nedjelja, 31.12.2006.

evo me

Hvala svima na komentarima podrške. U petak sam se vratila i odmah sam otišla kod dečka i ostala do danas, a navečer se vraćam. Naime, ne idemo nigdje na doček nego ćemo biti kod njega doma kao i dosadašnje 2 godine. Meni je to najljepše. Nisam ja više za dočeke po diskačima i u zagušljivim mjestima sa hrpom nepoznatih ljudi. Imala sam puno takvih novih godina, i bilo je lijepo i svakakvo ali sad je najslađe. Htjela bi sad napisat kako nam je bilo ovaj Božić. Kao što sam rekla bili smo na velesajmu i kasnije do grada, jer mi je htjeo kupiti poklon za Božić. Obišli smo one štandove na Trgu i malo okolicu. On mi je htjeo kupiti neke skupe plišane igračke a ja nisam htjela. Turbo limach je odvratno skup. Na kraju samo ga nagovorila na knjigu, jer on misli da je glupo kupiti knjigu nekome. Dobila sam knjigu i slatke čarapice sa prstićima. Kasnije sam dobila nivea set i malog medu.
Bila sam kod njega za Božić išli smo na polnoćku. Malo smo se zazali i tako. Gledali filmove i tako, klasnika. Tako ćemo dočekati i novu godinu. Prijašnjih je godina bilo stvarno lijepo, nadam se da će tako biti i ove.
Kako sam bila kod dečka načeli smo jednu temu gdje sam ja stvarno poludila i mislim pisati o tome sljedeći tjedan. Sljedeći tjedan i putujem na par dana u Rijeku kod mog kumčeta, malo da se maknem i onda od 8. ponovo faks, bljak..
Želim vam svima sve najbolje za novu godinu, da ju provedete sa voljenim osobama. Pusa.

update:
Kratki sažetak godine..
Eto, ove godine sam položila 1 godinu faksa i upisala 2. Dobila sam novi komp jer mi je buraz strgo laptop, dobila nove klizaljke, napunila sam 21 godinu, sa dečkom proslavila 2. godišnjicu, bili smo zajedno na moru, oba djeda su mi se razboljela. Nažalost prvi djed mi je umro 20.11 a drugi sad 23.12, brat je krenuo u srednju školu i tak.. to bi uglavnom bilo to. stvarno je bilo nekih lijepih trenutaka ali su ih zasjenili ružni. ja sebi želim da mi brže prođe ova godina i da nova bude puno bolja.. kao i svima vama.. pusa

petak, 29.12.2006.

hej..

Evo samo da vam se svima javim. Napisati ću sutra nešto, eto samo da znate da sam dobro i da me nije bilo jer sam išla na sprovod u Vukovar. Hvala svima na lijepim željama. Pusa

nedjelja, 24.12.2006.

