...al' meni eto ništa osim nas dvoje nije značilo...

Nedostaje mi naša 'ljubav',dragi,nedostaješ mi ti,onakav kakav si bio...
..moram puno tog napisati...previše se stvari izdogađalo... {utorak} nekako smo se pomirili nas dvoje,ne znam ni sama kako,jednostavno smo otišli na jezero navečer,kao tražili Laylu i društvance i završili tamo sami..pokupila sam ga skuterom kod kuće,provozali se malo,popričali i vratili se na piće u našu birtijetinu...došla je i Layla kasnije,malo se s njom zezali i ona odjednom odlazi kući..počnem kupit svoje stvari potpuno uvjerena da svi idemo,tek onda on predloži da nas dvoje odemo do njega kući po košarkašku loptu pa odemo na igralište..još kod njega sretnemo njegovu mamu,heh...igrali smo našu specijalnui košarku,zezali se,uživali..i samo odjednom oboje legli na centar košarkaškog terena,baš tad su se ugasili reflektori..i gledali smo zvijezde..tražili zvježđa,smijali se,skakali jedno po drugom,škakljali se...morala sam kući,već je bila ponoć..odvezla sam njega doma...izvalila se u krevet i još uvijek imala osjećaj da mravi plaze po meni..užasno..i onda stiže smsich od njega..napisao je da dugo nije ležao po noći vani i da mu je bilo predobro,da se ne brinem za mrave jer ću preživjet,poželio mi lijepe snove i poslao kiss...uzaspala sam sretna..bilo mi je dovoljno to prijateljstvo..puno mi znači svaka minuta provedena s njim...{srijeda}...šok...Jana mi je na kavi prije škole objavila da su dvoje egzibicionista koji su se dan prije pojebali(doslovno) u našoj gimzi bili on i njegova najdraža bivša...a bila sam tako sretna zbog malo vremena provedenog s njim...zabolio me opet cijel život..preteško..šesti sat,ja još uvijek u kurcu,a ono stiže mms od njega,njegova slikica kak pije u parku pored gimze i da navratim poslije škole..naravno otišla sam s Janom,malo cugnula i pokupila se kući...baš sam bila spec i ostavila mob u školskoj torbi i tek oko 9 idem pametna ja pogledati koliko ima sati..a tamo 6 smsova i nekoliko poziva-On,da li idemo van...i tak malo se prepirali i oko pola 10 ja otišla skuterom po njega i odvezli se na jezero...da skratim priču,završili smo zajedno..sa svim našim ritualima..prvo svađanje,onda malo škakljanja i jednostavno one njegove preljepe oči kojima ne znam reći ne...nisam ga imala snage pitati za provod u gimzi..izbacila sam to iz glave i uživala..mislila sam da se to nikada neće ponoviti..opet sam mu sve tako lako oprostila,a slomio me je toliko puta,previše sam suza isplakala zbog njega...i opet sam si dopustila da na trenutak pomislim da me možda nekad malo volio,da sam mu važna..svaki njegov dodir je bio ispunjen onom našom posebnom čežnjom,strašću,svaki dodir naših usana neponovljiv i nepogrešiv..savršeno skladan..kao da ga ljubim cijel svoj život...usto mi je zabranio pušenje,bacio moju punu kutiju Avangarda(svetinja moja) u jezero..i ako opet zapalim,ako me negdje vidi Mi nikada više nećemo progovoriti ni riječ..ok obečala sam...misija preteška...vratila sam ga kući,opet nas je vidjelo petsto ljudi..a još uvijek se ne smije znati ni da se pozdravljamo...jadno,prejadno...{četvrtak}..sve onako otprilike ok..cijel dan sam razmišljala jesam li pogriješila jer me toliko muči Njihov odnos..možda ju još uvijek voli,gotovo sam sigurna u to iako stalno pljuje po njoj,već sam milijun puta napisala kako ju naziva,što joj govori u facu..a opet...vratila sam se kući iz škole,mama mi obznanila da ide po tatu na aerodrom u zg..ja naravno odmah otišla na msn,pitala ga hoćemo van i usput spomenula da sam sama kod kuće..nisam ga još zapravo ni pozvala,a već je bio na putu prema mojoj kući..super..i onda rituali..pravo dva sata natezanja,svađanja i razgovora(ozbiljnih,moš mislit)...i onda se ko i prije samo izvalio na moj krevet i kao ide spavati..sastvila sam listu pjesama na kompu i odnjela laptop do njega da me nauči igrati neku igricu..počela je svirati Jednom kad noć..spustio je laptop na pod..privukao me k sebi,nježno zagrlio...i onda opet sve ispočetka..još jednom njegove usne,dodiri..vrijeme je stalo...i nakon nekoliko pjesama Opće opasnosti zasvira Možeš imat moje tijelo ali dušu ne...opet njegove riječi:"To je naša simbolična.."..osjetila sam kako mi se suze nakupljaju u očima i skupljala sam snagu da ih uvjerim da tamo i ostanu...moji su se trebali vratiti i on je krenuo kući..još jedan rastanak..odlazi i bojim se da nikada više neće doći..posljednji poljubac na pragu,zagrljaj i njegove riječi:"Hajde ideš samnom,idemo bilo kud,samo idemo..."..nisam smjela,moji bi me ubili da sam u to doba noći nekud otišla..i jednostavno je otišao..gledala sam kako korača..lakih koraka,sve je dalje odmicao u noć..zamagljeni obrisi..nema ga..sama u sobi..mrak i igra zvijezda na prozorskom staklu..pokušavam naći njegovu kuću negdje u daljini...ne vidi se više..predaleko je..na usnama još uvijek osjećam ugrize..u našim susrtima ima previše strasti..čežnje..previše osjećaja da bi to mogla uzeti zdravo za gotovo...nije se tek tako dogodilo...pokušavam u to vjerovati..uvjerite me...
Od tad se nismo čuli,samo sam mu poslala sms nakon što je izašao iz moje kuće,one dobro poznate riječi:"Bilo je lijepo biti tu,kraj tebe i s tobom dijelit snove..."..i onda ništa..danas sam ga vidjela,nismo se ni pozdravili...ono hello,bilo je previše ljudi...previše sam suza danas isplakala..samo su klizile jedna za drugom i toliko boljele..bol ko nikad boli,al bi bilo lakše da joj dragi kaže da ju voli...ne voli me...kaje se zbog svega..ne znam...sad je negdje u gradu s Njom,sigurno...jebu se,neka se bilo šta...boli me i pomisao na njega...želim opet,želim još...a ne znam,bojim se,ne želim kraj...volim ga..sigurna sam da ga volim...Tko će mi od vas suditi?
*pjesma je preljepa...nedostaje mi naša ljubav...ako se to ljubavlju može zvati...nedostaješ mi...TI...

