrijednostima. Uspjeh Jadranke Kosor da ponovno okupi intelektualnu elitu – elitu koja može funkcionirati jedino ako ima pravo na razliku – ovisit će ponajprije o „institucionalizaciji" prava na artikulaciju i „legalizaciju" različitih strategija međunarodnog i gospodarskog razvoja Hrvatske unutar istog vrijednosnog sustava. Odnos „prema obitelji Tuđman" u tome je nebitan iako može biti pokazateljem političke volje za takvu promjenu.
Je li premijerkina, istina neslužbena, najava okupljanja desnice i pomirbe s obitelji pragmatična politička odluka ili prepoznajete i političku zrelost?
U vremenima kriza, kada postoji ugroza države, a danas ima elemenata toga, prirodno je da se HDZ okreće idejama samopouzdanja, vjere u vlastite snage, spremnosti rada za javno dobro, okupljanja svih domoljubnih snaga, otvaranju prema potencijalu iseljene Hrvatske, a to sve predstavlja Tuđmanov HDZ. Naravno, pretpostavka je da HDZ raščistiti sa zabludama politike detuđmanizacije – kako one unutar HDZ-a, tako i one nametnute izvana. Jedini način da HDZ može okupiti stranke „desnice" i intelektualnu elitu na nacionalnom programu koji nas može izvesti iz postojećih kriza jest demokratizacija HDZ-a. Samim time prestaje detuđmanizacija. Demokratizacijom HDZ-a, s jedne strane, HDZ može osigurati pristup širokom intelektualnom potencijalu, uključivo i iskustvu upravljanja krizom – što je danas Hrvatskoj prijeko potrebno. S druge strane stvara široku platformu za okupljanje onih stranaka, grupacija i pojedinaca kojima profit i osobni interes nisu na prvom mjestu, već nacionalni interesi i tržišno socijalno gospodarstvo.
Razmišljate li da se pridružiti premijerki u njezinoj bitki za novu pobjedu na parlamentarnim izborima?
Danas Hrvatskoj treba politika koja bi na novi i kreativan način primjenjivala načela politike državnika dr. Franje Tuđmana, kao što je i on svoj program stvarao na povijesnim spoznajama i iskustvima i lijevih i desnih opcija.
Sada, u novim okolnostima i suočeni s novim problemima, ali i mogućnostima na početku 21. stoljeća, možemo slijediti taj pobjednički duh, vrijednosti i načela. Na tim osnovama radio sam niz godina i na tim sam osnovama otvoren za suradnju. Želim vjerovati da će Jadranka Kosor i njezina vlada uložiti napore da se zaustave procesi destrukcije koji Hrvatsku iz godine i godinu vode u sve dublju duhovnu i materijalnu krizu.
Sanader je govorio da se više puta tijekom njegova prvog mandata sastajao s Vama i predlagao suradnju te da ste Vi pristajali tijekom susreta, ali bi potom nazvali da odustajete. Je li to točno?
Netočno i neistinito. Svi mi koji smo se tada kroz Udrugu HIP suprotstavljali Mesićevoj i Račanovoj politici "detuđmanizacije" nismo imali potporu vodstva HDZ-a, a Sanader je taj koji nije želio nikakvu suradnju. Poznate su njegove izjave u medijima o meni kao i moji javni odgovori. Osim toga, Sanader je proveo veliku čistku izvornog članstva HDZ-a, pa su u tom „paketu" i članovi obitelji Tuđman brisani.
Sanader je reducirao pravo na alternativno stranačko mišljenje, ne samo u dnevnoj politici nego i na izbornim saborima stranke, pretvorivši sabor HDZ-a u happening na kojem se odluke donose aklamacijama, ali bez prave demokratske unutarstranačke rasprave. On je odgovoran za redukciju demokracije u HDZ-u. To mu je omogućilo da uzurpira i vodi klijentelističku kadrovsku politiku, koja je u kombinaciji s nizom međustranačkih „trgovina" pogodovala i korupciji i profiterstvu kao obrascu političkog i društvenog ponašanja.