pozdrav svima

Mislila sam ostavit onaj donji post do sljedećeg tjedna, ali ipak neću. Da vam opišem malo moje prijašnje dane. Ovaj se tjedan nisam vidjela sam dečkom sve do petka. U petak smo se našli kod inine zgrade i krenuli smo na božićni velesajam. Kasnila sam 6 minuta a imam do tam ješke 5 minuta, ali ja sam morala čekati tram,vaj. Ja uvijek kasnim, znam da je ružno ali uvijek se dogodi nešto i ja zakasnim. Uglavnom, reko je da će zbrajat sve minute koje zakasnim i da će toliko zakasniti na svadbu, a kako je on i sam reko dovoljno je lud da stvarno zbraja;)
Došli smo na velesajam i bilo mi je čudno kako ne radi onaj prvi paviljon onaj sa štandovima, idemo mi dalje, ne radi ni drugi, ne mogu se već načuditi. Treći je radio, imao nešto štandova, od kojih je dosta bilo za masažne stolice, jedan policijski, neka šminkanja, i nekih par onih điđa-miđa koje ja toliko volim. Ušli smo u drugi, koji je povezan s tim i sve zamračeno, tu je bila djeda-mrazija. Lijepo je uređeno ali previše mračno. Tamo sam curu sa faksa srela, radila je kao djedina pomagačica, baš slatko dojelce, a može se iskoristit i drugačije;) a, moj pokvareni um.. Uglavnom, nastavili smo dalje jedva čekajući da dočemo do onog magičnog prekrcanog luna parka. Moram napomenut da je ovo prvi put da smo išli zajedno na velesajam otkad smo zajedno, nikako se nismo mogli dogovoriti. Uglavnom, dođemo mi u taj luna park, kad ono paviljon poluprazan(ne, to nije mog pogled na svijet, nego činjenica), malo ljudi, nema nikakvim zabavnih spravica.. Prestrašno. Stajali smo tamo potpuno zabezeknuti. Išli smo samo u onu kutiju(?) koja te trese dok na ekranu gledaš kao da si na nekom vlaku, avionu.. Mi mo kao bili u avionu s tim da su iza nas sjedila tri mala klinca(5-6 godina), a ispred tata sa curicom od 3 godine. Svi su oni vriskali dok smo bili "u avionu", ali bilo je baš slatko. A vožnja traje očajno kratko i skroz je bezvezna. Samo smo se pogledali. Jedino je bilo zabavno bilo razmišljat kako bi se bilo seksati u tome, kad se toliko drma i skače;) Uglavnom, i tako smo obišli taj Božićni velesajam za pola sata. To je zadnja bijeda. Sasvim sigurno neću više ići. Zadnji puta sam bila prije 2 godine i bilo je 5 paviljona, glasno, puno ljudi, điđa miđa i bilo je zabavno! stavrno sam razočarna, za tih 10 kuna nije puno para ali kao da je u vjetar bačeno. Ovih godina je trajao od 14.-30.12 a ove godine samo do 23.12, dakle niti do Božića. Mislim da neće još dugo ni postojati, ako je tako loše bolje da ga ni nema. KO što je moj Dečko rekao, ubili su Božić.
Dečko je namjeravao tamo mi kupiti poklon, al se jadan razočarao. Na kraju smo otišli do trga. Ove godine nisu štandovi u Bogovićevoj ili Božićnoj ulici nego na Trgu. Baš jadno. Do prošle godine hrpa štandova sa svih strana Bogovićeve a sada tih 10 štandova naguranih na Trg, meni izgleda kao kirbaj. Dečko i ja smo morali stati kod Praške da bi uopće vidjeli da je zapravo lijepo. Ni tu nije imao sreće sa poklonom. NA kraju me je odvuko u turbo limač i htjeo mi kupiti nekog skupog cre bear-a jer ih volim. Na kraju sam ja njega odvukla u Algoritam po knjigu. Dobila sam knjigu, čarapice sa prstićima (roze sa care bearom), i bookmark slijetlo plavi sa unicornima;) Jako sam zadovoljna. I nagovorila sam ga da mi napiše neku posvetu. Večeras planiram ići kod njega i njegovih, kao i svake godine.
Moram reći kako me dobro zeznuo kad sam prve godine trebala doći kod njega za Božić rekao mi je da njegova obitelj ima tradiciju da pjevaju oko bora, a svako ima svoj solo. Ja sam bila toliko prestrašena da sam htjela pobjeć u Vukovar za Božić. NIsam znala što ću. Na kraju su prijateljice savjetovale da idem jer ipak ga volim.. I tako sam otišla, ne znajući što me čeka. Putem sam naglas pjevala božićne pjesme. sva sam bila napeta. Onda je njegova mama ušla u sobu i on je pito di je Njena pjesmarica, a ona je bila zbunjena. Niš mi nije bilo jasno. Na kraju je svima rekao kako me zeznuo. Ja sam poludila. Naravno da sam ga gnjavila da laže, da prizna, ali bio je čvrst i nije htjeo reći. Čak me i podjebavao sa tim da ; to je od moje obitelji tradicija, kako se možeš smijati.. Ajme.. Sad mu ne vjerujem toliko;)

Pusa svima vama. Želim vam prekrasan Božić, kao i ostale dane. Cijenite sve što imate, i budite sa voljenim osobama. Sretan Božić.

subota, 23.12.2006.

još jedna svijeća..