Ja sam samo tu da ti vrijeme proleti...mene je teško voljeti...

Here I stand again all alone...used to see beauty in life,but no more...
...razgovorom i natezanjem se ništa neće riješiti..stalno oboje ponavljamo iste stvari,ja pokušavam reći da ga volim,a istovremeno da mi je svejedno,a on jednostavno i pokazuje da ga nije briga...vjerovala sam u čuda...jesmo se na neki način pomirili,recimo to tako..odzv sam mu sinoć nakon njegovog naslova na msn-u:"Jednom kad noć...remember?"..i pitao me danas šta mi je to odzv značilo i da se ja napokon odlučim što želim od njega,a ne da ga jedan dan ne trebam a drugi mi je prijeko potreban...ma uvijek si mi potreban...i kao ja sam se odlučila i rekla mu da mi je drago što se družimo i da je sve ok,samo mi je smetalo to što smo malo dobri,pa onda malo nismo...i onda me opet povrijedio,baš kad sam mislila da mu je stalo,riječi su mu bile tako teške kao da me moli da budem ona stara...rekao je da mi nećemo biti dobri čim se počne pričati da samo bili zajedno,da smo kao zajedno,i da me od tog trenutka ne poznaje...ne znam čemu više skrivanje svega tog,nemamo više od koga skrivati...zar sam ja toliko loša?..svi me vrijeđaju u zadnje vrijeme,nikome nisam dovoljno dobra,a zašto?Možda zato što ja istog čovjeka volim već godinu i po i nikad to mišljenje nisam promijenila..možda zato o meni kruže priče da sam kurva,nemoralna,zato što volim?Zato što kad i poljubim nekog tko nije on danima se kajem,tražim oprost od same sebe i zato što uvijek priznam da sam pogriješila...a ja nemam nikog drugog,nikada nisam ni imala i sve što sam mogla sam dala za par poljubaca i nekoliko trenutaka lažne sreće..zar sam zbog tog tako nepodnošljiva,grozna?..i onda mi dođe da pošaljem cijel svijet u materinu,da me svi malo puste na miru...a opet mi treba on,treba više od ičega...opet sam pogriješila,nakon svega pomislila da sam mu nešto značila,da sam vrijedna svega tog mučenja i svog vremena...samu sam sebe precijenila...ja sad ne trebam nekog da mi skida zvijezde s neba,ja trebam nekog da me zagrli čvrsto sad kad mi to najviše treba...da ne budem tako sama,razočarana,da pronađem neki noviu smisao u svemu...treba mi nečje rame na koje se mogu uvijek nasloniti,nekog tko će uvijek biti uz mene,tko će me voljeti...zar je stvarno tako teško voljeti mene?..nikad ni od kog nisam tražila ništa više osim da bude uz mene da mi ponajprije bude prijatelj i vjeruje u mene kad ja izgubim tu svoju vjeru...toliko puta do sad sam dotaknula dno i uvijek se ustala nadajući se boljem,a od nas to bolje ne postoji..ne mogu ga zaboraviti,ne mogu ga pustiti da ide..neću..a znam da nikada nećemo biti zajedno,nikada neću moći ispisati naša imena jedno pored drugog na nekoj klupi u onoj prokletoj gimnaziji gdje sam ga zavoljela...kad pomisliš na me,stara ljubavi,čekat ću te moja ljube kraj naše gimnazije...svaki dan se molim za nas,za bar jedan njegov osmijeh,očito previše tražim...a samo mi je to dovoljno...nađite neki način,neku novu snagu za mene,recite mi kako dalje?..trebaju mi nečje riječi,riječi iskrene da me ovaj put podignu sa dna,da skupim one komadiće srca i složim ga ponovno nekako,da mogu opet voljeti bezuvijetno...dopustite mi da ga volim...natjerajte njega da bude uz mene,da poonosno stane i kaže da sam dio njega...jer on,on je dio mog bića,mene,dio moje vječnosti zauvijek...
...izgovore se riječi,riječi koje bole i više nikag nije briga za one ostavljene koji možda vole...

