srijeda, 06.12.2006.

kad nešto fali u životu.. a sve drugo imaš

Od svog rođendana već razmišljam o prijateljstvu i ljudima sa kojima se družim. Svoj sam rođendan proslavila sa dečkom, a drugi sam dan išla s curama iz srednje, sa curom s faksa i curom iz kvarta.. Evo, da se nisam sjetila zvati te cure rođendan bi slavila samo sa dečkom..Inače svaka ima svoj faks i živi na drugoj strani tako da se ne vidimo baš često, možda 2 put godišnje. Cure na faksu mi nisu niti čestitale, a ja nisam htjela niti govoriti ništa. Tome nisam pridodavala preveliku važnost, makar me zabolilo što se neke cure s kojima sam bila dobra nisu se ni sjetile. Ovoga svega sam se sjetila kada je jednoj curi iz moje grupe sa faksa bio rođendan a njena grupa cura se skupila i svi su joj zajedno kupile poklone..A začetnica toga je bila cura s kojom se ja najviše družim. I onda si mislim pa kako to da se za moj rođendan nisu tako sjetile. Nisam bila ni malo ljubomorna ali sam se osjećala baš glupo. Moj je problem što se teško sa ljudima sprijateljujem. Ja ne volim promjene, nove situacije. Ja volim ono što mi je poznato i na što sam navikla. Zato mi je dosta teško bilo i što sam se u djetinjstvu zbog rata jako puno selila, i uvijek sam bila nova u razredu. Ja sam jedina kojoj je bilo grozno ići u srednju školu i odvojiti se od svojeg društva. Jedina se nikad nisam do kraja uklopila u srednjoj školi. Ja nikad nisam bila ravnopravni član nekog društva. Tek danas to shvaćam. Danas, na faksu svi smo podijeljeni na smjerove tj. na grupe i to dosta podsjeća na razred, što se meni na početku dosta svidjelo. Na kraju u toj smo našoj grupi svi podijeljeni na grupice. Svi su se našli jedino ja nisam. Trudim se biti dobra sa svima ali tako ne ide jer se grupice međusobno ne druže previše, a ja ne mogu izabrati samo jednu grupu i samo se s njima družiti. Zato je po mene ispalo još gore, na kraju nisam ni u jednoj grupi.. U gotovo svakoj grupi imaju bar 2 osobe koje su mi drage i s kojima bi se htjela družiti. Još je jedna stvar to što se meni da dogoditi da ja ne dolazim na faks dok ne ispucam sve dopuštene izostanke, iz jednostavnog razloga zato što mi se ne da. Naravno da onda kada dođem na faks da nisam u toku i tako dalje i onda opet budem distancirana. A ja se po prirodi ne volim nikome nametati, i sama se nikad neću pozvati negdje s nekim. Možda je u tome isto problem. Primjetila sam da sve grupice zajedno izlaze van i izvan faksa i stalno se dogovaraju za nešto. Nama je sutra brucošijada sa još nekim fakultetima i većina se dogovara da ide. Danas sam baš pitala tu curu s kojom se najviše družim dal će one ići i rekla je da će još vidjeti. Ja ni ne bi išla, em jer je četvrtak i jer je u bestu, ali svejedno je lijepo kad se netko sjeti i tebe pozvati. Ali nakon tog pitanja nije bilo poziva da idem s njima.. Reko dobro..
Možda je netko pročitao moje postove od prije par mjeseci s nazivom prijateljstvo 1 i 2.. E od kada sam posvađana s dvijema curama s kojima sam bila najbolja od osnovne, od tada nemam neke prave prijateljice. Nedostaje mi osoba koja bi mi bila najbolja prijateljica. Teško mi je nekome se povjeriti jer s nikim nemam onaj pravi osjećaj prijateljstva, nego samo možda neke dragosti i poznanstva. Nekad se osjećam užasno usamljenom i kad se ne vidim sa dečkom stvarno mi je dosano, ne znam kud bi sa sobom. No najviše me muči to što stvarno nigdje ne pripadam. Jedan je to od razloga zašto sam počela pisati blog, da upoznam neke drage cure, skratim si vrijeme i koristim u jednu ruku kao da se riješim svega što me muči ili da podijelim lijepe stvari s nekim ljudima.
Evo, to bi otprilike bilo to. Jedina osoba kojoj potpuno mogu vjerovati, koja je uvijek uz mene i moj najbolji prijatelj je moj voljeni Dečko. Ali ipak u nekim trenutcima zatreba i ženska prijateljica.. Sada znam kako je ljudima koji su mi govorili da nikad nisu imali najbolju prijateljicu.. Neki dan sam srela na ulici svoju bivšu najbolju prijateljicu o kojoj sam pisala.. I samo sam okrenula glavu ali boljelo je.. Pozdrav svima, uživajte i budite zahvalni na svojim prijateljima.