Jadranka Kosor će doživjeti velike napade izvana
HDZ nema puno izbora ako želi biti vodeća stranka. U organizacijskom pogledu HDZ treba pronaći formulu kako legalizirati pravo na različito mišljenje, pravo na frakciju, a da posljedica ne budu raskoli. Možda je najavljeno otvaranje potrebno Jadranki Kosor za širenje potpore unutar stranke? Ako je tako, onda je očekivati da će napade doživjeti izvana, putem medija, i to od onih kojima neće biti u interesu jačanje HDZ-a.
Na Franju Tuđmana nisam se pozivao kao na oca
Najčešći prigovor, pogotovo novinara, jest da sam uvijek premalo davao osobnih podataka o obiteljskim relacijama te da sam uvijek govorio o Franji Tuđmanu kao predsjedniku. To ne znači da nisam pravio razliku između oca i predsjednika. Upravo suprotno. Uvijek sam i do konca poštivao tu razliku. I nitko nikada neće moći reći da sam se pozivao na oca u svojem djelovanju.
'Vaša' je korupcija, 'naši' komunistički zločini
Scenarij odgađanja kažnjavanja komunističkih zločina – kako bi se prije kaznili krivci za korupciju – čini se kao da ima prešutnu logiku: „vaši" su više krivi za korupciju, a „naši" za komunističke zločine. Pa ako vi kaznite svoje, onda mi pristajemo... itd. To je bolesna logika.
Ono što nama treba jest istina i pravda. Što je sa svim onim istraživačima i znanstvenicima koji iz oportunizma izbjegavaju „škakljive" teme ili ih jednostrano prikazuju? Što je s podjelom u medijima? Što je s dnevnom političkom proizvodnjom „ustaša", „četnika", „partizana" – iako oni više nisu politička činjenica, nego mentalni i duhovni uteg?
ponedjeljak, 09.08.2010.
PROSVJEDNI PROGLAS – JESMO LI BOLESNA I LUDA NACIJA?!
Napisao: Branko STOJKOVIĆ
Kako voditi državu kad nam predsjednik halucinira?
Pa gdje to ima? Da jedan predsjednik države kao što je Ivo Josipović u hrvatskim medijima govori – kako je „partizanska kapa s petokrakom lijepa“. No, to s druge strane znači veličati komunistički totalitarizam i krvave zločine, koji mnogi su učinjeni prvenstveno nad Hrvatima. A pri tome uskraćivati se informacija o bijedi, nezaposlenosti, inflaciji, o stambenom i socijalnom (ne)zbrinjavaju ljudi, itd. Ovo su opasne spletke, pomoću kojih jedna cijela nacija drži se u koncentričnoj neprosvijetljenosti.
Mrak i za vrijeme Josipovića – štednja na hrani, struji, vodi, plinu…
Smisao tog prokletog gesla* je i dalje ponižavanje hrvatskog naroda uz propagandu i parole. Josipovićeve sramotne izjave su za svaku osudu i one izazivaju zgražanje i niskost. Što je bilo drugo i očekivati od tog SDP-ovca i partijca, druga i tobožnjeg socijaliste. Ljudi traže izlaz na bilo koji način, te kako spojiti kraj s krajem, a predsjednik Ivo Josipović halucinira. Ako je „svijetla baklja“ partizanska kapa sa petokrakom, odnosno putokaz Hrvatima, onda smo stvarno kao nacija i ljudi propali. Da u jednoj bogatoj prirodnoj zemlji doveden je narod na rub beznađa i propasti.
Što se to nama Hrvatima nameće i sugerira?
DEKRET o obaveznom hrvatskom ljubljenu „partizanske kape s petokrakom“, dogodio se u Srbu 27. srpnja 2010., kada je Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske održavao svečani govor na otkrivanju (obnovljenog) komunističko-četničkog spomenika. Pitam se: Da li su Hrvati u „Domovinskom ratu“ pali za takvu otadžbinu? Simbolično rečeno: Ako komad tkanine ili bolje rečeno „partizanska kapa s petokrakom“ više vrijedi pažnje od svakog normalnog i poštenog Hrvata, onda smo stvarno u mnogim lažima zabludili.