...zagrli me sad na kraju našeg sna...

..malo sam uništila i sve ono što je ostalo od nas...rekla sm mu istinu,pitao me što mi je i zašto uvijek kao moram ići kad me on nešto pita i zašto ne razgovaram s njim kao nekad,zašto mu više ne govorim sve...sinoć je bio s onom svojom bivšom i nakon toga mene zvao cijelu noć,negdje 30 propuštenih poziva od njega noćas...rekla sma mu da mi je dosta tog da nitko ne smije znat da smo si kao dobri,da mi je jednostavno svega pun k****...i sad se nešto naljutio,a planirali smo večeras otići nekud zajedno...i onda me iznenadio,rekao mi je da poslušam pjesmu 'Divne godine' i da je to njegova poruka za mene...rasplakala sam se...možda me ipak voljeo?...možda je vjerovao u nas?...jednom kad noć ukrade nebu,ljubavi...i dalje je ljubav tu uz nas,ona je tu za tebe...

DIVNE GODINE

Zagrli me sad
Na kraju našeg sna i nemoj plakati
Tko zna
Možda je ljubav samo zaspala
Možda nas opet negdje sačeka

Kad vrijeme jednom lica nabora
Kad mladost prođe sve što je morala
Tko zna
Možda se sretnemo opet

Želim ti sve sve najbojle
Bilo je lijepo biti tu
Kraj tebe i s tobom dijelit snove
Dobri moj anđele
Ostaj mi zbogom ne daj se
I hvala ti za sve divne godine

...na kraju svake priče ti ostanu lijepi snovi...