Ne želim nikome kvariti pred blagdansko raspoloženje, neka ne čita onaj koji neće.. Tužno je. Prošlo je malo više od mjesec dana, a ja palim još jednu svijeću. Umro je moj drugi djed, Ivan.
Od trećeg mjeseca saznali smo da je bolestan tj da ima rak na plućima. Kasno je došao u bolnicu, doktorica je njegovo krvavo kašljanje ocijenila kako puknuti kapilar. Došao je u Zagreb na liječenje i rekli su da je već kasno i nema operacije, mogu mu prepisati samo par zračenja u Osijeku da se ne bi , jadan, ugušio krvlju. I otišao je u Osijek gdje mu je debilni doktor zračio krivu stranu, ali to smo saznali tek kasnije. Pojedini doktori u Osijeku i Vukovaru su bili tako bezobrazni i ne profesionalni. Govoriti stvari kao šta vi oćete od mene, ne mogu ja čudo napravit i još gore stvari.. Rekli su mu da ima još mjesec dana. Izdražao je do danas. Zadnjih par mjeseci sve je bilo lošije, jako je bio slab, pao je u krevet, često mi se dogodilo da bi cijeli krevet bio krvav. Na kraju je metastaziralo na grzo pa na mozak. Zadnjih par tjedana poćeo se gubiti, zvao bi svoje roditelje, moga pokojnog tatu, brata mog nije prepoznao, nije znao gdje je.. Mislim da je to još bilo najgore od svega.. Jučer sam bila sa dečkom mama je nazvala i rekla da je završio u bolnici i tu smo znali da ima još par sati ili dana jer u Vukovaru se hitna ne smije zvati za beznadne slučajeve, kako su oni rekli. MAma je rekla da ne dolazim doma, da ćemo se čuti ujutro. I prije nego sam se digla imala sam neki tupi, prazan osjećaj. A kad sam vidjela poziv na mobitelu, znala sam.. Umro je jutros u pola 10. Jedina dobra stvar u svemu je što je umro u snu. I ovaj deda kao i onaj..
Jadničak.. Još jedna stvar koja me razbješnjuje je ta da će ga moći pokopati tek u srijedu! A danas je subota.. Komunalac ne radi nedjeljom, a ti plati privatniku za svakog čovjeka posebno, i plati 5 puta više para nego inače, ako imaš, ako nemaš šta to njih briga.. Mislim trgovine rade nedjeljom i na badnjak ali nešto za ovakve slučajeve ne, pa gdje je tu logika. U utorak putujem, ne bi mogla prije. Preosjetljiva sam i ne bogu gledati i slušati baku kako plače i nariče, a pogotovno ne mogu biti u toj kući a znam da njega nema..
Pokoj mu duči, neka napokon ima svoj mir nakon svih mjeseci muke.

Svima Vama želim sretan Božić, cijenite svaku osobu i sitnicu koju imate. Bit ću ja dobro. PUsa

četvrtak, 21.12.2006.

svakodnevne stvarčice..