Na svečanosti Josipovićeva policija pokaza se je vrlo učinkovita
Imamo dosta problema na način života u ovoj propaloj zemlji, a šef države je opsjednut sa prošlošću i propalom ideologijom. Eto, rodio nam se mali partizanski „bombaš“ ne Boško Buha, već Ivo Josipović, prorok koji govori i uči mnoge laži, koje trebaju u sebe upiti mladi ljudi. Na svečanosti spomenik je otkrio Milorad Pupovac, čovjek koji se „šlepao“ gotovo uz sve predsjednike: Tuđmana, Mesića i (sad) Ivu Josipovića. Ovo je previše od predsjednika Josipovića i njegove politike. Nije Ivo Josipović rekao kako je lijepa „hrvatska kapa sa šahovnicom“, pa stoga upitajmo se – čiji je on predsjednik?
GENOCID NIJE PRIČA !!!
Napisao: Hrvoje HITREC
DVA je genocida doživio hrvatski narod u dvadesetom stoljeću, po svršetku Drugoga svjetskog rata i u vrijeme srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih godina. Ni za jedan genocid krivci nisu kažnjeni. Za masakr nad Hrvatima 1945. nije kažnjen ni jedan jedini pojedinac. Za etnocid 1991. do 1995. ad hoc međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji kaznio je nekoliko nižerangiranih srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred srbijanskim i hrvatskim sudovima, i to je sve.
Stvorena je tako visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima. Njih se izjednačava s Armencima i Kurdima, koje je također dopušteno masovno ubijati.
Zadnjih je dana sva strahota te visoke kulture i opet doživjela potvrdu svoje trajnosti, bešćutnosti, licemjerstva i sklonosti bezočnom krivotvorenju povijesti. Posjet predsjednika RH Ive Josipovića Bleiburgu mogao je biti prvi korak, ali izjave koje je dao bacaju u prah sve dobre nade naivnih. Izjava da je sada "ta priča završena što se tiče politike" besmislena je, netočna i uvrjedljiva. Prije svega, genocid nije priča , nego užasan masovni zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima. Rabljenjem riječi "priča" relativizira se i minorizira jedna velika tragedija, štoviše prenosi se u područje fikcije, davnih i koprenom vremena zastrtih zbivanja upitnoga zbiljskog izvora. Drugo: odavanje počasti nevinim žrtvama, kako je Josipovićeva bleiburška predstava intonirana, i opet se vrijeđaju žrtve poglavito zato jer nije imenovan krvnik.
Ni jednom riječi Ivo Josipović nije spomenuo da se radi o žrtvama komunističkih zločina, ni jednom riječi riječi nije spomenuo partizanske krvnike, odnosno tada već organiziranu jugoslavensku vojsku čiji su predstavnici zapovjedili i podčinjeni izravno izvršili genocidni zločin. Nije spomenuo Tita, nije spomenuo da su komunisti i prije Bleiburga, te zatim i za cijelo vrijeme jugokomunističke vladavine ubijali Hrvate. Spomenuo je znači samo "nevine žrtve". Ako se ondje našao neki mlađi strani izvjestitelj bez temeljnih poznavanja povijesnih činjenica, nikako nije mogao razumjeti što se u stvari dogodilo u svibnju 1945. godine. Je li barem predsjednik Josipović spomenuo britanske dokumente po kojima je na Bleiburgu bilo 750.000 Hrvata, od toga pola milijuna civila? Nije. Tako se, na krajnje infantilan i licemjeran način pokušava zataškati bit bleiburške tragedije.
Na taj se način ta "priča" glede politike ne može i ne smije završiti, niti je završena. Ta krvava rana i dalje će biti uzrokom podjela u hrvatskom društvu, s tim što podjela nije simetrična – na jednoj je strani velika većina hrvatskoga naroda, na drugoj manjinska skupina koja terorizira većinu i povijesni falsifikat podiže na razinu službene državne politike, eskuplirajući najveći mogući zločin, dakle genocid. U istom stilu Josipović namjerava riješiti pitanje genocida iz devedesetih.