...evo ja došla napisat neki postich nakon toliko vremena..ma ne znam šta bi rekla...onak,držim se i smijem se i nekako se trudim da mi sve u životu bude super i ok...muči me još toliko stvari...sve ono što se dogodilo u mojoj tzv. 'obitelji' i ne znam,pokušavam ne misliti na to...moram malo dotjerat ocijene u red,ali to mi je najmanja briga...a sad...čujem se s njim ponekad...otvori me na msn-u,odblokirao me nakon dva dana...trudim se ne mislit na njega više toliko,iako je u svakom trenutku tu negdje pored mene,tražim ga pogledom i kad ga nema,ali odlučila sam,to je gotovo..bilo je preteško..takk sad skoro svaki dan na igralištu zajedno ubacujemo malo u koš(Jano=Prva stvar na pravo mjesto hh)..puno sam glupost napravila u zadnje vrijeme,nadam se da on neće doznati za to jer mi se ne sluša još prigovaranja..opet ja po starom,povrijedila sam ljude koje najviše volim na svijetu,glupo je po stoti put reći da mi je žao,ali je...na kraju svake priče uz mene su moji snovi i nadanja za bolje,a nekako mi se više ni to ne da..i sad baljezgam bzvz a takve postove mrzim...danas sam opet malo plakala,ne znam zašto,slušala neke pjesmice i tak suze same od sebe krenule,sjećanja na lijepe dane...i njemu je škola napokon gotova i još ne mogu prihvatiti to da ga više nikada neću sresti u našoj gimnaziji na hodniku,više nikad neće biti onog bok-bok i prijezira u očima..a ni onih osmijeha zbog kojih je sve ovo i počelo..i više nikada neću u išarati klupu stihovima i on neće imati fiziku poslije mene i neće mi ko inaće doći onaj smsich poznatog sadržaja:"Da li je to za mene?" i nema više mojih odgovora:"Naravno,znaš to..."..Puno tog sad se mora zaboraviti...rekao mi je da ne zna kad se vidimo,onak za bzvz na našem igralištu jer mu sad počinju obveze za fax...zapravo u svemu tom sam skužila da ni ne želi ići sam samnom na igralište,uvijek mora i Layla...nikako se ne može sve vratiti na staro,kao što je milijun puta do sad nakon naših svađa...ovo je difinitivno bilo zauvijek,kao što sam mu i rekla taj dan:"Ako odeš sad,otišao si zauvijek..."..sutra je godinu dana od našeg prvog tajnog 'sastanka' na našim stepenicama iza dvorane...još uvijek se sjećam svake riječi koju smo tad oboje izgovorili,sjećam se vjetra,bilo je hladno,njegovog zagrljaja kojim me štitio od svijeta,zvijezda,ostajanja do kasno u noć,gotovo do jutra sjedeći u njegovom krilu i jednostavno razgovarajući s njim o svemu što me brine,čega se bojim...sjetim se svojih riječi i sad znam da sam bila samo djevojčica od 15 i po godina,razmišljala sam potpuno djetinjasto,danas,sve što sam doživjela u posljednjih godinu dana promijenilo je moj odnos prema svijetu..odrasla sam..i sad su mi te izgovorene riječi tako glupe,vjerovala sam tad u sve to,a danas...samo želim zaboraviti..želim vjerovati da se ništa od toga nije dogodilo,da bar opet na trenutak mogu biti to dijete koje mu može vjerovati,djevojčica koju nije izdao milijun puta,koja je tada znala samo za osmijehe s njim,kojoj nikad nije rekao ništa ružno...ostaju mi samo snovi..u njima je sve onako kakvim ja to želim...sanjajmo zajedno...

...suze će srcu šapnuti da je pogriješilo...