Evo mene ponovno sa mojim postom o svakodnevnim zbivanjima, a nisam već dugo tako. Nije da se išta prebitno dogodilo ali eto.. Baš su me nekako uhvatili ti tematski postovi, sviđaju mi se. Lakše je kad imaš nešto konkretno
za napisati. Uglavno, kako mi je prije par tjedana deda umro, nastala je strka oko ostavinske raspreve. Deda je meni i bratu obećao kuću jer mu druga dva unuka niti jednom nisu došli otkad su se oni odselili ili otkad se on razbolio, što je stvarno tužno. Moja sestrična došla je samo na sprovod a bratić se nije udostojio ni to. Da ne pričam o tome da su oni od njih sve dobivali a mi ništa, pa čak ni da nam rođendane čestitaju. No, kako je kuća nama obećana super, ali to ništa ne znači kad nije ostavio oporuku. Naša divna tetka tjera sve na svoju stranu i briga ju je za to što je on rekao. Mene iskreno boli briga za to, ako mi ti ljudi nisu pružili ono najbitnije u životu, ljubav, ne treba mi niš ni nakon njihove smrti.. Ali ipak ćemo dobiti jednu trećinu tako da draga tetka neće moći nikad posjedovati cijelu kuću.. Kučka jedna zmijska. To vam je rođena tetka koja nikad ne posjeti djecu svoga rođenog pokojnog brata, a kamo li da im se javi.
Dosta o tome..
Sutra je taj zanimljivi nastup iz folklora. U međuvremenu smo saznali da moramo imati pletenice, neke demode cipele crne i bijele dokoljenke, uz naravno nošnju. Ja danas slučajno pitala za šminku kaže profa nemojte se doma šminkati, donesite šminku pa će vam profesorica pokazati. Već se zamišljam za crvenim okruglim obrazima, ajoj. Na prošloj probi je profesor upozorio mene i moju partnericu da moramo uvježbat, ajme beda. Nas dvije nismo bile par puta pa stvarno nismo imale pojma. Danas je bila generalna proba, i bilo je baš super. Sad sam se sjetila da mi se sviđa.. ah.. Osim što nam je profesor promijenio tekst koji i ovako jedva čitamo pošto su pjesme međimurske, ali su jako simpatične.
Danas je bilo baš super na probi. Ja znam čak oba dva plesa;) Danas smo imali samo par pogrešaka, ali kaže profesor nema veze, samo da ne stanemo. Predstava će trajati nekih sat vremena. Bit će suvremenog plesa, recitacija, zbor, male folklorašice, mi i još neki ljudi. Super su mi parovi sa suvremenog plesa, dečki su gay i super plešu, mnogo bolje nego cure. Od jednog dečka je bio dečko, došao ga je gledati, baš su bili slatki. Moram priznati da sam prvi put vidjela ili bar skužila gay par.
Moram napomenuti da na mom faksu ima jako malo dečkiju i da većina izgleda vrlo feminizirano, što naravno ne znači da su gay. Na mojoj godini ih ima desetak ali ni jedan se ne čini gay.. Uglavnom sutra imamo probu kostima, šminkanje i rađenje tih pletenica.. E, da i mi nastupamo zadnje, mislim da je to još gore.. Sigurno će nas sutra trema prati.. Jednio što mi je žao što mi Dečko ne može doći, a to bi mi sve značilo. JA se ne bavim ničim drugim, a njega pratim na sve čime se bavi a on ne može doći. Nije da je namjerno ali mi je jako žao. svima će doći netko, a meni nitko;(

btw, u petak je krug. Ja sam ga gledala s mamom tek kad je došao u videoteku. Kad smo ga pogledale ja sam imala skriven mob i nazvala sam ju. Nazvala sam ju na telefon ali se nije vidio broj. Tjerala me da joj kažem da sam je ja naznala ali sam se pravila luda. Mami nije bilo svejedno.. ;) priznala sam joj nakon 6 dana.. Onda je odahnula.. Eto, napravite to nekom;) pusa svima

UPDATE;
Evo već sam odavno došla doma, odmorila se i sad da vam ispričam kako je bilo..
Uglavnom, došli smo na faks u pola 12, a od profe ni traga ni glasa.. A trebala nam je objasniti kako se trebamo našminkati, trebali smo nošnje probati, itd.. Moram napomenuti da sam sinoć fino napunila bateriju od fotića i danas ga uredno zaboravim ponjeti. Ali nažicala sam jednu curu da me slika par puta, pa se nadam da ću dobiti te slike nakon nove godine.
Cura iz moje grupe mi je napravila frizuru, tj dvije pletenice, a razdjeljak po cijeloj glavi na sredini, ajme. Da znate da sam se osjećala kao Heidi.
Kako je vrijeme odmicalo, svi su imali frizure i našminkali se, pa sam onda i ja. Samo malo pudera, rumenilo malo jače i maskara, bez pretjerivanja..
Teko oko jedan nam je profesorica i još neka ženska donjela te nošnje. Da bi ispalo da plešemo međimurske plesove a dobili smo posavske nošnje, stvarno smiješno.. Ali ko da smo mi vidjeli razliku. Ta nam je žena
objašnjavala kako se oblače te nošnje, a mi nismo niš kužili. Na raju me ona obukla, a sa obje strane su bile rupe na suknji pa su mi se vidjele noge, i to dosta dobro.. Poludila sam zbog toga. Pa kak ću na pozornicu, nije to neka loša pornjava.
Na kraju sam si ja to nekako zakačila. Pošto smo mi zadnje nastupale bile smo iza pozornice i čekale da dođemo na red. Prije smo ponovile par puta, i pogriješile par puta. Kad smo napokon došli na red, a ono aula puna, ajme bed.. Smijale smo se. Moja grupa je otplesala prva 2 plesa, onda druga grupa otplesala još 2 pa smo im se pridružili u trećem. Bilo je na kraju baš super. A koliko sam samo cvilila zbog toga.. Jako su nas grijali reflektori i uznojila sam se ko svinjica. Dobili smo lijepi pljesak. Moja frendica je napravila grešku pa sam skoro i ja za njom, ali nisam, nisam!!hihihi.. Malo nas je i zbor zeznuo, oni su krivo pjevali.. Ali sve u svemu bilo je dobro.. Kasnije smo slagali to i došle su nam cure iz grupe. Svi su si dijelili poklone, a ja sam opet bila solo, baš jadno. Ali dobila sam špangice i bombonjeric, baš me to dirnulo.. To od cura s kojima se družim zadnjih par tjedana, one su mi baš dobre. Kansije sam bila tužna što dečko nije mogao doći pa smo se uspjeli posvađati. Sutra bi trebali na Božićni velesajam. A ja sam vam se jadna prehladila, kud baš sad. Baš me to rastužilo.. Pusa vam svima. Sad je vrijeme da počnem paničarit što sljedeći semestar plešemo suvremene plesove, jer ja jadna ne znam ni dvokorak otplesati.. Eto, prava sam biserka..