Mediji su se u cijeloj stvari držali iznimno neutralno, prenosili a vrlo malo komentirali. No bilo je upravo tragično čuti najavu voditeljice HTV-a koja je ( u svezi s Mesićevom reakcijom) rekla da je "i on osudio žrtve". Još jedan susret s novinarskim idiotizmom koji se tolerira na javnoj televiziji.
MESIĆEVE PRESUDE
Stjepan Mesić nije "osudio žrtve", kako se zatim vidjelo iz priloga, rekao je da je "za osudu zločina", što je dobro, ali je onda nastavio da je "protiv odavanja počasti pripadnicima kvislinških snaga na Bleiburgu. Rekao je to u Tuhobiću, a govorio je kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca, kojih dakle još ima a među njima možda i zločinaca, što treba ispitati. Bez obzira što se radi o djeci ratnicima, nalik na suvremenu afričku situaciju, pa i tu ljudsku dimenziju valja uzeti u obzir prilikom presuda. Te hrvatske djece ratnika, odnosno vrlo mladih ljudi, Hrvata, bilo je i među egzekutorima u Teznom, na Kočevskom Rogu i još stotinama i stotinama mjesta, a naredbodavci tih zaluđenih, podivljalih i ideološki zajapurenih a u biti potpuno nezrelih mladića (i djevojaka) bili su stariji uglavnom srpski kadrovi u vodstvu jugoslavenske vojske, KNOJ-u i OZNI. Potonji su vjerojatno uživali gledajući kako mladi Hrvati ubijaju mlade Hrvate sa suprotne strane u ratu, a cijelu je dobro organiziranu, hladnokrvnu i temeljitu genocidnu brutalnu kampanju nadzirao maršal Tito koji je, po novijih istraživanjima, uvijek bio blizu brojnih stratišta.
Mesić, koji se nikada nije odlikovao inteligencijom, pa nije učio ni na svojim očitim pogreškama, ponavlja sada da "antifašizam nije isto što i komunizam, a zločini kojih je bilo na strani pobjednika ne smiju se zamagljivati ideološkim predznakom."
Nešto je slično govorio i kao predsjednik RH. Tada sam o tome nešto pisao, da se vidi koliko je čovjek stupidan . On se , naime, proglasio antifašistom. On kaže da zločini nisu imali ideološki predznak, dakle nisu ih počinili komunisti. Onda tko ih je počinio, jer su očito počinjeni, što i sam kaže? Ako je u partizanima bilo komunista i onih drugih, dakle antifašista, pa ako komunisti nisu počinili zločine, preostaje jedino zaključiti da su ih počinili antifašisti.
Eto, takav je mozak deset godina bio predsjednik RH.
Sada je predsjednik boraca, antifašista koji nisu dakle bili komunisti. Ti njegovi antifašisti, anonimna skupina fosilnih ostataka, odvažila se poći u Tezno, gdje su kosti gotovo dvadeset tisuća Hrvata. U Bleiburg nisu išli. Zašto ? Da se ne slave kvislinzi, reče njihov šef, legendarni partizanski borac Stipe Mesić. Iz izjave neke ženske moglo se saznati da nisu išli i zato jer na Bleiburgu nije bilo zločina, nitko nije ubijen, bilo je samo nekoliko samoubojstava.
Istine radi, na samom Bleiburgu poubijano je podosta ljudi, ali ni izdaleka toliko koliko na Križnim putovima. No, u čemu je trik koji izvode "antifašisti"? Oni znaju da Bleiburg nije samo Bleiburg, nego je opća imenica za sve Križne putove, imenica koja je postala suznačnicom za genocid nad hrvatskim narodom. Birajući Tezno umjesto Bleiburga, "lukavo" izbjegavaju priznati svu ogromnu tragediju u koju su pošli hrvatski vojnici i civili, njih 750.000 dakle, birajući mjesto gdje je ubijeno "samo" 18.000 Hrvata izbjegli su odati počast stotinama tisuća koje su pobijene na tisuću mjesta, te ta mjesta ni najgorljiviji i najtužniji potomci koji obilaze mjesta hrvatskih stradanja – ne mogu u cijelosti posjetiti.
