Pregled posta

GENOCID NIJE PRIČA !!!

Napisao: Hrvoje HITREC

DVA je genocida doživio hrvatski narod u dvadesetom stoljeću, po svršetku Drugoga svjetskog rata i u vrijeme srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih godina. Ni za jedan genocid krivci nisu kažnjeni. Za masakr nad Hrvatima 1945. nije kažnjen ni jedan jedini pojedinac. Za etnocid 1991. do 1995. ad hoc međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji kaznio je nekoliko nižerangiranih srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred srbijanskim i hrvatskim sudovima, i to je sve.

Stvorena je tako visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima. Njih se izjednačava s Armencima i Kurdima, koje je također dopušteno masovno ubijati.

Zadnjih je dana sva strahota te visoke kulture i opet doživjela potvrdu svoje trajnosti, bešćutnosti, licemjerstva i sklonosti bezočnom krivotvorenju povijesti. Posjet predsjednika RH Ive Josipovića Bleiburgu mogao je biti prvi korak, ali izjave koje je dao bacaju u prah sve dobre nade naivnih. Izjava da je sada "ta priča završena što se tiče politike" besmislena je, netočna i uvrjedljiva. Prije svega, genocid nije priča , nego užasan masovni zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima. Rabljenjem riječi "priča" relativizira se i minorizira jedna velika tragedija, štoviše prenosi se u područje fikcije, davnih i koprenom vremena zastrtih zbivanja upitnoga zbiljskog izvora. Drugo: odavanje počasti nevinim žrtvama, kako je Josipovićeva bleiburška predstava intonirana, i opet se vrijeđaju žrtve poglavito zato jer nije imenovan krvnik.

Ni jednom riječi Ivo Josipović nije spomenuo da se radi o žrtvama komunističkih zločina, ni jednom riječi riječi nije spomenuo partizanske krvnike, odnosno tada već organiziranu jugoslavensku vojsku čiji su predstavnici zapovjedili i podčinjeni izravno izvršili genocidni zločin. Nije spomenuo Tita, nije spomenuo da su komunisti i prije Bleiburga, te zatim i za cijelo vrijeme jugokomunističke vladavine ubijali Hrvate. Spomenuo je znači samo "nevine žrtve". Ako se ondje našao neki mlađi strani izvjestitelj bez temeljnih poznavanja povijesnih činjenica, nikako nije mogao razumjeti što se u stvari dogodilo u svibnju 1945. godine. Je li barem predsjednik Josipović spomenuo britanske dokumente po kojima je na Bleiburgu bilo 750.000 Hrvata, od toga pola milijuna civila? Nije. Tako se, na krajnje infantilan i licemjeran način pokušava zataškati bit bleiburške tragedije.

Na taj se način ta "priča" glede politike ne može i ne smije završiti, niti je završena. Ta krvava rana i dalje će biti uzrokom podjela u hrvatskom društvu, s tim što podjela nije simetrična – na jednoj je strani velika većina hrvatskoga naroda, na drugoj manjinska skupina koja terorizira većinu i povijesni falsifikat podiže na razinu službene državne politike, eskuplirajući najveći mogući zločin, dakle genocid. U istom stilu Josipović namjerava riješiti pitanje genocida iz devedesetih.

Mediji su se u cijeloj stvari držali iznimno neutralno, prenosili a vrlo malo komentirali. No bilo je upravo tragično čuti najavu voditeljice HTV-a koja je ( u svezi s Mesićevom reakcijom) rekla da je "i on osudio žrtve". Još jedan susret s novinarskim idiotizmom koji se tolerira na javnoj televiziji.

MESIĆEVE PRESUDE

Stjepan Mesić nije "osudio žrtve", kako se zatim vidjelo iz priloga, rekao je da je "za osudu zločina", što je dobro, ali je onda nastavio da je "protiv odavanja počasti pripadnicima kvislinških snaga na Bleiburgu. Rekao je to u Tuhobiću, a govorio je kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca, kojih dakle još ima a među njima možda i zločinaca, što treba ispitati. Bez obzira što se radi o djeci ratnicima, nalik na suvremenu afričku situaciju, pa i tu ljudsku dimenziju valja uzeti u obzir prilikom presuda. Te hrvatske djece ratnika, odnosno vrlo mladih ljudi, Hrvata, bilo je i među egzekutorima u Teznom, na Kočevskom Rogu i još stotinama i stotinama mjesta, a naredbodavci tih zaluđenih, podivljalih i ideološki zajapurenih a u biti potpuno nezrelih mladića (i djevojaka) bili su stariji uglavnom srpski kadrovi u vodstvu jugoslavenske vojske, KNOJ-u i OZNI. Potonji su vjerojatno uživali gledajući kako mladi Hrvati ubijaju mlade Hrvate sa suprotne strane u ratu, a cijelu je dobro organiziranu, hladnokrvnu i temeljitu genocidnu brutalnu kampanju nadzirao maršal Tito koji je, po novijih istraživanjima, uvijek bio blizu brojnih stratišta.

Mesić, koji se nikada nije odlikovao inteligencijom, pa nije učio ni na svojim očitim pogreškama, ponavlja sada da "antifašizam nije isto što i komunizam, a zločini kojih je bilo na strani pobjednika ne smiju se zamagljivati ideološkim predznakom."