ponedjeljak, 18.12.2006.

anoreksija, bulimija

Na ovaj post me potaknulo to kako su neki ljudi s oprezom reagirali kada sam rekla da želim ići na dijetu. Što je zapravo i dobro, možda bi tako lakše primjetili nekoga u našoj blizini tko ima poremećaj u prehrani. Potaknuo me i jučerašnji članak u jutarnjem listu.
I ovdje na blogu sam se susretala sa dosta ana i mia blogova.
Prije toga bila sam uvjerena da toga nema toliko kod nas. Dok se nije razboljela susjeda iznad mene koja je godinu starija, poznanica iz osnovne škole i još neke osobe za koje sa sigurnošću znam da nikad nisu bile mršavice nego da je to nagla, ne normalna promjena. U jutarnjem se piše o curama koje su završile u bolnici na lječenju, koje gledaju dok ne pojedu sve i nemaju nikakav pristup vagi. Najčešće oboljevaju cure od 13-21 godine. Osobno mislim da jednom oboliš od tako nečega da te to uvijek prati. U novinama se piše o curama koje npr su visoke 1,58 i teže 37 kila.. 37, ajme majko, pa ja sam toliko imala u osnovnoj školi. Piše da cure obično žele skinuti par kila i tada upadaju u pakao koji ih povlači sve dublje, tj skidaju sve više kila potpuno nepotrebno. Kada im kilaža stane same sebe uvjeravaju da su glupače debele, da su ružne, slabe i debele. A debele je zadnje što jesu. Kako čovjek sam sebe lako uništi, sam sebe uvjerava u nešto dok ne povjeruje, praktički sam sebi iskrivi sliku o sebi. Dosta slučajeva javlja se na nekim plesovima, baletima, gimnastikama i sličnim stvarima gdje treneri potiču cure da smršave par kila jer su navodno debele. Ja iskreno ne bi nikad svojoj kćerki dopustila da se bavi tako nečim. Djecu nikad ne treba vrijeđati i govoriti im ružne riječi, oni to drugačije shvate. Shvate to kao da ih roditelji mrze jer su debeli ili ružni pa da nisu dovoljno dobri za njih.
Kao što sam rekla, čitala sam dosta ana (anorexia) i mia (bulimia) blogova i to je nešto strašno. Te se cure dogovaraju kako zajedno kreću na izgladnjivanje(jer to nikako nisu dijete), potiču se da ustraju na tome.. Nakon izgladnjivanja i ponosa na samu sebe zbog toga, dolazi "prežderavanje". Naravno da moraju jesti, to je prirodna čovjekova potreba. Tada dolazi grižnja savjesti, vrijeđanje same sebe i slične stvari.
Mnogo sam puta ostavljala komentare na tim blogovima i nikad mi nitko nije odgovorio. Ja bi stvarno voljela pomoći tim curama, ali dok si one ne žele pomoći tu se ništa ne može napraviti. Najgore je što na internetu mogu naći savjete kako se izgladnjivati, kako skrivati od roditelja da ne jedeš i takve stvari. Te cure koje teže savršenstvu na kraju završe vrlo ružno. Od izgladnjivanja ili povraćanja gube snagu, dobivaju ružan ten, velike podočnjake, kosa im otpada, izgube menstruaciju i mogu ostati neplodne, i što je njima najbitnije a to ne shvaćaju, budu toliko mršave da nikom nisu privlačne, a i dalje su ne zadovoljne. Njima je najvažnije da budu lijepe i mršave a ne shvaćaju da time zapravo uništavaju same sebe i da zapravo postaju ružne. Ja osobno ne znam zašto odgovorni ljudi ovdje na blogu i općenito netu ne pozatvaraju sve takve stranice i blogove. Umjesto da te cure upoznaju ljude koji nemaju problema u prehrani i nekako potraže pomoć oni umjesto toga nalaze još dodatnu inspiraciju i druge ljude koji umjesto da im pomažu, oni ih potiču da se uništavaju.
Moram spomenuti da ima i dečkiju koji isto tako oboljevaju zbog istih razloga, vjerujem da su oni još više ne shvaćeni. Znate li da je najmlađa djevojčica koja je oboljela od anoreksije imala samo 4 i pol godine?
Evo cure, ako koja naiđe, želim vam sreću da se oporavite, da shvatite da niste debele.. Ako netko treba nekoga s kime će pričati ili bilo što, neka se slobodno javi. Cure, odlučite se na život. Mlade ste, ne dopustite si da umrete!