ŠTO JE S KRAŠIĆEM?
Teletekstom najavljena, u središnjem Dnevniku HTV (opet Čeljuska) nije bila spomenuta (koliko sam mogao vidjeti) obljetnica tragedije u Krašiću 1943. i potom 1945. (Jazovka). Naime, 1943. u Krašić su upali partizani i poubijali pedesetak i više mještana rodnoga grada bl. Alojzija Stepinca, koji je u to vrijeme bio zagrebački nadbiskup. Ubijali su ih vatrenim i hladnim oružjem, lopatama i krampovima. Neki od ubojica poznavali su teren, pa im se dvije godine poslije činilo pogodnim da hrvatske vojnike i civile pobacaju u Jazovku.
Znači, mjesto dvostrukoga masovnog zločina, a komemoracija je održana u organizaciji udruge iz Đakova, koja se prisjeća i svojih žrtava – Đakovčana koje su partizani ubili na samom svršetku rata.
Zašto nije bilo izvješća u Dnevniku HTV-a? Da se ne naruši slavlje antifašista, da se barem zataška kako su činili masovne zločine i tijekom rata, dvije godine nakon što su otišli u šumu i to ne na vlastitu inicijativu nego po nalogu Moskve koja je do tada bila u idiličnim odnosima s Nijemcima jer su zajedno jeli poljski kolač.
Ne znam jesu još živi svjedoci koji su vidjeli kako partizanka krampom ubija dva nećaka biskupa Šimraka u Krašiću. O tome sam svojedobno pisao (dok su svjedoci bili živi i moglo se nešto poduzeti), rečena partizanka bila je sve vrijeme jugokomunističke vladavine istaknuta funkcionarka, a zatim mirno živjela u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon moga napisa izjavila je u novinama da lažem i na tomu je ostalo. Nitko se nije raspitivao (policija, državno odvjetništvo) jesam li ja to doista kao prononsirani lažov i literat sklon fikcijama – izmislio. Poslije je dama umrla, ali živa je još jedna koja bi mogla ispričati ponešto o Kočevskom rogu. Ali nitko ju ne pita. Aktualna politika prema takvima je: ajmo se praviti blesavi, čekajmo da svi poumiru i onda je priča gotova, politika tu nema više što reći, priču prepuštamo povjesničarima. To što zločin ne zastaruje, ne odnosi se na komuniste.
KADA BI DOISTA MOGLO BITI VIŠE-MANJE GOTOVO?
Kada bi bila prihvaćena zamisao Hrvatskoga kulturnog vijeća o Deklaraciji koju bi donio Hrvatski sabor i u kojoj bi (sažeto) bilo rečeno: "Dvadeseto stoljeće je najtragičnije razdoblje u hrvatskoj povijesti. Hrvatska i Hrvati doživjeli su dva totalitarna režima i jedan krvavi građanski rat. Između totalitarnih režima i ideologija nema razlike – oba su zločinačka, i komunistički i fašistički (nacistički). Ni jedan zločin nema opravdanja. Žrtvama treba odati počast i ako je moguće osigurati im dostojanstven grob, a zločince treba kazniti bez obzira na protek vremena, jer zločin genocida nema zastare." Naravno, ovaj je sažetak prepričan vrlo površno, ali se na tome tekstu radi već dulje vremena i bit će pouzdana podloga za saborsku odluku.
Jedino na taj način "priča" bi u političkom smislu bila više-manje dovršena. Sve ostalo je infantilno eskiviranje prije svega "antifašističkoga" genocida nad Hrvatima po svršetku Drugoga svjetskog rata, a koje eskiviranje je – kako rekoh –postalo službenim stilom vlasti u RH.
(B.Š.)