Nešto je slično govorio i kao predsjednik RH. Tada sam o tome nešto pisao, da se vidi koliko je čovjek stupidan . On se , naime, proglasio antifašistom. On kaže da zločini nisu imali ideološki predznak, dakle nisu ih počinili komunisti. Onda tko ih je počinio, jer su očito počinjeni, što i sam kaže? Ako je u partizanima bilo komunista i onih drugih, dakle antifašista, pa ako komunisti nisu počinili zločine, preostaje jedino zaključiti da su ih počinili antifašisti.

Eto, takav je mozak deset godina bio predsjednik RH.

Sada je predsjednik boraca, antifašista koji nisu dakle bili komunisti. Ti njegovi antifašisti, anonimna skupina fosilnih ostataka, odvažila se poći u Tezno, gdje su kosti gotovo dvadeset tisuća Hrvata. U Bleiburg nisu išli. Zašto ? Da se ne slave kvislinzi, reče njihov šef, legendarni partizanski borac Stipe Mesić. Iz izjave neke ženske moglo se saznati da nisu išli i zato jer na Bleiburgu nije bilo zločina, nitko nije ubijen, bilo je samo nekoliko samoubojstava.

Istine radi, na samom Bleiburgu poubijano je podosta ljudi, ali ni izdaleka toliko koliko na Križnim putovima. No, u čemu je trik koji izvode "antifašisti"? Oni znaju da Bleiburg nije samo Bleiburg, nego je opća imenica za sve Križne putove, imenica koja je postala suznačnicom za genocid nad hrvatskim narodom. Birajući Tezno umjesto Bleiburga, "lukavo" izbjegavaju priznati svu ogromnu tragediju u koju su pošli hrvatski vojnici i civili, njih 750.000 dakle, birajući mjesto gdje je ubijeno "samo" 18.000 Hrvata izbjegli su odati počast stotinama tisuća koje su pobijene na tisuću mjesta, te ta mjesta ni najgorljiviji i najtužniji potomci koji obilaze mjesta hrvatskih stradanja – ne mogu u cijelosti posjetiti.

ŠTO JE S KRAŠIĆEM?

Teletekstom najavljena, u središnjem Dnevniku HTV (opet Čeljuska) nije bila spomenuta (koliko sam mogao vidjeti) obljetnica tragedije u Krašiću 1943. i potom 1945. (Jazovka). Naime, 1943. u Krašić su upali partizani i poubijali pedesetak i više mještana rodnoga grada bl. Alojzija Stepinca, koji je u to vrijeme bio zagrebački nadbiskup. Ubijali su ih vatrenim i hladnim oružjem, lopatama i krampovima. Neki od ubojica poznavali su teren, pa im se dvije godine poslije činilo pogodnim da hrvatske vojnike i civile pobacaju u Jazovku.

Znači, mjesto dvostrukoga masovnog zločina, a komemoracija je održana u organizaciji udruge iz Đakova, koja se prisjeća i svojih žrtava – Đakovčana koje su partizani ubili na samom svršetku rata.

Zašto nije bilo izvješća u Dnevniku HTV-a? Da se ne naruši slavlje antifašista, da se barem zataška kako su činili masovne zločine i tijekom rata, dvije godine nakon što su otišli u šumu i to ne na vlastitu inicijativu nego po nalogu Moskve koja je do tada bila u idiličnim odnosima s Nijemcima jer su zajedno jeli poljski kolač.

Ne znam jesu još živi svjedoci koji su vidjeli kako partizanka krampom ubija dva nećaka biskupa Šimraka u Krašiću. O tome sam svojedobno pisao (dok su svjedoci bili živi i moglo se nešto poduzeti), rečena partizanka bila je sve vrijeme jugokomunističke vladavine istaknuta funkcionarka, a zatim mirno živjela u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon moga napisa izjavila je u novinama da lažem i na tomu je ostalo. Nitko se nije raspitivao (policija, državno odvjetništvo) jesam li ja to doista kao prononsirani lažov i literat sklon fikcijama – izmislio. Poslije je dama umrla, ali živa je još jedna koja bi mogla ispričati ponešto o Kočevskom rogu. Ali nitko ju ne pita. Aktualna politika prema takvima je: ajmo se praviti blesavi, čekajmo da svi poumiru i onda je priča gotova, politika tu nema više što reći, priču prepuštamo povjesničarima. To što zločin ne zastaruje, ne odnosi se na komuniste.

KADA BI DOISTA MOGLO BITI VIŠE-MANJE GOTOVO?

Kada bi bila prihvaćena zamisao Hrvatskoga kulturnog vijeća o Deklaraciji koju bi donio Hrvatski sabor i u kojoj bi (sažeto) bilo rečeno: "Dvadeseto stoljeće je najtragičnije razdoblje u hrvatskoj povijesti. Hrvatska i Hrvati doživjeli su dva totalitarna režima i jedan krvavi građanski rat. Između totalitarnih režima i ideologija nema razlike – oba su zločinačka, i komunistički i fašistički (nacistički). Ni jedan zločin nema opravdanja. Žrtvama treba odati počast i ako je moguće osigurati im dostojanstven grob, a zločince treba kazniti bez obzira na protek vremena, jer zločin genocida nema zastare." Naravno, ovaj je sažetak prepričan vrlo površno, ali se na tome tekstu radi već dulje vremena i bit će pouzdana podloga za saborsku odluku.

Jedino na taj način "priča" bi u političkom smislu bila više-manje dovršena. Sve ostalo je infantilno eskiviranje prije svega "antifašističkoga" genocida nad Hrvatima po svršetku Drugoga svjetskog rata, a koje eskiviranje je – kako rekoh –postalo službenim stilom vlasti u RH.

Post je objavljen 09.08.2010. u 17:17 sati.