petak, 15.12.2006.

Težina

Nisam jedna od ljudi koji su opterećeni težinom, dijetama ili izgladnjivanjem. Nikad me to nije brinulo. U osnovnoj i u prelasku u srednju školu imala sam 45 kila. Moram naglasiti da sam viskoka 1, 57 m.
U drugom srednje sam se jako zdebljala, došla sam na 63-65 kila, baš sam bila mala okruglica. Nisam htjela više tako izgledati i mama mi je nabavila Herbalife. On se sastoji od napitka i tableta. Ujutro se pije napitak i tablete, za ručak popiješ prvo tablete a onda norlalno ručaš, za večeru se opet piju tablete i napitak. Napitak može biti od čokolade, vanilije i jagode. Jako je skupa ta "dijeta" , te tablete i napitak za jedan mjesec dođe oko 750 kuna s tim da se mora piti 2 mjeseca da bi se skinula sva kilaža koja je potrebna i dalje ne ide. I tako sam ja to pila, i na početku mi je bilo jako teško jer nikad nisam bila na dijeti, a i jede se samo jedan obrok na dan. Nakon 2 mjeseca smršavila sam do 52 kile i bila sam sasvim zadovoljna. Od tada mi se kilaža kretala najviše do 55 kila. To bi je stvarno dobro stajallo i odmah sam se bolje osjećala.
Kada sam počela piti pilule nisam se odmah udebljala, samo su mi cice narasle za 1 broj, a i ovako imam velike, pa mi je i to bila muka. Pretprošle sam godine počela piti neke vitamine, pila sam ih par tjedana i nabila sam kile do 60! I nikako da mi to samo ode. Prvo mi je mama počela govoriti da bi mogla malo smržaviti, a ja sam na takve stvari bijesna jer ako ja nemam komplekse oko toga, nema mi ih nitko ni raditi. Dečko mi je isto govorio kako ti mama može tako govoriti, a sada indirektno kaže da bi mogla smršaviti. E to me ubija u pojam, uvijek nešto. Sad imam tako 60-61 kilu i mislila sam opet na herballife ali mi se ne da opet tako monotono hraniti, a nemam ni para. Namjeravam ići na UN-ovu dijetu. Skinula sam recept na netu, a u algoritmu se mogu naći recepti za svih 90 dana, a dođe 90 kuna. To namjeravam početi poslije nove godine jer ne želim varati sa svom divnom hranom. smršavit ću ja opet par kila i to samo jer se želim osjećati bolje a i biti zadovoljnija sobom. Wish me luck;) Pusa svima

UPDATE;
Samo bi htjela svima naglasiti da nemam nikave komplekse, nikakve probleme u prehrani i da znam svoje granice.. eto.. I definitivno ne želim biti mršavica.

nedjelja, 10.12.2006.