...KRAJ...kraj svega,mog izgubljenog života provedenog u snovima,bježeći od realnosti...nisam dovoljno snažna za sve što se dogodilo...puno se stvari dogodilo odkad nisam pisala...prvo onaj rođendan mog prijatelja-bili smo zajedno ondje,otišli zajedno zagrljeni do grada i onda-paf:Ona me napala usred kafića,počela me gurati,skoro šamarati,a on samo stoji,okrene se svom društvu,bez ijedne riječi objašnjenja...boljelo me,boli me i sad...ali tako je sve i počelo...naljutila sam se nešto i prestala mu se obraćati,samo onako uljudno bok-bok...on se na to napizdio totalno i počeo mi prodavat spike da je očito sve bila laž,kako se ja ne trudim dovoljno,da se uopće ne ponašam u skladu s onim što sam rekla da mislim i osjećam...i ok..rekao je da mu se javim kad se počnem tako ponašati i stvarno sam se potrudila,počela bit neko osjećajno biće-to nisam ja...ali propričali smo nekako nategnuto i opet su počeli njegovi naslovi na msn-u=jednom kad noć ukrade nebu...bila sam sretna zadnjih dana koliko sam mogla biti s obzirom da on nije bio ni najmanji problem...imala sam problema kod kuće i u tom bijesu se posvađala s Janom i znam da sam bila kriva i znam da se često ponašam kao da me nije briga za druge...oprosti...sad jadni jučerašnji dan...preksinoć smo otišli na odmaralište na livadama i kampirali,to se radi svake godine organiziraju si prijatelji fešticu za praznik rada,i bude jako jako puno ljudi,uglavnom svi se znamo...bio je i on tamo i ja sam ispala glupača i ok...prvo se on meni javio čim me vidio tamo,ja mu poslala smsić da li se vidimo jer je prekjučer bilo godinu dana od kad smo mi prvi put bili zajedno...predugo za mene inače...i odugovlačio je nešto stalno nije mi htio odgovorit i nekako sam ga onako prepijanog(inače svi se naliju ko majke) na neki način gotovo natjerala na par poljubaca...bilo je jadno..poslje smo se samo svađali i rekla sam mu ako sad ode da mene i sve zaboravi zauvijek i prihvatio je to,otišao..kasnije smo se smsirali,opet je bilo njegovih izjava tipa 'Nemoj srat' i svašt uglavnom...legla sam u svoj šator i plakala dobrih sat vremena,jer boli me sve to...poslije su me zvali na piće dečki iz ulice kod njih u šator i tamo se ja skompala s nekim njihovim frendom,sladak dečko i tak malo onako jadna završila s njim...prejadno...imala sam osjećaj kao da varam samu sebe,a nisam varala nikoga,bilo mi je preteško priznati samoj sebi da sam to napravila,ali jesam i žao mi je...poslje se on stalno šetao oko naših šatora i tamo prodavao neke fore i mi se oko pola 5 ujutro sjetili da bi mogli ić spavat,ja tamo bila jedina cura koja je smjela prespavati u šatoru iz našeg društva(još je jedna spavala ali u autu) i zguralo se nas četvero u jedan šator jer nam je bilo preeehlaaadno,još imam zimsku jaknu na sebi ko i cijel dan jer sam led ledeni...sve su mi to frendovi iz razreda i kako nam je bilo tijesno i gurali smo se,ja legla na jednog frenda da nam bude toplije i tak se grijali i On je očito to vidio nekako i valjda se napizdio jer zna da smo ja i taj nešto prije mutili...ali to nije poanta ove dosadne,sjebane priče...jučer,probude me ljudi u 6 ujutro da mi kažu da je došla Ona i tamo je s njim...i vidjela sam da su zajedno,stalno nekud šetkali,držali se za rukice..kak šlatko,moš mislit...do sada sam bila tvoja lutka bez imena,igračka,zar sam to zaslužila?...ja se raspadam iznutra u komadiće,ko da je nestalo pola mene jer još jednom ista stvar boli još jače..stare rane očito nikad tako neće zacijeliti...a njih dvoje su se do prekjučer svađali,on ju častio raznim uvredama,prostotama,a sad?Uglavnom,zaključak tj. poanta svega je da sam ja sjebana totalka,da se u nekoliko tjedana sve u mom životu uspjelo raspasti i ništa više neće biti kao nekad i zato se svi moraju pomirit s tim da ja nisam ista..da me sve to uspjelo još više ograditi od svijeta,ljudi,prijatelja,onih koji me vole i koji mi žele dobro...sve više vremena provodim sama u mraku razmišljajući i skupljajući u svojoj glavi neke razloge za sve,zbrajajući svoje greške..bojim se života..želim od svega pobjeći daleko,prvenstveno od svog života jer sve polako gubi i ono malo smisla što je imalo...znači gotovo,slomljena do temelja idem dalje jer me nitko ne pita da li mogu i kako ću uspjeti jer mene svaki poraz ne tjera dalje nego vraća na početak ...bojim se...
...za one kojima je stalo do mene...
===>Znam da sam puno griješila i znam da ću griješiti i u buduće,znam da sam bezosjećajna inače prema ostalim ljudima,u to me čudovište moj život pretvorio...i znam da sam sama kriva jer sam se pokušavala ograditi od svijeta ne dopuštajući nikome da mi se približi...ja ne želim da vi zbog druženja samnom postanete takvi,znam da nisam najbolja prijateljica...Samo nemojte to nikada postati jer to je vječito unutranje slamanje,vječna samoća iznutra,bol koja boli više od svih izvanjskih rana jer se stalno lomiš između osjećaja koje želiš pokazati,a stečenom 'ravnoćom' prema svijetu to nisi u stanju pokazati,ne znaš jednostavno i kad želiš..stalna borba sa samim sobom kako bolje prikriti osjećaje jer sebe pokušavaš zaštiti od svijeta odbacivanjem ljudi oko sebe da te ne bi tko slučajno povrijedio...ne dopustitite nikome,pogotovo meni,da vas pretvori u to 'stvorenje'...jer tako nisi čovjek,tad si crna rupa u kojoj se gube sve vrednote zbog kojih je život vrijedan življenja...živite sa svojim osjećajima i pokažite ih uvijek drugima,kad ne mogu ja...jer moj život nije život nego vječita borba za korak naprijed prema što skorijoj smrti jer ne pronalaziš niti jedan dovoljno dobar razlog za dalje...nadam se da će vas netko jednog dana voljeti kao što zaslužujete i da ćete biti sretni,jer nije materijalno ni najmanje bitno nego to da ste s osobom koja voli vas i koju vi volite...žao mi je što ja to neću imati nikada...ali neka,NAVIKLA sam...
...valjda Bog ima neki razlog da me drži na životu....

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.