Ovo vam je netko tko meni zasladi svaki dan. Ovo vam je moj Zeko. I da, samo ga tako zovem jer se nikako nisam mogla odlučiti.. A sad ga imam već 2 godine pa je sad već malo kasno. Većina ljudi koji dođu vole meni dizati živce i zvati ga po mom Dečku zato jer imaju iste čuperke.
Uglavnom, mislim da sam već pisala o tome ali ponovit ću onima koji nisu čitali.. Ovo je priča kako sam dobila svoga Zeku..
Bilo je to prije nešto više od dvije godine, za moj 19 rođendan.


Čuli smo se u ponoć i čestito mi je rođendan (još i danas imam tu poruku, puno mi znače te lijepe riječi, ali poruku ću ipak ostavit za sebe) i bilo mi je čudno kako me tražio da se nađemo kod njegovog faksa u 15 sati a već smo se bili dogovorili da ću doći spavat kod njega. Ništa mi nije bilo jasno. Uglavnom, našli smo se i on je kasnio, to je bilo neobično, pošto je on taj koji mene uvijek čeka. Sav je bio zapuhan, kao da je trčao. Zagrlio me je i poljubio, čestitao još jednom. Krenuli smo u park blizu njegovog faksa gdje smo sjeli na klupicu i izvadio je prekrasnu crvenu ružu i čestitku.
U čestitci je bila pjesma na engleskom, stvarno prekrasna. Malo se sramio ali nitko nije bio sretniji od mene, pjesma je bila o našoj ljubavi u obliku ruže. On ima jako smisla za pisanje i te stvari.
Meni je sve to prvenstveno bilo neobično jer je to prva ozbiljna veza, nisam bila navikla na takvu nježnost i pažnju, svemu sam se čudila. Zatim smo otišli do importanea na pizzu, i kasnije je on htjeo da malo prošetamo što je bilo čudno jer se on grozi svih dućana i moje blizine da ne bi poludila, pa malo ovo pogledala, malo ono... Ušli smo u dućan meni najdraži, gdje uvijek gledam male kuniće. Došli smo, naravno, do njih i dok sam ja gledala on je rekao da izaberem jednoga!! Ja sam bila u šoku, nisam mogla vjerovat, znao je da želim zeku. Rekao je da je dan prije bio i da je kupio sve za njega samo nije mogao izabrati zeku. Tako da sam ja izabrala jednu malu, preslatku čupavu kuglicu koju sam ugledala i zaljubila se na prvi pogled( ko i u njega;) ) . Bila sam tako presretna, nisam mogla vjerovati. On je otišao samnom još do doma, pomažući mi sa stvarima i prateći me. Još sam ga izljubila i izgrlila i otišla doma. Mama nije bila baš presretna, ali ko da je mene bilo briga za to. Smjestila sam ga u gajbu, dala mu da jede i pije. Bio je tako mali i tako uplašen. Kad sam ga dobila, stao mi je na dlan, a danas ga trebam držati s dvije ruke. Budem stavila sliku kad dođem doma. Kasnije me mama odvezla kod njega, gdje sam prespavala. Bilo je tako lijepo, cijelo se vrijeme nismo skidali jedno s drugog. Mazili smo se, ljubili, seksali. Bilo je presavršeno.. To mi je bio najljepši rođendan ikad. Premda sam i ovaj zadnji provela s njim, i stvarno me opet iznenadio, ovo je bio prvi s njim.. Tako se lijepo sjetit takvih trenutaka. Shvatiš koliko si sretan. Želim vam svima takvu sreću..

Btw, moram vam svima zahvaliti na svim lijepim riječima.. Pogotovno Shizofreniji.. Nalžalosnije mi je što vidim da nisam jedina usamljena.

srijeda, 06.12.2006.

kad nešto fali u životu.. a sve drugo imaš

Od svog rođendana već razmišljam o prijateljstvu i ljudima sa kojima se družim. Svoj sam rođendan proslavila sa dečkom, a drugi sam dan išla s curama iz srednje, sa curom s faksa i curom iz kvarta.. Evo, da se nisam sjetila zvati te cure rođendan bi slavila samo sa dečkom..Inače svaka ima svoj faks i živi na drugoj strani tako da se ne vidimo baš često, možda 2 put godišnje. Cure na faksu mi nisu niti čestitale, a ja nisam htjela niti govoriti ništa. Tome nisam pridodavala preveliku važnost, makar me zabolilo što se neke cure s kojima sam bila dobra nisu se ni sjetile. Ovoga svega sam se sjetila kada je jednoj curi iz moje grupe sa faksa bio rođendan a njena grupa cura se skupila i svi su joj zajedno kupile poklone..A začetnica toga je bila cura s kojom se ja najviše družim. I onda si mislim pa kako to da se za moj rođendan nisu tako sjetile. Nisam bila ni malo ljubomorna ali sam se osjećala baš glupo. Moj je problem što se teško sa ljudima sprijateljujem. Ja ne volim promjene, nove situacije. Ja volim ono što mi je poznato i na što sam navikla. Zato mi je dosta teško bilo i što sam se u djetinjstvu zbog rata jako puno selila, i uvijek sam bila nova u razredu. Ja sam jedina kojoj je bilo grozno ići u srednju školu i odvojiti se od svojeg društva. Jedina se nikad nisam do kraja uklopila u srednjoj školi. Ja nikad nisam bila ravnopravni član nekog društva. Tek danas to shvaćam. Danas, na faksu svi smo podijeljeni na smjerove tj. na grupe i to dosta podsjeća na razred, što se meni na početku dosta svidjelo. Na kraju u toj smo našoj grupi svi podijeljeni na grupice. Svi su se našli jedino ja nisam. Trudim se biti dobra sa svima ali tako ne ide jer se grupice međusobno ne druže previše, a ja ne mogu izabrati samo jednu grupu i samo se s njima družiti. Zato je po mene ispalo još gore, na kraju nisam ni u jednoj grupi.. U gotovo svakoj grupi imaju bar 2 osobe koje su mi drage i s kojima bi se htjela družiti. Još je jedna stvar to što se meni da dogoditi da ja ne dolazim na faks dok ne ispucam sve dopuštene izostanke, iz jednostavnog razloga zato što mi se ne da. Naravno da onda kada dođem na faks da nisam u toku i tako dalje i onda opet budem distancirana. A ja se po prirodi ne volim nikome nametati, i sama se nikad neću pozvati negdje s nekim. Možda je u tome isto problem. Primjetila sam da sve grupice zajedno izlaze van i izvan faksa i stalno se dogovaraju za nešto. Nama je sutra brucošijada sa još nekim fakultetima i većina se dogovara da ide. Danas sam baš pitala tu curu s kojom se najviše družim dal će one ići i rekla je da će još vidjeti. Ja ni ne bi išla, em jer je četvrtak i jer je u bestu, ali svejedno je lijepo kad se netko sjeti i tebe pozvati. Ali nakon tog pitanja nije bilo poziva da idem s njima.. Reko dobro..
Možda je netko pročitao moje postove od prije par mjeseci s nazivom prijateljstvo 1 i 2.. E od kada sam posvađana s dvijema curama s kojima sam bila najbolja od osnovne, od tada nemam neke prave prijateljice. Nedostaje mi osoba koja bi mi bila najbolja prijateljica. Teško mi je nekome se povjeriti jer s nikim nemam onaj pravi osjećaj prijateljstva, nego samo možda neke dragosti i poznanstva. Nekad se osjećam užasno usamljenom i kad se ne vidim sa dečkom stvarno mi je dosano, ne znam kud bi sa sobom. No najviše me muči to što stvarno nigdje ne pripadam. Jedan je to od razloga zašto sam počela pisati blog, da upoznam neke drage cure, skratim si vrijeme i koristim u jednu ruku kao da se riješim svega što me muči ili da podijelim lijepe stvari s nekim ljudima.
Evo, to bi otprilike bilo to. Jedina osoba kojoj potpuno mogu vjerovati, koja je uvijek uz mene i moj najbolji prijatelj je moj voljeni Dečko. Ali ipak u nekim trenutcima zatreba i ženska prijateljica.. Sada znam kako je ljudima koji su mi govorili da nikad nisu imali najbolju prijateljicu.. Neki dan sam srela na ulici svoju bivšu najbolju prijateljicu o kojoj sam pisala.. I samo sam okrenula glavu ali boljelo je.. Pozdrav svima, uživajte i budite zahvalni na svojim prijateljima.